Ex-Yu spomenar

40 godina od afričke avanture "zastave 101"

Koliko vozača Zastave 101 i ljubitelja automobilizma danas uopšte zna šta je to "Ekspedicija Zastava 101: Kragujevac – Kilimandžaro"? Odgovor je - malo.

Prošlo je četiri decenije od "Ekspedicija "zastava 101": Kragujevac – Kilimandžaro", a čini se da je naša javnost u potpunosti zaboravila na ovu, u svoje vrijeme, nevjerovatnu avanturu. 

Ipak, zahvaljujući entuzijazmu ljubitelja nekada popularnog "stojadina", posljednjih godina poraslo je interesovanje za Zastavinu afričku ekspediciju iz 1975. godine. 

Pored autora ovog teksta, izvorne informacije o vožnji do Kilimandžara pružili su ljudi koji su odigrali ključne uloge u "KK" ekspediciji na osnovu čijih svedočenja je rekonstruisana čitava priča: prof. dr Milan Rakočević - idejni tvorac ekspedicije, Branko Baletić - režiser filma ''Kragujevac – Kilimandžaro'' i Miodrag Barlov – mehaničar Zastave.

Inicijatori

Prof. dr Milan Rakočević je u svojoj mladosti bio veliki automobilista. Više je volio da bude suvozač nego vozač u reli sportu. Bio je stalni suvozač asa jugoslovenskog auto-moto sporta Bate Nađa. 

Te 1975. odlučio je da Crvenoj Zastavi predloži maestralan poduhvat: Ekspediciju Kragujevac – Kilimandžaro koju je osmislio dok je pješačio pustinjama Afrike, a u tehničkoj pripremi mu je pomogao Branimir Perić – Džo, šampion reli sporta. 

Kada je Zastava prihvatila izazov, sljedeći posao bio je pronalazak sponzora. Međutim, poziv su odmah prihvatili ''Modriča'', ''Tigar'', fabrika konzervirane hrane iz Sombora i mnoge druge male fabrike. 

Dragan Drakulić, tadašnji direktor komercijale Crvene Zastave uvidio je da je prijedlog o ekspediciji idealna prilika za promociju najboljeg modela jugoslovneske auto-industrije, ali i šansa da se "stojadin" isproba u eksploataciji pod neuobičajenim klimatskim uslovima. 

Ekspediciju je podržao i tadašnji direktor Zavoda Crvena Zastava, Prvoslav Raković.

Polazak

Nakon prigodne svečanosti, ekspedicija je 14. februara 1975. krenula na put dužine preko 11.000 kilometara, koji je vodio kroz bespuća Nubijske pustinje, savana, kamenjara, trnovitih predjela i močvara.

Učesnici

Učesnici

Automobili: 

- 5 novih, crvenih "zastava 101", 4 sa ukrasnim naljepnicama, bez zadnjih sjedišta i jedna u punom fabričkom sjaju – sa nadimkom "salonac", kako su ga članovi ekspedicije nazvali. 

U motorima se nalazilo ulje Optima Modriča, a gume je obezbijedio Tigar iz Pirota. 

Posade: 

- Branimir Perić Džo - vođa ekspedicije 

- Ginka Milinković – pomoćnik organizatora 

- Milan Rakočevic – organizator ekspedicije 

- Slobodan Nikolić i Miodrag Barlov – automehanicari iz Zastave 

- Joža Vlahović – novinar "Vjesnika" iz Zagreba 

- Bratislav Grbić – kamerman 

- Branko Baletić – reditelj 

- Dušan Sekulić – novinar "Ilustrovane politike" 

- Mioljub Jelesijević – fotoreporter 

- Bogdan Šekler – pisac knjige o ekspediciji Kragujevac-Kilimandžaro ("Džambo Afriko"), zvanični ljekar ekspedicije, novinar "Večernjih novosti" i "Borbe"

Maršruta

Učesnike ekspedicije put je vodio kroz nekoliko zemalja Evrope i Afrike: Grčku, Egipat, Sudan, Keniju, Ugandu i Tanzaniju.

O automobilima

"Zastave 101" koje su krenule na ekspediciju bile su potpuno nove, sa linije za francusko tržište što znači da su višestruko provjerene prije silaska sa same proizvodne trake. 

Sjedišta su bila specijalno tapacirana u kombinaciji vinil–štof na sjedalnom dijelu kako bi se umanjile nelagodnosti vrelih sjedišta na visokim, pustinjskim temperaturama. Primijenjeni su eksperimentalni dijelovi kao što su uljni pred-filter vazduha i utege prednjeg trapa – poznate pod nazivom "sanke". 

Vješti automehaničari Zastave, Nikolić i Barlov, tokom cijele ekspedicije vodili su računa o dobrom stanju "stojadina" uz krajnji zaključak da je "zastava 101" zaista, za svoje vrijeme, bio izdržljiv i pouzdan automobil. 

Ni jedan Stojadin nije se pregrijao bez obzira na visoku turažu pod kojom su voženi po pijesku (ako brzina padne ispod 120 km/h, "zastave 101" su se znale ukopati u pijesak do patosa). 

Eksperimentalno su testirane posebne "pustinjske gume" iz Tigra – vrsta krampon gume sa povećanom izdržljivošću na jake udare i visoke temperature.

Iako je cjelokupna ekipa ekspedicije imala bogato iskustvo za volanom, bio je potreban veliki napor da se pobijedi Nubijska pustinja. 

Kada su automobili propadali u pijesak, svi su morali složno da otkopavaju i da guraju "stojadine". Pustinjska oluja Habub je bila stalna prijetnja koju su učesnici pobijedili odlučnom vožnjom. 

Ekspedicija je uspješno okončana planinarenjem i osvajanjem vrha Kilimandžara, Džilmans pointa, a članovi ekspedicije vratili su se za Beograd avionom, zahvaljujući sponzorstvu Al-Italie. 

Svih pet "zastava 101" ukrcano je u voznom stanju na teretni brod u Tanzaniji i poslato za Atinu, gdje su ih ponovo preuzeli članovi ekspedicije i dovezli u Kragujevac.

Jedan od "stojadina" je bio izložen na sajmu automobila u Beogradu 1975. gdje su bili prisuti i svi članovi ekspedicije koje je publika pozdravila gromoglasnim aplauzom. 

Automobili su zatim razdijeljeni po filijalama Zastave gdje su dočekali kraj svog radnog vijeka. Kasnije je prototip "zastave 101" iz 1969. stilizovan kao jedan od "stojadina" sa ekspedicije i kao takav se nalazi pod zaštitom države u hangaru u Kragujevcu. 

Neprovjerene informacije govore da je svih pet motora iz vozila sačuvano u prostorijama nekadašnjeg "Zastava sporta".

Uloga Pokreta nesvrstanih

Kada ekspediciju posmatramo iz istorijskog ugla, zaključak je da je to bio poduhvat koji je nemoguće ponoviti jer je 1975. godina bila jedina godina relativno stabilne političke i bezbjednosne situacije na Afričkom kontinentu. 

Glavni adut koji je članove ekspedicije izvukao iz različitih nezgodnih situacija bilo je postojanje političkog saveza Nesvrstanih, u kome je naša zemlja imala značajnu ulogu, a SFRJ pasoš je otvarao različita vrata i omekšavao stavove lokalnih vlasti, pa su učesnici ekspedicije ispraćani uz pozdrave Titu. 

Takođe, Energoprojekt i druge jugoslovenske firme su izvodile radove širom Afrike, tako da se ekspedicija mogla obratiti za pomoć i našim ljudima stacioniranim u Africi. 

Posmatranjem cjelokupne ekspedicije sa aspekta modernog vremena, slobodno možemo zaključiti da sve činjenice podsećaju više na bajku nego na realan istorijski događaj.

Odjek u medijima

Ako ekspediciju posmatramo iz ugla medija, ovaj događaj je u to vrijeme bio izuzetno važan i široko zastupljen. 

Jugoslovenski listovi koji su imali ekskluzivno pravo objavljivanja članaka i fotografija bili su: Ilustrovana politika, Novosti, Borba, Vjesnik. 

Mnogi drugi su to pravo otkupljivali, a glavni medij je bio Tanjug. To je bilo vrijeme kada su se informacije prenosile telefonskim putem ili teleksom, a fotografije su se slale avionskom poštom. 

Ekspediciju su pratili i inostrani mediji iz Evrope, a naročitu pažnju su posvetili mediji zemalja kroz koje je ekspedicija prolazila.

Knjige, film, fotografije...

Ako avanturu do Kilimandžara posmatramo iz ugla fotografije, književne i filmske umjetnosti, ekspedicija je izuzetno značajan poduhvat jer su napisane dvije knjige: "Džambo Afriko" Bogdana Šeklera i "Putokaz za jug" Dušana Sekulića. 

U režiji Branka Baletića, kroz kameru Bratislava Grbića, uz scenario Ginke Milinković i muziku Zorana Simjanovića, nastao je dokumentarni film "Ekspedicija Kragujevac – Kilimandžaro", koji je bio izgubljen dugi niz godina. 

Upornost autora ovog teksta, uz saradnju Zorana Simjanovića i Branka Baletića, ali i brižljivo čuvanje od strane Milana Rakočevića rezultiralo je da se kopija filma danas nalazi pod zaštitom Jugoslovenske kinoteke, kao i Kinoteke Crne Gore.

Veliki broj fotografija, koje je Zastava kasnije koristila u svim reklamnim kampanjama, načinio je Mioljub Jelesijević. 

U Tanzaniji je organizovano fotografisanje automobila uz poziranje manekenke Vini Kibuja koje su i za današnje pojmove svojevran primjer umjetničke fotografije. 

Fotografije Mioljuba Jelesijevića su predstavljene u jubilarnim izdanjima Ilustrovane politike kao fotografije koje su obiljeležile 1975. godinu.

Epilog

Za malo koji evropski automobil može se reći da je u to vrijeme zagazio u siromašne, zabačene dijelove Afrike gdje su ljudi 1975. još uvijek išli nagi a mnogi od njih do tada nisu ni vidjeli putnički auto. 

Iz ugla domaće auto-industrije, ekspedicija je otvorila vrata tržišta sjeverne Afrike za Zastavu 101, ali i za FIAT 128. 

Posebno interesovanje kupaca za FIAT-om 128 zavladalo je u Egiptu gdje se ovaj model sklapao od dijelova iz Kragujevca do 2009, a i danas je među omiljenima u Kairu.

Zanimljivo je da je "KK" ekspedicija u pojedinim mjestima dočekana kao takmičarska ekipa "East African" relija jer se maršruta preklopila sa dijelom itinerera ovog takmičenja. 

Za samu "zastavu 101", ova ekspedicija je dokaz i svjedočenje o kvalitetu i izdržljivosti jugoslovenskog četvorotočkaša – preko 11.000 kilometara je prevaljeno, kroz bespuća uz minimum kvarova. 

Zbog "skokova" sa pješčanih dina u pustinji pukao je jedan gibanj i dvije viljuške zadnjeg trapa, zbog "preletanja" suvih riječnih korita sa šiljatim kamenjem na obalama, jedan karter nije izdržao, a oštro trnje je izazivalo brojna pucanja guma na relativno kratkoj dionici. 

Ipak, ni jedan kvar nije ozbiljno usporio ili zaustavio ekspediciju. Ni visoke temperature nisu bile problem za "stojadina", ali kasetofoni "Ei Niš – Tesla" gotovo su se istopili od toplote. 

izvor: Autoblog.rs/B92

Tekst: Novica Marković (Zastava 101 klub) 

Foto: Mioljub Jelesijević, Milan Rakočević 

 

Komentari
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog