LGBT - priče iz komišiluka

Kad beba nije ni muško, ni žensko?

Smije li se u BiH roditi interseksualna beba. Naravno da smije, a kakva će njena sudbina biti poslije toga, teško je prognozirati. Šanse da će u prvim godinama svog života biti podvrgnuta medicinskom zahvatu koji uključuje operaciju i/ili hormonsku terapiju su velike, jer život bez oznake m ili ž u matičnoj knjizi rođenih u BiH je jednostavno nemoguć.

autor: Frontal

Kada se rodi dijete, prvo pitanje koje se postavlja jeste ono koje se odnosi na pol: Da li je curica ili dječak?. A šta ako nije ni jedno ni drugo? To je tema kojom se bavi dokumentarni film Interseksualnost iz 2012. godine.

Novozelandski direktor filma Grant Lahud je istakao da je bio iznenađen otkrićem koliko je zapravo pojava rađanja interseksualne osobe česta, dok je ranije, kao i većina nas, smatrao da se radi o vrlo rijetkom fenomenu.

Sama tema mu se nametnula od strane prve osobe koja je na Novom Zelandu otvoreno priznala da je interseksualac Mani Brus Mičel. Ona je uobičajena pojava u svome gradu Velingtonu sa svojom „kozijom bradicom“, koju ponosno opisuje kao „moj moko“.

Namjera ovog dokumentarca jeste da uputi gledaoca na postojanje i objašnjenje samog pojma interseksualnosti, a da kroz priče onih koji su imali sudbinu da budu takvi rođeni se pokaže na koje sve načine su se te osobe tretirale. Od toga da su odmah na rođenju bivale operisane, da se njihovim roditeljima savjetovalo da se presele iz svoje sredine, da su podvrgavani hormonskim tretmanima, pa i do onih nad kojima nikada nije urađena ni jedna operacija, niti bilo šta drugo. U filmu se ističe da se često dešavalo da ljekari pogriješe u prognozama pola koji će da bude dominantan, pa se identitet djece mijenjao iz muško u žensko pa ponovo u muško i obrnuto.

 

Prema podacima Interseksualne zajednice Sjeverne Amerike (ISNA), danas se rodi jedna interseksualna beba na svakih 2000 novorođenih, odnosno beba kojoj nije moguće po rođenju utvrditi tačnu polnu pripadnost.

Upravo iz razloga što ranije determinacije pola djeteta ona su podvrgavana operacijama po rođenju, a prije svega kako bi se zadovoljila uvriježena društvena norma o dvopolnosti ljudskog svijeta. Još kada se tome pridodaju vjerska, i svaka druga vjerovanja.

Njemačka je prva evropska država koja je zvanično kroz zakonska rješenja priznala interseksualne osobe. Naime od prvog novembra ove godine omogućeno je da se u matičnim knjigama ne mora nužno birati između dva pola, nego se to polje može ostaviti praznim. To omogućava interseksualnim osobama da se same odluče za svoj pol onda kad za to dođe vrijeme. I ako tada ne budu htjeli da se definitivno odluče, na to ih po njemačkom zakonu niko neće prisiljavati. Ondašnji mediji su prenijeli da se ovim zakonom rađa „treći“ pol.

Ono što je zajedničko za BiH i ostatak svijeta, bilo da je to Njemačka, ili Pakistan (od 2010. u Pakistanu postoji jedan zakon koji ljudima s oba pola garantuje ravnopravnost s muškarcima i ženama. Prije donošenja tog zakona, interseksualne se osobe nisu smjele niti registrovati kao građani Pakistana) jeste nepostojanje ikakve evidencije o broju interseksualnih osoba.

U BiH ustaljen medicinski pristup

U BiH je u prvih šest mjeseci ove godine rođeno 14.249 beba prema podacima Agencije za statistiku BiH. Ako bismo išli sa svjetskim prosjekom jedan naprema 2000 to bi značilo da je među njima bilo sedam interseksualnih beba. Međutim ovakav zaključak nije relevantan, jer BiH svakako može biti i iznad i ispod svjetskog prosjeka. Ono što smo uspjeli saznati jeste da na Klinici za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Banja Luka (KCBL) nikada nije rođena “beba sa poremećajima polne diferencijacije”, dok su nam iz odjela za endikronologiju i dijabetes sa Kliničkog centra univerziteta Sarajevo (KCUS) rekli da se “rađanje interseksualne djece dešavalo, ali da se razlikuje lažni i pravi interseks tj. hermafroditizam”. Dalje su naveli da je pravih hermafrodita bilo malo, dva do tri.

Sam pojma hermafrodit se ranije koristio u medicini i literaturi, ali je napušten i danas se ove osobe najčešće nazivaju interseksualne. Termini koji označavaju poremećaj, akcentuju različitost i/ili abnormalnost takođe su u većini zemalja odbačeni. U Australiji postoji i poseban status za interseksualce. "Different", u prevodu drugačiji se može pročitati u dokumentima nekih građana te zemlje.

Prije pet godina slučaj interseksualne bebe rođene u Bihaću je izazvao veliku pažnju medija. Nju su roditelji odmah po rođenju napustili, dok je prema navodima medija, ona imala dvije godine kad je 2009. na KCUS podvrgnuta operaciji  Pedijatrica dr Snježana Hasanbegović je tada istakla kako je svaki slučaj interseksualnog djeteta individualan, ali da je češća klasifikacija u ženski fenotip jer se, kako je rekla, žensko spolovilo lakše i uspješnije rekonstruiše.

Ona je za naš portal rekla da se konačan pol djeteta određuje prema genetskom polu, kao i mogućnosti dobre rekonstrukcije vanjskih i unutrašnjih polnih organa, a sve bazirano na medicinskim protokolima iz referentnih udžbenika. Dodaje i da s obzirom na medicinske dokaze o interseksualnosti da se problem smatra čisto medicinski.

Ranije pomenuti dokumentarni film Interseksualnost značajnim dijelom se fokusira na iskustva onih osoba kod kojih su takođe ljekari vršili operativne zahvate, a da bi se u godinama kasnije utvrdilo da je osoba sklonija polu suprotnom od onog što je medicina dokazivala.

O sudbini interseksualnog djeteta iz Bihaća na KCUS odlučivao je tim ljudi kojeg čine genetičar, medicinski biohemičar, pedijatrijski radiolog, psiholog kao i Etički komitet.

O sudbini interseksualne djece koja nisu napuštena od strane roditelja, oni su ti koji odlučuju u njihovo ime.

U svijetu mnogi aktivisti i zagovarači poštovanja ljudskih prava operacione zahvate prije odrastanja djeteta dovoljno da samo odlučuje o svome tjelesnom integritetu nazivaju “polno sakaćenje”.

Terminološke zavrzlame

Prema riječima dr Nine Marić, pedijatra – genetičara u Klinici za dječije bolesti KC BL rođenje djeteta kod koga sa sigurnošću nije moguće odmah odrediti pol je ozbiljan, složen i delikatan problem kako za roditelje tako i za ljekare.  

Ona navodi da su ranije su korišćeni nazivi “interseksualnost”, “hermafroditizam” i “pseudohermafroditizam” koji su bili nejasni, zbunjujući i često pogrdni za porodicu.

„Danas se poremećaji u kojima izgled genitalija ne odgovara genetskom ili gonadnom polu osobe nazivaju poremećajima polne diferencijacije (disorders of sexual development, DSD).  Uzroci takvih poremećaja su brojni i u ispitivanje se uključuju ljekari različitih specijalnosti. Između ostalog, radi se određivanje kariotipa, hormonsko ispitivanje, biohemijske analize krvi, ultrazvučne i po potrebi druge dijagnostičke pretrage. Liječenje takvih poremećaja, u zavisnosti od uzroka, se vrši hormonskom terapijom, a nekad je potrebna i hirurška intervencija. U ove poremećaje se ne ubraja transeksualnost, jer transeksulanost  podrazumijeva da je osoba uvjerena da pripada suprotnom polu ali ne postoji poremećaj polne diferencijacije“, ističe Marić.

Interseksualnost se u medicini prvi put spominje u 19. vijeku, iako je kao pojava prisutna od davnih vremena. O interseksualnosti se govori kao o abnormaliji i spolu novorođenčadi. Termin koji se tada koristio, a danas se smatra arhaičnim i pogrdnim, je hermafroditizam i pseudohermatofroditizam.

Predrag Raosavljević, pomoćnik Ombudsmena za ljudska prava i šef Odjela za eliminaciju svih oblika diskriminacije ističe da se prema stanovištu Svjetske zdravstvene organizacije, interseks definiše kao kongenitalna anomalija reproduktivnog i seksualnog sistema, dok je prema Savjetu Evrope ovo prirodna varijacija među ljudskim bićima, a ne medicinsko stanje.

Ljudska vs. prava prema zakonu

Već je spomenuto da se danas širom svijeta vodi borba aktivista da interseksualne osobe budu prihvaćene kao takve bez da budu primorane na adaptaciju pola ukoliko tako same izaberu. U vezi sa time one bi trebalo da imaju i jednake uslove za život.

Od zemlje do zemlje promjene se dešavaju, sporo i parcijalno. U BiH zakon ni na koji način ne uviđa ili predviđa njihovo postojanje.

Institucija ombudsmena nema nijedan predmet koji je vezan za pitanja interseksualnosti, ali, kako kaže Raosavljević, poštuje pravo svakog lica na promjenu pola kako bi se dovele u sklad fizičke seksualne karakteristike sa polnim identitetom.

„Ovu mogućnost izričito predviđaju Zakon o matičnim knjigama, Zakon o jedinstvenom matičnom broju i Zakon o ličnoj karti u Bosni i Hercegovini“, dodaje on i ističe da Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine prati razvoj međunarodnih standarda ljudskih prava u ovoj oblasti s ciljem primjene istih na domaći pravni sistem.

Pored toga što ovi pobrojani zakoni uređuju postojanje samo jednog ili drugog pola, pedijatrica Marić kaže da Zakonom o zdravstvenoj zaštiti Republike Srpske nisu jasno definisani postupci i procedure u slučaju rođenja djece s poremećajima polne diferencijacije.

Vladana Vasić, koordinatorica programa u Sarajevskom otvorenom centru ističe da nažalost zakoni u BiH apsolutno ignorišu postojanje interspolnih osoba, te ne samo da ni na kakav način ne uređuju mogućnost da se osoba ne klasifikuje odmah po rođenju kao muško ili žensko, nego i ne predviđaju nikakve propisane standarde za medicinsko određivanje spola koji će se dodijeliti interposlnoj osobi po rođenju. “Apsolutno ne postoje podaci na koji način se roditelji i medicinsko osoblje odlučuju koji spol će pripisati interspolnoj osobi”, dodaje Vasić.

Smatra da u BiH da bi se došlo do donošenja i sprovođenja zakona koji bi se bavio pravima interspolnih osoba, prije svega se mora izvršiti detaljno istraživanje broja rođene interspolne djece i medicinskih procedura kojima su ona podvrgnuta, te se mora raditi na dizanju svijesti javnosti o problemu pripisivanja muškog ili ženskog roda ovim osobama bez njihovog učestvovanja u toj odluci, te nužnosti da im se dopusti pravo na samoodređivanje.

“Svakako uvođenje opcije trećeg spola ili izuzimanja oznake spola na ličnim dokumentima mnogo bi olakšalo situaciju interspolnim osobama i njihovim roditeljima, a tako i transrodnim osobama”, zaključuje Vasić.

*Tekst nastao u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana Banja Luka i Sarajevskim otvorenim centrom

Komentari
Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog