Redakcijski komentar

Kako je Republika Srpska izgubila alternativu (ako je istu ikad i imala)

Republika Srpska danas više nema niti jednu političku parlamentarnu stranku koja je u opoziciji. Partije iz Srpske ili su na vlasti na entitetskom nivou, ili na državnom.

Obje grupe partija zauzete su isključivo unutarstranačkim lobiranjima, jer svi žele dio kolača na vlasti. Niko neće preuzeti odgovornost za stanje u društvu, te će se u narednom periodu svi međusobno optuživati za očajnu ekonomsko-socijalnu situaciju.

Sve ono što Savez za promjene prigovara vlastima u Banjaluci sad upravo čini SZP u Sarajevu: povećanje broja zaposlenih u administraciji (započeto još ulaskom SDS-a u državnu vlast 2011.godine), uhljebljenje stranačkih aparatčika, koaliranje sa „crnim đavolom“ zbog šake vlasti (slučaj „Džeferović“). Neka se ustale na vlasti tri godine i SZP će nošen inercijom nerada, izostanka vizije i borbe za pozicijama takođe biti do balčaka u raljama korupcije, zloupotrebe javnih nabavki i svega onoga za što su do juče žestoko kritikovali SNSD.

No, da imamo nesposobnu političku elitu nije ništa novo. Da su njeni isključivi motivi upravljanje javnim budžetima, takođe je odavno poznato. Nešto drugo je daleko opasnije: ako mejnstrim politička elita izgubi potpuni legitimitet kod većine građana, a izgubila je, ako ne postoji opozicija katastrofalnoj vlasti, ma koliko ona samo imala formalan takav status, a više ne postoji niti takva, onda se postavlja pitanje šta je alternativa. Jer, jednom će nezadovoljstvo da eksplodira a posljedice mogu biti daleko dramatičnije od onoga što smo imali prilike da posmatramo prošle godine u Federaciji BiH.

Bosna i Hercegovina je postala izuzetno pogodno tle za bujanje ekstremističkih grupa svih vrsta. Jasno je da vehabijski pokret ovdje može da napravi eksploziju ogromnih razmjera. Jer, za probleme mladih u svim društvenim i nacionalnim grupama u zemlji danas ne postoje sistemska rješenja, te logična posljedica takvog stanja može biti da se oni okrenu radikalnim „rješenjima“. Vjerski, nacionalni, socijalni ili kakav god četvrti ili peti ekstremistički pokret jeste prijetnja stabilnosti ove zemlje, ne zato što ogroman broj ljudi odlučuje da se pridruži nekom militantnom obliku organizovanja, nego zato što sistemski mehanizmi ne funkcionišu a većina ljudi je postala isuviše apatična da bi se spontano organizovala i zaustavila malobrojne ekstremiste.

Ako sam sistem ne generiše opoziciju, odnosno alternativu, onda će ta opozicija biti vansistemska, a razorna snaga njenog djelovanja u ovom trenutku ne može se realno procjeniti. Prema tome, nije problem u tome što su sve parlamentarne stranke danas na vlasti, problem je što niko ko se bavi politikom u koordinatama trenutnog stanja stvari na političkoj sceni Srpske i BiH zapravo ne želi da bude van vlasti, a još manje je spreman da ponudi novi i drugačiji koncept rješavanja nagomilanih problema u državi i društvu. Naprotiv, mi ne vidimo da postoji stranka i političar koji okuplja nove ljude, ali vidimo da se neprestano recikliraju stara lica. Mi ne vidimo otvaranje politike prema običnim građanima, nego smo svjedoci začaurivanja političkih stranaka čijim oligarhijama ne odgovara demokratizacija političkog života i transparentno djelovanje jer bi se u tom slučaju pokazao stepen korumpiranosti najviših političkih funkcionera.

Zamislimo sad da se u BiH aktivira tzv. „Islamska država“: ko bi, uopšte, u Republici Srpskoj bio spreman da istu brani od militantnih ekstremista? Godine i decenije prazne priče, kontinuiranog materijalnog i vrijednosnog propadanja, s jedne, i enormnog bogaćanja onih bliskih vlastima, s druge strane, uzrokovale su da ljudi više ne bi željeli da učestvuju u bilo kakvom aktivizmu osim onog koji bi se sastojao u hitnom napuštanju ovih prostora i bježanju glavom bez obzira. A takva percepcija ne samo da ima pogubne posljedice po eventualnu vojnu mobilizaciju, ona zapravo na najilustrativniji način pokazuje koliko naše društvo više nema oko čega da se okupi, odnosno koliko je politička ideja delegitimisana. I što je najtragičnije, ne samo da bi u nekom takvom razvoju događaja obični građani u najvećoj mjeri momentalno napustili ovo područje, prije njih to bi učinili političari koji su za ove godine uspjeli da pokupuju nekretnine po Beogradu, Novom Sadu, Beču, Londonu...svi oni su već izgradili rezervne položaje daleko od Republike Srpske, i svi mi to veoma dobro znamo.

To je osnovno objašnjenje zašto nikako da se pojavi neka nova i drugačija politička snaga. Zašto se ništa ne mjenja. Zašto lagano kao društvo i narod odumiremo. Prosto, kao građani, narod i društvo nismo uspjeli da izrodimo drugačiji koncept od ovog postojećeg. Nemamo alternativu jer je nismo uspjeli izgraditi, a veliko je pitanje da li je i umijemo i želimo izgraditi. Na kraju krajeva, ko su, gdje se nalaze svi ti pametni, obrazovani, čestiti i uljudni ljudi koji samo čekaju šansu da sve promjene nabolje?

Mi ih nešto i ne vidimo. A vi?

Redakcija Frontala

Komentari
Twitter
Anketa

Koliko puta sedmično imate ručak sa mesom?

Rezultati ankete
Blog