Banjalučka razglednica

Banjalučka razglednica - „Čajo“

U prošlom nastavku ove rubrike među nekadašnjim banjalučkim preduzećima koja nisu preživjela „privatizaciju“ i „tranziciju“ nalazi se i „Rudi Čajavec“.

piše: Mišo Vidović

Podsjećanje: Vlada FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije), donijela je odluku o osnivanju državnog preduzeća „Rudi Čajavec“, a prema raspoloživim podacima i  izvorima (list „Pravda“, Razvojne organizacije sindikata - ROS Čajavec, juni 2004), „1954 i 1955 godine  počinje razvoj i osvajanje 11 proizvoda iz oblasti auto-elektrike i 10 novih proizvoda elektronike“.

Dvije godine kasnije, 1957.  počela proizvodnja radio prijemnika „Tara“ i tranzistorskog radio prijemnika „Slavuj“, a potom „1958. godine počinje proizvodnja televizora, a zbog razvoja lepeze novih programa, proizvodnja se grupiše u tri oblasti - pogona: profesionalna elektronika, elektromehanika i komercijalna elektronika“.

Prema raspoloživim podacima  proizvodnja televizijskih prijemnika počinje od uvoznih dijelova iz „Philipsa“, dok su  drvene kutije za televizore bili ruku djelo zaposlenih drvne  industrije  „Vrbas“.

Dugogodišnji radnik „Čajaveca“ Predrag Babić-Braco,  u tekstu koji je prošle godine objavio jedan dnevni list, podsjetio „da smo tek 1958. godine  uzeli Filipsovu licencu za crno-bijele televizore, a 1959. prešli smo na veći Filipsov ekran, I tada je u gradu na  Vrbasu bilo samo desetak takvih televizora “.

A i pored činjenice da je “tih godina bila usvojena proizvodnja televizora u Čajavecu”, stariji Banjalučani tvrde da masovne kupovine ipak nije bilo: Rijetki su imali televizor u  stanu ili kući, pa se “masovno išlo na gledanje televizora “ kod onih koji su posjedovali “čudo tehnike”, a i masovna pojava bila je i okupljanje ispred većih prodavnica, u izlogu  postavljen tv-prijemnik, i gledao se  tv-program.

 

-Evo, one  fotke iz 1966. doček Nove godine ..I prvi  “Čajevački “  522 tv u  Gavrila Principa 3 i 5...Bio je kao stolica , na 4 noge, koje se "zašarafljuju”… Legenda, tek sad kad sam došao  u Švedsku,  vidim da je to ipak bio model - piše mi i  Hajrudin Vidimlić - Dudo, i prilaže  pomenutu fotografiju, i dodaje:

Ovdje je popularno kao i u Engleskoj,da se prodaju stare stvari...A ne kao kod nas, baci se odmah kad baba umre...I sad vidim  da su naše stvari  kvalitetnije nego one što  su oni imali u isto vrijeme…

A za vjerovati je da i sada, nakon  što je hala za proizvodnju tv-aparata kod Gradskog stadiona “preuredjena”u  gomilu butika i radnji sa  pantalonama, cipelama, majicama, jaknama, gaćama, čarapama,u podrumima i garažama preostao je poneki primjerak  popularnog “čaje”, sa onom crnom mačkicom, simbolom nekadašnjeg čuda tehnike.

Kao što se na ulicama još može vidjeti rariretni primjerak “fiće” , pa i “juga 45”… I dok su  “fićo” I “jugo 45”, zahvaljujući entuzijazmu njihovih vlasnika, plus ogromnom  trudu da se pronađu rezervni dijelovi, i dalje  u voznom stanju, “čajavčevi” televizori definitivno su otišli u istoriju, ali su ujedno i nepobitan dokaz da se nekada u ovom gradu nešto i proizvodilo.

Ako je za mnoge televizor bio jedan od naprepoznatljivih simbola fabrike, ne treba zaboraviti ni činjenicu da se “Rudi Čajavec” bavio i namjeskom proizvodnjom. Iza ovog “krila” se proizvodnja raznih vrsta uređaja za  potrebe vojske i policije, odnosno milicije, ali vratićemo se ipak na nešto što je možda zanimljivije.

Proizvodnja je svojevremeno “izbacila”  i zvučnike, zvučne kutije, razglasne sisteme, sisteme za video-nadzor , ali i po mnogima, legendarna gitarska pojačala koja su “nosila” oznaku GA.

Čini se da su poseban “doprinos”  gitarska pojačala, prema  tvrdnjama, dala osamdesetih godina na banjalučkoj rok-sceni. Mladim muzičarima I bendovima , “čajo” , kako su ga zvali, bio je “prilika” za vježbanje i nastupanje, s obzirom na trenutnu  nemogućnost  da se odmah pređe  na “Marshalla” ili da se na bini postavi zid od “voxa”.

Vremenom se prelazila na poznatija gitarska i pojačala za bas, ali je “čajo”, slobodno mogu reći, imao i zadržao kultni  status među mladim banjalučkim muzičarima osamdesetih godina. Iako su za neke tehničke reference bile, kako kažu, prilično upitne, nakon tridesetak i koju godinu više, na internet stranicama i portalima koji se bave prodajom muzičke opreme primjetna solidna ponuda i potražnja za “čajom” i njegovim komponentama.

 

O tome da  se muzičari i ljudi od struke nisu odrekli   pojačala svjedoče I riječi koje mi, takođe  iz Švedske, poslao Zoran Gavrilović, gitarista u nekoliko banjalučkih bendova. Na pitanje kakvo danas ima mišljenje o pojačalu, kratko, jasno i precizno je odgovorio: ”Čajavec - Čak Noris među pojačalima…Nepoderiv!!!”

Žao mu je, kaže, što se, Čajavec GA-102 više ne prizvodi, a primjećuje da stalna potražnja za ovim i drugi pojačalima, može tumačiti i činjenicom da se “danas  Vox, Marshall i svi ostali nalaze  u Kini, a o kineskom kvalitetu ti ne trebam govoriti, pa nije čudno što ga ljudi traže”.

…”Za one pare, onaj kvalitet nema nigdje.Vidio sam mlade bendove iz Rusije dan i danas koriste, kao i  u Poljskoj , Češkoj, Slovačkoj. Ja sam ga kupio za 350 DM, za te pare danas ne mozeš kupiti ni zvučnik koji je bio u “čaji”, a  kutija je daleko kvalitetnija od današnjih  koje se prave…”

 

A tamo nekih godina kada je  sviralo “Bijelo dugme” sponzor benda bio je “Rudi Čajavec”. Za potrebe benda zaposleni su izradili izabrali zvučnike za bend, a  Bregović i ekipa tokom nastupa koristili su “Čajavčeva” pojačala. Vjerovatno se  negdje mogu pronaći kalendari i reklamni  materijali na kojima se vide “Dugmići” kako se “kočopere” na bini sa opremom “Čajaveca”.

Komentari
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog