Nova Srpska

Sudbina Bosne je sudbina Balkana

Za Bosnu i Hercegovinu često se kaže da je bivša Jugoslavija u malom. Ona nije samo to: ona je Balkan u malom. I ono što se dešava u Bosni dešavaće se ili se već dešava na cijelom Balkanskom poluostrvu.

tim autora Nova Srpska 

Niti jedna država Balkana nije toliko složena poput Bosne a znamo da su sve zemlje Balkana sve samo ne jednostavne. Četiri velike religije, tri naroda, dva entiteta, jedna država. Deset kantona. Jedan distrikt. More ratova i okean mržnji. A opet, svi pomenuti fenomeni povezani su neraskidivim vezama koji proističu iz one dubine koju mi, obični ljudi, jedino naslućujemo a o kojoj su pisali Andrić, Selimović i Ćopić.

Bosna i Balkan su toliko komplikovani da je jasno da je osnovni uzrok te složenosti veoma jednostavan. Radi se o tome da su Bosna i Balkan, uprkos svim podjelama i mržnjama, zapravo Jedno: jedan kulturni prostor, jedan identitet, jedna istorija, jedna sadašnjost i jedna budućnost. Jednom Englezu se čini da su Sarajevo, Ohrid, Niš i Sofija zapravo gradovi iz iste regije. Isti običaji, isti duh. Da, duh-to je ključna riječ. Balkan i Bosnu odlikuje isti duh koji nas čini karakterističnim u ovom šarenom svijetu. I koliko god mi to negirali svako sa strane će primjetiti i reći da smo mi, zapravo, Jedno.

To „Jedno“ ima i svoje političke i, uopšte, društvene posljedice. Vratimo se na osnovni uzrok svih naših problema i kompleksnosti: riječ je o tome da samo ujedinjeni Balkan (i, logično, ujedinjena Bosna unutar tog ujedinjenog Balkana) može da bude nezavisan, stabilan i prosperitetan. A Balkan i Bosna su danas sve samo ne ujedinjeni.

Tragično je da su naši preci prije više od 100 godina znali da samo ujedinjeni Balkan ima šansu u Evropi. Da samo ujedinjeni Balkan može da se odupre često imperijalnim politikama velikih sila. To je znao Mihajlo Obrenović koji je svoju politiku bazirao na ujedinjenju svih balkanskih naroda, uključujući i Bugarsku (a što se kasnije zaboravilo uslijed sukoba Srbije i Bugarske). Poenta je da se ne može praviti ujedinjeni Balkan bez da se svi narodi koji pripadaju toj istoj kulturu ujedine, bez obzira na sve političke razlike i interese. Poput Evropske unije danas: nije ona stvorena jer su se Francuzi, Nijemci i Englezi nešto mnogo voljeli već zato što je samo integrisana Evropa imala šansu u globalnoj utakmici da se takmiči sa moćnim SAD, Kinom, Indijom ili Rusijom. U tome su svoj interes pronašli i Francuzi i Nijemci i Englezi.

Balkan ima još više razloga za ujedinjenje. Mi svi, kao što je već podvučeno, pripadamo istom kulturnom i civilizacijskom prostoru. Mi pričamo isti ili sličan jezik. Mi trgujemo jedni sa drugima. Mi dijelimo iste korjene. I kad pričamo o ujedinjenu to ne znači prosto utapanje u jednu centralizovanu državu, u bilo kakav melting pot, bilo kakvo nametanje volje bilo kome. Balkanske nacije i države trebaju da sačuvaju svoje posebnosti i suverenitete, baš kao što ujedinjenje Bosne ne znači unitarizaciju ili ukidanje Republike Srpske. Ujedinjenje na Balkanu i u BiH treba da znači saradnju, uzajamno uvažavanje i poštovanje, zajednički rad i koheziju. Ako mislimo da se integrišemo tako što ćemo jedne druge ukidati, definisati, oblikovati ili na bilo koji drugi način upravljati sudbinom: onda moramo znati da imamo istorijske primjere i posljedice takvih ideja, a jedna od njih je, recimo, NDH.

Dakle, ujedinjenje Balkana i BiH znači stvaranje novog kvaliteta i proširivanje saradnje, a ne ukidanje bilo čega, ne novo rastakanje i ne bilo kakvo razvaljivanje. Ujedinjenom Balkanu treba ujedinjena Bosna i Hercegovina (a ne razvaljena), koja shvata svoju ulogu u tom ujedinjenom Balkanu, baš kao što i ujedinjenoj Bosni i Hercegovini treba snažna, zdrava i prosperitetna Republika Srpska u njoj, jer samo takva Srpska dugoročno obezbjeđuje zdravu, prosperitetnu i dugoročnu BiH. Tačno je da ovo zvuči potpuno besmisleno i kontradiktorno većini ljudi u današnjoj BiH ali to je tako.

Ako smo razjedinjeni i posvađani onda smo objekt delanja velikih sila. To je slučaj danas i to je bio slučaj juče i prekjuče. Ali, ako razlike gurnemo u stranu, ako prepoznamo svoje interese i ako konflikte zamjenimo saradnjom-mi postajemo subjekt, mi sami onda odlučujemo o svojoj sudbini. I to se već desilo jednom, i to je bio slučaj 1912. godine kad je formiran Prvi balkanski savez: tad su ujedinjene balkanske nacije izvojevale pobjedu nad velikom silom-Otomanskom imperijom i mogle su ravnopravno da komuniciraju sa ostalim velikim silama-Austrougarskom, Njemačkom, Engleskom, Francuskom i Rusijom. Tad su to te velike sile uvidjele i nije im se svidjelo to što su vidjele. Nije im se svidio ujedinjeni Balkan. Plašile su se Balkanske federacije. I stoga su počele da čine sve da razjedine balkanske narode. I kako su to počele tada tako to rade i danas. Ali, jednu stvar nisu mogle da razumiju: koliko god zavađale nas i koliko god da su nam problema i ratova nabacali-sve se i njima vraćalo. Balkan kao bure baruta pali cijelu Evropu i svijet i svi su mogli da se uvjere u to. Stoga je jedini način da Evropa dugoročno bude mirna i stabilna-upravo miran, stabilan i ujedinjen Balkan.

Jer, Balkan je posljednja karika ujedinjene Evrope. Evropa nikad neće biti stabilna sa nestabilnim Balkanom u samom svom središtu. Balkan i balkanski narodi konačno moraju dobiti jasnu perspektivu, ovo ne smije biti civilizacijski ćorsokak kao što je bio slučaj do sad. Ali, da bi se to desilo moramo mi Balkanci, prije svega, da drugačije formulišemo svoje politike. Mi se moramo okrenuti međusobnoj saradnji i integraciji. Mi prosto drugačije nemamo nikakvu perspektivu, osuđeni smo na bržu ili sporiju propast.

Isto važi i za Bosnu i Hercegovinu. Nju je najlakše danas razvaliti. Ali, šta ćemo onda? Sa kim ćemo mi Srbi da sarađujemo poslije toga? Sa Bošnjacima živimo i u Crnoj Gori i u Srbiji i u Makedoniji i na Kosovu. Isti globalni izazovi nas čekaju šta god da se desi sa BiH. Mi moramo dati svoj doprinos razvoju ideje ujedinjenog Balkana kao što to moraju dati i Bošnjaci i svi ostali balkanski narodi koliko god ta ideja danas bila nerazvijena i koliko god se ona ogromnoj većini ljudi činila suludom, glupom, prevaziđenom i naivnom. Stoga je sad bitno da ta ideja vaskrsne, da se ponovo javi među dobrim i umnim ljudima. Trebamo biti svjesni da je postojeće elite neće razvijati-naprotiv, učiniće sve da je unište jer današnje nacionalne elite na Balkanu jesu uvezene, one su redom poticale ideološki i finansijski iz stranih centara moći, nisu autohtone. I zato autor ovoga teksta uopšte nije zainteresovan šta o ovoj ideji misli bilo koji političar ili „priznati intelektualac“, već šta o njoj misli običan Srbin, Bošnjak, Bugarin ili Makedonac, dakle običan čovjek koji želi dobro svome djetetu, da ono živi ovdje i sutra  a ne u nekom stranom gradu gdje inače djeca političara i „priznatih intelektualaca“ imaju uvijek rezervni položaj.

Ako biramo da razvalimo Bosnu onda je to jasan putokaz i da biramo dalje razbijanje Balkana. U tom slučaju svi mi ostajemo sluge svojih gospodara sa strane. Utrkujemo se da se ulagujemo Americi, Rusiji, Turskoj ili Njemačkoj. Poput poslušnih kučića obigravamo oko njih i napujdavamo ih da načine štetu našim prvim komšijama znajući da mi nikakve koristi od toga nećemo imati. A ti naši strani gospodari nas posmatraju kao hronične idiote kojima treba čvrsto stegnuti jaram da se ne osile i ne naprave neki globlani problem. Kad god ih slušate osjetite taj prezir, čujete tu poruku da na Balkanu stalno treba nešto regulisati, spriječavati, činiti. I svakom pametnom je jasno da kad vam stranci određuju sudbinu ona ne može biti bogznakakva. Zato, da li je to naš izbor?

Mi smo zarobljeni u šumi koju čine mrtva trupla naših iznevjerenih nada, očekivanja, promašenih istorijskih prilika i ogromnih tragedija, razaranja i smrti. Zbog toga nismo u stanju da sagledamo cijelu šumu a kamoli da se uzdignemo iznad te šume i pogledamo i shvatimo svijet koji nije samo naša balkanska džungla. Najlakše se prepustiti očaju, ideji da smo osuđeni na propast i cinizmu i mržnji koji proističu uvijek iz osjećaja da je nemoguće bilo šta promjeniti. Mi, naravno, možemo da izaberemo da smo generacija koja je samo cinisala i koja je nalazila razloge za nove mržnje i podjele. Naši preci su birali da se pokušaju boriti protiv te entropije, birali su da se oslobode i da rade zajedno, uprkos svemu. I naši potomci će takođe da biraju, baš kao što će dati svoju ocjenu i o nama samima a koja kako stvari sad stoje teško da će biti imalo pozitivna.

Na kraju krajeva, sve se svodi na to da sami pravimo svoje izbore.

Komentari
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog