Redakcijski komentar

Ujedinjenje SDS-a i NDP-a

Nakon što je Mladen Bosić po završetku opštih izbora 2006. godine i debakla koji je Srpska demokratska stranka doživila na istim preuzeo lidersko kormilo stranke od svog dosadašnjeg šefa Dragana Čavića, on je odlučio da prilično modifikuje Čavićev političko-programski kurs koji je ovaj forsirao za vrijeme svog predsjedničkog mandata u SDS-u.

Čavić je tad promovisao umjereniju politiku, uklanjao je iz SDS-ovog programa ostatka radikalne nacionalne agende, insistirao je da SDS postane članica Evropske narodne partije i tako konačno sa sebe skine hipoteku stranke tijesno povezane sa ratnim zločincima, mračnom prošlošću opterećenom povezanošću sa kriminalom, korupcijom i ratnim i poratnim profiterstvom.

To nije bio jednostavan i lak posao. Pitanje je i koliko je Dragan Čavić, i inače sklon mesijanskom kompleksu, bio uopšte dorastao tom izazovnom političkom procesu. On je, u svakom slučaju, pokazao hrabrost da se suoči sa realnim političkim nasljeđem stranke koju je vodio, povukao je neke poteze za koje mu nikad nisu mnogi oprostili niti u SDS-u niti u Republici Srpskoj, mada je dobar dio njih zapravo predstavljalo ne samo politički nego i civilizacijsko-demokratski iskorak kad je politička praksa na ovom prostoru u pitanju.

Jedan od onih koji je tukao u Čavićev politički meki trbuh bio je tad i njegov zamjenik, Mladen Bosić. Bosić je učestvovao u svim Čavićevim odlukama, no nakon kraha na izborima 2006. godine okrenuo je leđa svom šefu i otvoreno ga je optužio kao glavnog krivca za izborni poraz SDS-a. Bosić je politički, ideološki i kadrovski počeo da čisti SDS prvo od Čavićevih, a potom i od Kalinićevih ostataka. Bosić je kao predsjednik SDS-a insistirao na tvrdoj nacionalnoj političkoj platformi, u mnogome je bio radikalniji i od većine ratnih SDS-ovih prvoboraca, te je tako i sebe i svoju stranku povukao na samu marginu političke scene gdje niko nije htio da ide sa njim i gdje bi osudio i sebe i SDS sa sobom na čelu na dugovječan opozicioni status.

Bosić je kao vješt i pragmatičan političar, naravno, shvatio da takvo stanje nije od koristi na duže staze. Dodik ga je sve do 2010. godine podržavao kad su unutarstranačke turbulencije u SDS-u bile u pitanju, jer je procjenjivao da je Bosić na čelu SDS-a manje opasan od Kalinića i pogotovo Čavića. Nakon što je pred izbore 2010. godine Bosić pokazao prve znake svoje političke emancipacije i kad je zauzeo stav pred Dodikom, odnosno kad je sam Dodik ušao u probleme jer je već tad bilo jasno da ekonomska kriza polako ali sigurno lomi kako kičmu društva tako i njegovu političku stabilnost, Dodik je promjenio stav prema Bosiću i počeo je plan kako i njega i SDS trajno da pacifikuje i učini bezopasnim političkim protivnikom u danima koji su slijedili.

Dodikov potez u tom smislu bio je poziv Bosiću da koaliraju u Sarajevu. Bosić je bio prinuđen da prihvati taj poziv, i to iz dva osnovna razloga. Prvo, stranka mu je predugo bila u opoziciji i on se našao u opasnosti da ga se stranački knezovi i feudalci ne ratosiljaju usljed te, po njih sasvim neugodne činjenice. S druge strane, Bosić je prethodno četiri godine gradio političku platformu koja se, prije svega, sastojala u zaštiti ustavne pozicije Republike Srpske (budući da je na toj retorici čistio Čavićeve elemente iz SDS-a i tako gradio svoju političku poziciju), te je prosto bio primoran da koalira sa SNSD-om u Sarajevu i tako štiti tu ustavnu poziciju Republike Srpske (koliko god se može sad raspravljati koliko je besmisleno smatrati da samo SNSD i SDS imaju potencijal da štite ustavni poredak Republike Srpske).

Veoma brzo po ulasku u vlast u Sarajevu, Bosić je shvatio da je vrijeme za konačan otklon od Dodika koji neumitno politički pada. Bosić je polako počeo da pravi otklon i od radikalne nacionalne retorike, fokusirao se na teme ekonomskog razvoja, vladavine prava i borbe protiv kriminala i korupcije. Prihvatio je Čavićev koncept približavanja Evropskoj narodnoj partiji, strateškog dogovora sa narodnjačkim partijama iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, te se tako nametnuo kao sasvim prihvatljiv pa i poželjan partner iz Republike Srpske, prije svega u njemačkim i američkim očima.

Između političkih koncepata Čavića i Bosića, odnosno NDP-a i SDS-a, danas nema bilo kakve suštinske razlike. Zato bi bilo potpuno prirodno i logično da se ove dvije stranke ujedine i time demonstriraju svoju opredjeljenost ka političkim idejama, a ne kadrovskim uhljebljenjima. SDS i NDP imaju istu politiku, iste teme i iste političke ciljeve i metode ostvarivanja tih ciljeva. Efekat njihovog ujedinjavanja bi imao snažan politički eho i sasvim sigurno da bi tim činom ta ujedinjena partija postala pojedinačno snažnija od SNSD-a.

Dakle, što se politike i matematike tiče, sve je jasno. No, problem je psihologija. Ona ne dozvoljava Bosiću i Čaviću da se odluče za takav korak.

No, možda će odlučiti neko umjesto njih.

Redakcija Frontala

 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Koliko puta sedmično imate ručak sa mesom?

Rezultati ankete
Blog