To je naravno mnogo lakše reći nego i učiniti. Naši preduzetnici-vlasnici preduzeća imaju lošu osobinu da se petljaju u sve i svašta kad su njihove firme u pitanju, i još lošiju osobinu da suštinski ne dozvoljavaju struci da radi svoj posao. Tako se dolazi do problema da najveći broj malih i srednjih preduzeća uskoro bude u potpunosti identifikovan sa svojim vlasnicima, a što pored brojnih drugih negativnih reperkusija ima i tu da po Zakonu o privrednim društvima u tom slučaju sami vlasnici, ukoliko  sa imovinom privrednog društva raspolažu kao sa svojom sopstvenom, a što kod nas najčešće jeste slučaj, odgovaraju prema trećim licima i svojom ličnom imovinom a što sve zajedno ima konkretan efekat da se praktično gubi razlika između društva lica i društva kapitala, odnosno gubi se onaj početni cilj kojim su se vlasnici vodili kad su registrovali društvo sa ograničenom odgovornošću, komanditno društvo ili akcionarsko društvo, a to je da prema trećim licima odgovaraju samo do visine osnivačkog uloga koji su unijeli u svoje preduzeće.

Dakle, nova generacija pravnika koja bi se zaposlila po modelu navedenom u prvom dijelu ovog eseja u privatnim preduzećima imala bi zadatak da u istima implementira postojeća zakonska i podzakonska rješenja, čemu se sami vlasnici praktično protive a od čega upravo oni imaju najveću korist budući da im se prije ili poslije redovno obije o glavu njihovo nesistemsko ponašanje. Jer, kao što naši vlasnici vole da zaobilaze formu i procedure, isto tako često posežu i za obrtnim kapitalom koji koriste za `gašenje požara`, kako ličnih tako i firminih, i to onim redoslijedom kako se ovi pojave, ne mareći mnogo što time na duže staze nepogrešivo svoje preduzeće vode u problem sa obezbjeđivanjem prijeko potrebnih investicija, odnosno u krajnjoj liniji i sa elementarnom likvidnošću.

Prema tome, osnovna uloga pravnika u našim privatnim privrednim društvima bila bi da u principu čuvaju ta privredna društva od njihovih vlasnika, i to tako što bi onemogućila upravljanje sredstvima od strane vlasnika na način protivan zakonu i podzakonskim aktima, ali i internim aktima samog preduzeća, odnosno svim onim mehanizmima koji služe da spriječe neracionalno poslovanje. A ako tih internih mehanizama nema ili ih nema u dovoljnoj mjeri, onda bi ti pravnici morali da ih kreiraju.

Samo na taj način moguće je obezbjediti preduslove za dugoročnu stabilnost i kontinuitet privrednog društva. Sve drugo vodi u avanturizam koji ne može da završi profitom, već upravo suprotno: teškim krahom preduzeća i ličnom finansijskom i porodičnom kataklizmom samog vlasnika.

Stoga, jasno je da je poslovanje po procedurama zapravo daleko jeftinije nego što su to `bajpasovanja` kojima su naši preduzetnici toliko skloni. S druge strane, ukoliko uspiju da uvedu red u hronično neuređena preduzeća, odnosno ukoliko nauče da zauzdaju avanturizmu sklone vlasnike, ti mladi pravnici će steći dragocjeno iskustvo koje će im kasnije koristiti u procesima mjenjanja zakona koji uređuju privredni život, kao i u parničnim sporovima u privredi. Jedino tako će ti pravnici steći mogućnost da zaista razumiju šta se u našoj privredi dešava, odnosno kako stvari funkcionišu u realnom ekonomskom životu. Ovako, obučeni jedino teorijom (a i to je upitno), oni prosto nikad neće moći da pravilno cijene stvarne privredne odnose, odnosno između njih i preduzetnika nikad neće biti pravog razumjevanja. To dalje implicira da kapitalistički način privređivanja neće moći da zaživi kod nas, prosto zato što niko neće znati kako da ga suštinski i pravno-formalno implementira.

Sve to će za posljedicu imati da će tranzicija trajati još godinama, pa i decenijama, odnosno da se u takvom razvoju događaja ne nazire izlazak iz teške materijalne situacije u kojoj se kao društvo nalazimo duže od dvadeset i pet godina. 

Tim autora „Nove Srpske“