Ex-Yu spomenar

Novogodišnji običaji jugoslovenskih naroda

Najlepšu i najdužu noć u godini danas provodimo kraj bogatih trpeza, u toplim domovima, pored okićenih jelki ili buketa zimzelenih grančica. Većina od nas, međutim, ne zna da običaj paljenja raznobojnih svećica na jelki potiče još od starih Rimljana i Indijaca, gde se na taj način kitilo »drvo života«, da prskalice palimo umesto novogodišnje vatre, koja je nekad »pomagala« suncu da savlada mrak, a da su sveže ili veštačke grančice u davna vremena predstavljale vesnike proleća koje dolazi.

Frontal u saradnji sa Yugopapirom 

I kad primamo čestitke i darove podsetimo se da su u antičkoj Grčkoj, povodom novog leta, kao i koledari još iz stare postojbine Slovena, na sličan način jedni drugima upućivali najlepše želje.

Velika zajednička vatra

Novu godinu dočekuju danas svi narodi Evrope. Običaji u toj najveselijoj noći gotovo su svuda isti i imaju, reklo bi se, slične izvore, koji potiču iz davnih vremena, kad je čovek ritualnim igrama pokušavao da savlada neshvaćene pojave u prirodi.

Zato ćete se, svakako, zapitati kako su naši preci ispraćali staru i dočekivali Novu godinu pre sto ili dvesta godina, pre više vekova?

I teško da bismo poverovali da su mnogi današnji običaji samo osavremenjeni stari, prastari, čak i paganski, koje su stari Sloveni doneli iz svoje postojbine, a kasnije obogatili običajima starosedelaca.

Nije bilo lako živeti okružen surovom prirodom čije su ćudi bile nepredvidive.

Vremenske nepogode, smene godišnjih doba, produžavanje i skraćivanje dana i noći - sve su to bile pojave koje su plašile i zbunjivale naše neobrazovane pretke.

Duge zimske noći u kojima je jedina svetlost bila upaljena lojanica ili žar s ognjišta, ulivali su verovatno najviše straha. Sunce, sinonim snage i toplote, pojavljivalo se krajem decembra samo na kratko, a i onda slabo, bledo i bez toplote. Svaki život u prirodi je zamirao -  valjalo je da se nešto učini!

Iz svega toga proistekao je čitav niz ritualnih običaja koji su obavljeni u vreme zimske solsticije, kad je dan najkraći, a noć najduža. A svi oni imali su jedan cilj - da se »pomogne« suncu da nadvlada mrak i hladnoću, da se priroda ponovo probudi.

U nekim krajevima su radi toga paljene velike zajedničke vatre. Ovaj običaj je prema Špiri Kulišiću, iznetom u knjizi »Iz stare srpske religije« dugo održavan i kod nas u Hrvatskoj, a najduže u blizini Zadra, na ostrvu Uljanu. Mnogo češći i duže očuvan običaj bio je paljenje velike vatre na domaćem ognjištu, kraj koje se bdelo čitave noći.

- U Boki Kotorskoj i danas je običaj da domaćin uoči Nove godine u kuću unosi granu duba ili masline da bi je na dan praznika stavio na vatru, ispričala nam je Maja Petronić, etnolog.

Špiro Kulišić nas, takođe, podseća da se i danas kod Gruzina i nekih drugih etničkih grupa održao običaj da glava porodice uoči Nove godine u kuću donosi granu oraha, breze ili hrasta, kojom razgoreva vatru, pa kad polete iskre glasno poželi da u idućoj godini u domu bude isto toliko novca, pšenice, krava, ovaca, zdravlja...

Izbor drveta kojim je podsticana novogodišnja vatra uslovljen je podnebljem, ali je najčešće to bio hrast ili maslina, svakako s puno opravdanja. Jer, i danas pri pomenu njihovih imena odmah pomislimo na snagu, visinu, lepotu i dugovečnost. A valja podsetiti - to je i drveće koje donosi plodove, masline i žir, hranu za stoku, a u teškim i lošim godinama i za Ijude.

I baš zbog svega toga, za novogodišnji ritual najčešće su i sečeni hrastov ili maslinov panj. Pri tome su se prema njemu ponašali kao prema živom biću koje prinose na žrtvu. Sekli su ga i do kuće donosili u rukavicama, umotanog u mesalj (peškir), posipali žitom i drugim plodovima. Kitili lovorikama, leskom, vrbom, imelom, bršljenom, mladim maslinovim ili grančicama vinove loze.

Drvo života

Vemenom, međutim, kako je iz domova nestajalo ognjište, ovaj običaj se postepeno gubio i to prvo u Sloveniji i Hrvatskoj, a zatim i dalje, u drugim krajevima naše zemlje. Ali, ostao je običaj da se vrata i prozori, trpeza i nameštaj u domu kite zimzelenim ili maslinovim grančicama, lovorom, imelom, a to sve da nagoveste da će uskoro, posle duge zime, opet sve ozeleneti. Tako se ovo najkritičnije doba godine, kad se čini da je priroda na umoru, pretvara u radost ponovnog rađanja, obnavljanjem i pomaganjem njene životne snage.

Kićenje jelke je u našim krajevima novijeg datuma, saznali smo, takođe, iz knjige »Etnologija naroda Jugoslavije« Borivoja Drobnjakovića. Pretpostavlja se da je ovaj običaj došao u Nemačku u 16. veku iz Indije, u kojoj je i ranije bilo poznato kićenje drvceta svećama, i koje se tamo zvalo »drvo života«.
 Poznato je, istovremeno, da su i stari Rimljani imali, takođe, sličan običaj, jer su zelenim drvetom okićenim plodovima i zapaljenim svećama proslavljali praznik Kalendas - Novu godinu. Tom prilikom su se međusobno darivali, kako bi im i svi idući dani bili bogati kao ovaj prvi u godini.

Običaj darivanja postojao je i postoji u gotovo svim našim krajevima. Nekada su darovi uglavnom bili namenjivani deci, ili onome ko prvi naiđe u kuću da čestita Novu godinu. U Boki Kotorskoj, na primer, devojke koje su pred udajom se tog dana medusobno koledaju (daruju), dok deca s pomorandžom u ruci obilaze susede čestitajući im praznik, a domaćini im na pomorandžu stavljaju novac. ...

Italijani, Dalmatinci, Mađari i Nemci su nekad Novu godinu proslavljali 1, odnosno 25. marta, u vreme kad je počinjalo proleće i radovi u polju. Istovremeno su Vizantinci, Rusi i većina Južnih Slovena Novu godinu računali od 1. septembra - znači, sa završetkom žetvenih radova počinjalo je novo leto.

Tek prihvatanjem julijskog kalendara, Nova godina počinje da se slavi 1. januara, a u našim krajevima najverovatnije tek od devetog veka, kad je većina Južnih Slovena primila hrišćanstvo.

Mnogi paganski običaji koje ubrajamo u ovogodišnje, i koji su se u nekom obliku održali do danas, bili su, dakle, vezani, pre svega, za vreme kad je dan najkraći, a ne za početak Nove godine.
 Najstariji običaji nastali su u vreme kad su se naši preci uglavnom bavili stočarstvom i zemljoradnjom, pa je većina novogodišnjih rituala vezana za te poslove.

Tako se u zapadnoj Bosni, Baniji i Kordunu na Novu godinu i donedavno iznosila slama na guvno i tamo obavljao magični obred vršidbe.

Za tu priliku bi domaćica umesila kovrtanj ili kovrtač (kolač koji je podsećao na točak) koji se postavljao na stožer, zabeležio je u svojoj knjizi »Godina dana hrvatskih narodnih običaja« Milovan Gavaci.

Za kolač bi vezivali uže, a deca su, držeći se za uže trčala u krug i rzala kao konjići. Po završetku »vršidbe«, domaćin bi lomio kolač i delio ga svim ukućanima.

Sličan običaj poznat je i u okolini Maglaja, samo što su se ovde deca na guvnu samo valjala po slami.

I po pisanju Špire Kulišića, u mnogim krajevima postojao je običaj da se uoči Nove godine omlati poslednji snop žita. Slamom bi zatim nahranili stoku, ovili voćke, a od žita bi domaćica umesila novogodišnji kolač.

Novogodišnji kolač

Mešenje novogodišnjeg kolača, odnosno pogače, bio je od davnina, a negde je i danas, jedan od retkih ritualnih novogodišnjih običaja u kojima je glavnu ulogu igrala žena.

Odenuta u najbolju haljinu, okićena svim nakitom koji ima, mesila bi ona »kolač«, najčešće od pšeničnog, ili, kao u okolini Užica i nekim krajevima Crne Gore, od projinog brašna.

U testo je stavljala grančice loze, šljive ili smokve, zrnevlje žita, list hrasta... što je zavisilo od kraja u kojem se pogača spremala.

Jedino zajedničko za sve bio je novčić, bez kojeg se novogodišnji kolač nije mogao da zamisli.

I mada među njima nije bilo velike razlike, ovaj specijalitet nosi mnoga interesantna imena.

Iz knjige Tihomira Đorđevića »Naš narodni život«, saznali smo da su ga u Vojvodini i mnogim krajevima Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, zvali česnica ili vasilica. U Zagorju i na Primorju on se zvao bosilica, a u okolini Preševa i Leskovca - poparenica.

Na Kosovu su novogodišnju pogaču zvali barenica ili »mečki povojnica«, jer se verovalo da se baš na Novu godinu kote mečke.

Na Homolju se na dan Nove godine prže mali kolači od pšeničnog brašna, za svako dete iz porodice po jedan. Dok domaćice u Boki Kotorskoj, negde oko ponoći, i danas prigaju priganice u čije testo je, takođe, zamešen novčić. U Đevđeliji i okolini bila je to pugača ili srećka.

I možda baš ovo poslednje ime najbolje govori o tome šta je u stvari predstavljao novogodišnji kolač, kojeg je po pravilu sekao domaćin kuće, namenivši po jedno njegovo parče svakom od čeljadi, a zatim po jedno za njive, stoku, voćnjak i vinograd, za pčele i putnika namernika.

Onog u čijem delu kolača se nađe novčić, čeka sreća i bogatstvo u novom letu, mada nije »loš znak« dobiti ni neki drugi umešeni dobitak, jer je svaki od njih značio nešto lepo za narednu godinu.

Čestitari

U Makedoniji, Srbiji i nekim delovima Bosne, kako je zapisao još Vuk Karadžić, uoči Nove godine bio je poznat običaj koji se zvao »milati se«. Domaćin bi se simbolično zaklonio iza umešenog kolača ili snopa žita, pa bi upitao ukućane:

»Milate li me?«

... dok bi ovi odgovarali: »Milamo te, ove godine malo, dogodine nimalo«. Ova igra bi trebalo da kaže, kako se od veličine hleba ove godine domaćin jedva vidi, ali će iduća letina biti tako bogata da će ga potpuno sakriti!

U nekim našim krajevima uoči Nove godine domaćin bi, zaklonjen snopom žita, ulazio u dom pitajući ukućane:

»Primate li goste?«

... a ovi bi odgovarali: »Takvog gosta smo dugo čekali«, pa bi ga zatim posipali žitom i zelenim grančicama.

U Gornjoj Pčinji, međutim, uoči Nove godine kuće obilaze grupe mladića »sirovara«. Pri tom jedan od njih džara vatru, ne bi li izmamio što više varnica, i za to vreme blagosilja dom i njegovu čeljad.

Ipak su u našim krajevima najčešći čestitari bili i ostali koledari -  mladići odenuti u kožuhe, s maskama na licu, klepetušama vezanim za ruke i obaveznim velikim čobanskim štapom. U koledarskim pesmama oni nabrajaju dobre želje upućene domaćinu i njegovim ukućanima, njivama i stoci, najavljuju dolazak proleća, a kao nagradu dobijaju poklone ili novac, piše Milovan Gavaci.

Ovo je, takođe, jedan od naših najstarijih ritualnih običaja, donetih verovatno još iz stare postojbine, koji se i do danas održao u Sloveniji, zatim u nekim delovima Srbije i Makedonije, gde grupu »kulidanki« čine »mladoženja, mlada nevesta, konjovodac, gajdadžija i ded«.

Prskalice

Nastojali smo da pronađemo, u literaturi i razgovorima sa etnolozima, manje-više neobične novogodišnje običaje koji su nekad negovani, ali su se do današnjeg dana održali na našem tlu.

Daleko smo od toga da verujemo kako smo pomenuli sve, ali na kraju da zabeležimo i to da stari Zagorci ne bi ni za živu glavu na novogodišnju trpezu izneli gusku, ćurku ili slično »pečenje s krilima«, jer bi iz kuće mogla da »odleti« i sreća!

Saznali smo, takođe, da u nekim selima zapadne Bosne na Novu godinu decu šibaju leskovim prutićima da bi bolje rasla.

Da su odžačari najčešći motiv na čestitkama zato što su, zahvaljujući njima, mnogi domovi, nekad građeni uglavnom od drveta, sačuvani od požara...

I, tako, eto, dođosmo do današnjih dana, kad Novu godinu dočekujemo kraj bogatih trpeza, u toplim domovima, pored okićenih jelki ili buketa zimzelenih grančica.

Možda će vam ovo što ste pročitali pomoći da razumete zašto ste upalili raznobojne svećice na savremenom »drvetu života«.

Zašto ste kupili prskalice, jer kako biste inače »prodžarali vatru« na ognjištu koje nemate, da biste »pomogli« suncu da nadvlada mrak.

Okićene sveže ili veštačke grančice su i vas podsetile da posle dugih zimskih noći opet dolazi proleće. A što se tiče novogodišnjeg kolača - ako ne mesite česnicu, možda su se na trpezi ipak našle priganice, krofne, pogača ili bar uštipci - naravno, s dinarom.
 Kad budete primali čestitke i darove, setite se da su se slično, povodom novog leta, pozdravljali stari Grci i Rimljani...

Uostalom, nadamo se da najdužu i najlepšu noć nećete provesti ne mičući se od televizijskog ekrana.

Jer, priznaćete, bez obzira što niko od nas sigurno više ne veruje da će prskalicom dati »snagu« suncu ili zelenom grančicom dozvati proleće, običaji nam ulepšavaju život.

»Kod svakog naroda najsvetlije su tri stvari: zakon, jezik i običaji; tim se narodi jedan s drugim rođakaju i jedan od drugog razlikuju«, zapisao je još 1817. godine Vuk Stefanović Karadžić.

pripremila: Zora Živanović (Nada, decembar 1982.)

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog