Tema nedelje

Neopisiva ljepota treša

Prebacujem prije nego veče radio-stanice i tražeći neku dobru muziku greškom naletim na “Perspektivu” grupe S.A.R.S. Presiječe me, krenem dalje da tražim i naletim na nešto što mi se u tom trenutku učinilo kao sevdalinka. Hajd’, kontam, sve je bolje od S.A.R.S-a, i nastavim da slušam.

piše: Boris Maksimović

Nije ni bilo tako loše, moram da priznam. Spominjalo se neko potkivanje konja po mjesecu, ali Mujo nije bio glavni akter ove priče, ispostaviće se kasnije. Pjesma je nekako dosta podsjećala na “Čudna jada od Mostara grada”, ali kao da se trudila da što manje liči na nju, onako kao što se kompanije Pepsi i Koka-kola trude da stvore utisak da proizvode sasvim različito piće. Nisam mogao da izguglam pjesmu kasnije, pa po sjećanju pišem, ali onaj što je pjevao žalio se o odlasku od kuće, spominjao je majku, povratak i još par nezaobilaznih ključnih riječi za jednu ovakvu pjesmu. Trebalo je malo više vremena da čujem tih par rečenica, jer je sve bilo tipično za sevdalinku, a pogotovo ono otegnuto pjevanje. Znate već ono: “Čudnaaa jadaaaaaaaa, od Mostara graaaadaaaaa...”

Elem, da skratim priču, u jednom trenutku me presijekoše centralni stihovi pjesme. Nikako takvo nešto nisam očekivao:

“Neće majko ovo biti Turska već samo Republika Srpska!”

Šta je ovo, STJ?! Nikakav problem ne bi bio da je to bila klasična podloga ratne pjesme, navikao sam ja na svašta, ali da na muzičkoj podlozi koja je neupitno orijentalna – da ne kažem turska – da čujem gorenavedene stihove, to mi je već bilo previše. Ne znam ko je pjevao tu pjesmu, ne znam ko je kompozitor, ali kojom logikom su se vodili da stvore takvu pjesmu sa takvom podlogom? Zadržimo se na trenutak na ovom stihu. Ako čovjek poručuje da ova zemlja neće biti turska pjevajući u maniru koji je na ove prostore donijelo Otomansko carstvo sam sebi puca u nogu i dokazuje da je ova zemlja ipak daleko “turskija” nego što bi se očekivalo. Štaviše, on sam je čini takvom koristeći taj muzički šablon.

Da me niko ne shvati pogrešno, ja zaista nisam za nacionalizovanje muzičkih rodova. Generalno, kosa mi se diže od svojatanja muzike, hrane i bilo čega drugog što je daleko fluidnije nego granice ovih prokletih zemalja. Sjećam se riječi mog divnog profesora narodne književnosti doktora Luke Šekare: “Ovdje kod nas su  se uvijek krale žene, pjesme i konji.” Navodio nam je primjere guslara koji bi jedan dan morali da sviraju za Srbe pa su pjevali o uspjesima Kraljevića Marka da bi sljedeći dan završili kod nekih turskih  begova, a pred njima ipak nisu mogli o Marku, pa su pjevali u Aliji Đerzelezu, mijenjajući često  samo ime, ne i događaje. I to je jednostavno tako.

Ali mora se priznati da se sevdah proširio ovim prostorima zahvaljujući muslimanskom stanovništvu. I to je savršeno logično. Ono što nije logično, a što ne prestaje da me fascinira jeste kako bilo ko može da snimi nacionalističku pjesmu na muzičku podlogu “onog drugog” naroda. Kao kad bi, na primjer,  vehabije snimile album krajiških pjesama sa svojim tekstovima. Kao kad čovjek ide i viče “Nisam lud, nisam lud!”, a svi po pokretima i uzvicima vide da je lud. Pjesma bi imala daleko više smisla da je snimljena u bluz maniru ili hip-hop ili bilo kojem drugom – sve  samo ne ovako.

Pomislih opet, s druge strane, možda je anonimni aranžer htio da ode s one strane nacionalizovanja muzičkih žanrova, da se izdigne iznad toga. Možda je htio da kaže: “Nema veze s kojom religijom ili etničkom grupom se obično povezuje neka muzička tradicija, pa ko ga jebe, što ne bih mogao da ovakav jedan tekst upakujem u sevdalinku, sve je to legitimo.” I da tako da svoj obol protiv nacionalnih svojatanja nečega što ne može imati nacionalnu odrednicu – otprilike onako kao što su sarma i baklava nezaobilazno jelo na srpskim slavama, a došle su ovdje kao i sevdah – preko Turaka.

Ne znam, Bog zna. 

Komentari
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog