Banjalučka razglednica

Banjalučka razglednica - Nova godina

Dok se „namještam“ kako bih počeo sa pisanjem ovog teksta jer je Brane zamolio „hajde spremi nešto o tome kako se nekada dočekivala Nova godina“, ali kontinutitet naprezanja moždanih vijuga prekida mi konstantno „petardanje“?!

Piše: Mišo Vidović
Foto:
Privatna arhiva Muharema Sitnice-Siće

Iako je tek 30. decembar 2013., večernji sati, klinci iz šireg komšiluka iz njima  dostupnih vrsta petardi  „razvaljuju“ kao je već došla Nova godina. Začuje se i „fijuk“ nekakvih „raketica“, a bilo je za pretpostaviti da juniori u šteku imaju i tzv. „topovski udar“,  ali da ga čuvaju za „najluđu noć“. Postade zamorno slušati „pirotehnički bal“, pa počeh i glasno negodovati, ali sjetih se da sam nekada i sam volio „židnuti“ po koju petardu u i oko Nove godine.

Ali, nisu se prodavale javno, u specijalizovanim prodavnicama nego „ispod ruke“! Pokriće za prodaju petardi uglavnom su bili štandovi sa novogodišnjim čestitkama i nakitom. Priđete štandu, „ko fol“ razgledate čestitke, a onako ispod glasa pitate za petarde. Ako vas prodavac procjeni da ste „pogodna“ mušterija (bez straha da će te ga provaliti) dobijate petarde bukvalno „ispod ruke“. Priđete prodavaču i obavite transakciju, vi njemu lovu, on vam petarde, uvezane gumicom, iz ruke u ruku i ispod štanda.Tako nekako je izgledalo. Bilo je i onih za koje se među rajom polujavno znalo da „distribuiraju“ robu.Toliko su imali posla da nekada nisu mogli „podmiriti tržište“, pa se i danas prepričava urbana legenda da je jedan od njih na vratima stana okačio natpis: „Danas nema petardi, nestalo!!!“ A u to vrijeme milicija nije blagonaklono gledala na takvu vrstu „privredne aktivnosti“ - znale su pljuštati poprilično velike novčane kazne i oduzimanje  robe.

Nego, da ne bih „promašio“ temu , evo i nekoliko  pomalo „specifičnih“ primjera obilježavanja i dočeka Nove godine. U vremenima kada moja generacija, uglavnom rođena u prvoj polovini šedesetih godina, još nije u potpunosti spoznala čari „organizovanog dočeka“ Nove godine, pristupala je organizovanju fudbalske utakmice. Do ponoći, svi uglavnom u  kućama, a potom  na travnate površine (pokrivene sa solidnom količinom snijega) kod zgrade u ulici Nurije Požderca ... Tako je jednom tek počela tekma, a izlazi iz kuće moj otac, vidjevši me da sam na terenu zagalami: “Bježi u kuću, ako su oni budale, ne moraš ti biti...“. Kasnije, kada smo se malo „uozbiljili“ počela je faza „organizovanog dočeka“ - kućne dernek-žurka varijante , pa i odlazaka u ugostiteljske objekte.

Smišljajući ovaj tekst prije nego što je počelo „petardanje“, 30. decembra 2013. godine, poslijepodnevne sate proveo sam u ugodnom druženju sa mojim drugom Muharemom Sitnicom-Sićom. Ispijajući kafu u hotelu „Palas“, imali smo vremena da „pretresemo“ mnoge teme vezane za grad, pa i nekadašnje dočeke Nove godine u našem gradu. Sića, dugogodišnji učesnik u brojnim kulturno-umjetničkim manifestacijama, prvo kao član CKUDM „Veselin Masleša“, a poslije duži niz godina i profesionalni sekretar društva i organizator programa, prisjeća se dočeka Nove godine koje su organizovali  u prostorijama društva. Bila su to jedna nezaboravna druženja i proslave, gdje su članovi društva i njihovi prijatelji uživali u pjesmi  i igri, lijepo se proveselili i dočekivali Nove godine, kaže Sića. Žao mu je što nema više takvih iskrenih druženja i proslava, a ovom prilikom zahvaljujem mu se što je ustupio nekoliko fotografija iz svoje privatne arhive kao ilustraciju uz ovaj tekst.

A o tome kako će se dočekati, proslaviti, obiježiti 2014. godina čini mi se da je proteklih dana dosta toga napisano i obavljeno, a kako je bilo nakon 31. decembra, bićemo vjerovatno na relevantan način  upoznati.

Kako se  dočekivala Nova godina davnih tridesetih godina prošlog vijeka, svjedoči i ono što su zabilježili hroničari i savremenici pa tako navode „da u Banja Luci, sjedištu novoustanovljene Vrbaske banovine, novogodišnja veselja postaju masovna. Oficiri su slavili u Oficirskom, a radnici u Radničkom domu, dok su hoteli “Bosna” i “Palas” sa električnim osvjetljenjem i elegantnim salonima, bili rezervisani za bogate trgovce i fabrikante, činovnike i političare…" Ostalo je i zabilježeno da je “uprkos veliko privrednoj krizi, te noći “sve kafane, restorani i društvene prostorije bile prepune”, igralo se i pjevale su se sevdalinke…”

 

Tadašnji novinari  zabilježili  su i doček 1935. godine u, kako navode, glamuroznom hotelu “Palas”,  “gdje je “šuštala svila”, a pogledi muškaraca zastajali na “golim damskim ramenima… U radničkom domu slavlje je bilo “skromnije i prijatnije”, a idilu su remetili plakati kojima su trudbenici tražili “hljeba i posla”. U to doba Banjaluku su zvali mali Pariz. Modni saloni, toalete i plesne cipelice nisu zaostajale za evropskom modom…”

Ako se vratimo u neka bliža vremena, u osamdesete godine  prošlog vijeka, prisjetiću se jednog “specifičnog” dočeka. Sala RKUD-a “Pelagić”, 1. januara 1987. godine ugostila je banjalučki bend “Basdans”. Iako su nastupili pred nešto manjim brojem posjetilaca, momci iz benda odsvirali su dobar koncert, koji se, usudiću se reći, mogao nazvati i jedna malo veća novogodišnja žurka. Jedina nedoumica je da li su svirali i 2.januara, pa sam konsultovao Dragu Burazera, nekadašnjeg izvršnog producenta benda. Ni on nije bio siguran u tačan datum održavanja (“Možda je bilo 1.januara,a možda i 2.januara”), ali sigurno da je koncert održan. Čak se usuđujem tvrditi da je koncert održan 1.januara, jer sam tada “imao” jedan od najžešćih novogodišnjih mamurluka, koji i pored  “liječenja” nije puštao sve do uveče, do početka koncerta. A logično je  da mamurluk nakon novogodišnje noći “nosite” prvog  januara.

 Sretna Nova godina! Sa što manje mamurluka.


Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog