Najveći grad Srpske, tako, nisu posjetili tom prilikom ni predsjednik Srbije, ni premijer, niti predsjednica Narodne skupštine. S druge strane, kad im je to potrebno zarad dnevnopolitičkih motiva i jeftinih poena u patriotskom dijelu javnosti, najviši zvaničnici Srbije neobično vole da sebi u goste pozovu predsjednika Srpske Milorada Dodika, a kako bi pokazali da je Slobino kanabe i dalje u funkciji, te da se Beograd i dalje nešto pita makar u regionalnim okvirima.

Ovaj zadnji momenat je možda i ključni ako želimo da razumijemo politiku Srbije kad je Republika Srpska u pitanju. Naime, Srbija već godinama, pa i decenijama, pokazuje da nema ama baš nikakvu koherentnu državnu i nacionalnu politiku. Srbija je bezidejna, siromašna i zaostala zemlja u kojoj je svake godine manje ljudi nego u prethodnoj i iz koje neprestano odlaze oni najškolovaniji i najperspektivniji mladi ljudi. Srbija je nevažan faktor ne samo u širim, nego i u balkanskim okvirima. Srbija je zemlja u kojoj najnormalnije i najnekažnjenije možete pred trideset hiljada ljudi da pustite dron sa kartom velike Albanije. Srbija je zemlja u kojoj je najnormalnije da predsjednik vlade Albanije drži slovo o granicama Srbije. Srbija je zemlja čiji premijer svako jutro razmišlja šta da poruči medijima a da bi podigao svoj rejting i time krije potpuni debakl svoje politike u ekonomskoj, socijalnoj, nacionalnoj, pravosudnoj, obrazovnoj ili bilo kojoj drugoj važnoj političkoj sferi.

Srbija je zemlja u kojoj možete da prodajete torte sa deponije. Srbija je zemlja čiji predsjednik ima kupljenu fakultetsku diplomu, dok ostatak najvišeg političko-akademskog establišmenta ima kupljene doktorske titule. Takvi ljudi, ljudi bez elementarnih skrupula vode Srbiju godinama. I ako tako postavimo stvari onda možemo da (pro)cjenimo i odnos Srbije prema Republici Srpskoj.

Taj odnos je veoma jasan i svodi se na to da Srbija jedino prema Srpskoj može da glumi ozbiljnog političkog igrača. Srbija to ne može niti prema Crnoj Gori, niti prema Kosovu, niti prema Makedoniji. O Hrvatskoj, Sloveniji, Albaniji i Bugarskoj da i ne govorimo. Srbija je zemlja kojoj ruski predsjednik iz Ankare šalje poruku da se „prikači“ na turski gasovod. Srbija je ponižena na svakom polju a njene političare gorovo niko ne doživljava ozbiljno. Zato Srpska treba Srbiji da bi ova potonja mogla još da trguje sa svojim značajem, odnosno da bi mogla da uvjeri Berlin, Vašington, Moskvu i Ankaru da ona može da donese stabilnost ili nestabilnost u BiH. I to je sve.

Republika Srpska prema Srbiji treba da izgradi realan politički odnos. Narod Srbije je bratski narodu u Srpskoj i tu ne treba imati bilo kakve zadnje namjere. Međutim, Srbija odavno nema političko vodstvo. Srbiju vode, domanovićevski rečeno, slijepe vođe i na strategijski izbor Srbije Srpska ne može i ne smije da se osloni, prosto zato jer te strategije i nema. I zato bi za Srpsku vezivanje za izbore političke i akademske elite Srbije bilo pogubno.

Najviši predstavnici Republike Srpske treba da prestanu da zarad dnevnopolitičkih poenčića služe kao klovnovi u cirkuskim igrarijama politickih lidera Srbije kojima su, očigledno, opsjene i trikovi jedino preostalo političko sredstvo budući da su na svim ostalim poljima izgubili bitke. Ako želi da ima budućnost, Srpska mora da profiliše politiku za narednih trideset ili čak pedeset godina, odnosno da kreira svoju sopstvenu strategiju političkog, ekonomskog i pravnog razvoja.

U svakom drugom slučaju, ukoliko Srpska ipak prihvati da postane sredstvo za cjenkanje zvaničnog Beograda, Briselski sporazum će biti maksimum kojem možemo da se nadamo.

A kakvi god da smo, do sad smo sami uspjeli više od toga.

 Redakcija Frontala