EU integracije BiH

Zapošljavanje pripadnika marginalizovanih grupa: Čekajući bolje dane

Šta je zajedničko Romima, osobama sa invaliditetom, pripadnicima LGBT populacije? Sve ih veže mala mogućnost zapošljavanja a usljed naslijeđenih i još uvijek raširenih stereotipa, kao i prisustva prikrivenih oblika diskriminacije. Tome, prema navodima stručnjaka iz oblasti ljudskih prava doprinosi i slaba primjena postojećih zakonskih rješenja, kao i nepostojanje sistemskog pristupa problemu.

Iako je još uvijek prisutno uvriježeno mišljenje da su Romi većinom neobrazovani, mnogi projekti koji su se realizovali u BiH imali su za posljedicu veće učešće Roma u obrazovnom sistemu, a neki od njih otišli su korak dalje i svojim trudom postali akademski građani. No ni takva titula ne povećava mogućnost zaposlenja.

„Pripadnici marginalizovanih grupa su naročito diskriminisani u postupku zapošljavanja, i to pokazuju podaci do kojih je došla Institucija ombudsmana u svom radu. Pojedine statistike pokazuju da samo 10% Roma ima neki vid zaposlenja, dakle, njih postojeće ekonomske tegobe pogađaju daleko više nego druge kategorije stanovništva“, istakla je Nives Jukić, Ombudsman BiH.

Teško je je međutim odrediti da li su u težem položaju jedni ili drugi, jer svi se nerijetko susreću u praksi sa neprijatnim iskustvima u oblastima rada. Ana Kotur je vrlo aktivna osoba sa invaliditetom koja otvoreno govori o tome kako tek u borbi za pravo na posao invaliditet nastaje.

„Svi mi nastojimo da živimo što kvalitetnije sa onim što nam je dato – bilo da je nakon povrede ili urođeno i svima nam je cilj da u nekom momentu što lakše funkcionišemo. Sa ovakvim rješenjem, da je za rad potrebno 70% tjelesnog oštećenja, odnosno 40% invalidnosti, zakon preporučuje rad samo za one kojima radna sposobnost gotovo i da nije ostala, odnosno koji trebaju pomoć drugog lica u obavljanju posla, ostavljajući one koji mogu sami da rade i koji žele iskoristiti preostale sposobnosti, van ovog rješenja. Neki su uspjeli proći rehabilitaciju, neki nisu i postavlja se pitanje – šta je pametnije, biti u lošijem ili u boljem stanju? Zdravorazumski dođemo do toga da se pitamo takva pitanja“, ističe Kotur.

Banjalučanka Vera Bošković, koja je pravni fakultet u Banjaluci završila 2010. godine podijelila je sa nama svoj stav o ovom pitnaju.

Još uvijek vlada veliko nepoznavanje čak i u institucijama koje su donosioci odluka o tome za koja se osobe sa invaliditetom obrazuju i osposobljavaju i na koji način mogu raditi posao. Tako sam često bila u situaciji da na razgovorima za posao ili prilikom obraćanja poslodavcima da dobijam uputstvo da se obratim nekim specijalizovanim ustanovama za obrazovanje ili prekvalifikaciju, iako se posao pravnika  može uspješno obavljati i sa oštećenjem vida gotovo u svakoj pravosudnoj, upravnoj ili privrednoj djelatnosti“, priča nam.

Cjelokupan odnos prema osobama sa invaliditetom nije u skladu sa evropskim standardima, a ni sa konvencijama koje je BiH ratifikovala. Po njima se ne mjeri invaliditet nego preostale radne sposobnosti (socijalni model a ne medicinski) čime se direktno podržava njihovo zapošljavanje. Sa druge strane porijeklo invaliditeta nije važno i ne uzima se u obzir, pa su po tome ratni vojni invalidi i civilni invalidi potpuno izjednačeni za razliku od prakse u BiH“, smatra Ranka Ninković-Papić, direktorica Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini.

Admir Pindžić, profesor fizičkog obrazovanja iz Gračanice, radio je kao regionalni koordinator za tuzlansku regiju pri „Care International“ organizaciji u projektu koji je rađen sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice.


On kaže da ima pomaka što se tiče obrazovanja, tačnije za osnovno i srednje obrazovanje romske populacije. Što se tiče populacije koja je završila više obrazovanje, tu nema pomaka, kaže on. 

„Ja sam završio Fakultet tjelesnog odgoja evo ima već 11 godina i sve jedna institucija kaže, ako bismo imali Roma sa višom stručnom spremom mi bismo bili radi da ga primimo, a ja već 11 godina tražim posao, stid me je da kažem ja sam taj i taj! Bio sam na jednom seminaru gdje smo završili niz nekih edukacija, ali ništa to ne pije vode. Ne znam šta više da se desi da se to promijeni. Prvo sam završio višu stručnu spremu, pa kažu treba visoka stručna sprema, ja i to završim, pa kažu treba da magistriram i sad u Banjaluci završavam postdiplomski za specijalistu sportskih nauka. Kažem vam, sve i da završim doktorske studije znam da u BiH nema šanse da se zaposlim u struci. Ne čekam ja da dobijem punu normu već bar pet-šest časova, šta god, samo da radim u struci.  Najviše boli to što ljudi koji završe fakultet prije godinu dana već sutradan nađu posao, a ja već 11 godina na birou. To me najviše boli. Tako je kad nemam ni amidžu ni daidžu da me zaposli“, sa rezignacijom priča Pindžić.

Nezaposlenost predstavlja jedan od najznačajnijih problema sa kojima se građani Bosne i Hercegovine svakodnevno suočavaju. Na osnovu zvaničnih statističkih podataka stopa nezaposlenosti u BiH je jedna od najviših u regionu, što predstavlja direktnu posljedicu teške ekonomske situacije u kojoj se država nalazi posljednjih 20 godina.

„Nedostatak radnih mjesta, diskriminacija i česta pojava korupcije prilikom zapošljavanja u javnom i privatnom sektoru samo dodatno otežavaju postojeću situacija. U veoma teškoj poziciji se nalaze pripadnici marginalizovanih grupa, koji su često izloženi različitim oblicima diskriminacije i predrasuda prilkom traženja posla. Usljed nepostojanja efikasnih državnih strategija i monitoringa provedbe principa jednakopravnosti, ova grupacija je uglavnom prepuštena samoj sebi ili sporadičnim inicijativama domaćih i međunarodnih organizacija usmjerenih ka poboljšanju uslova i kvaliteta života ove populacije, što nije dugoročno rješenje“, ističu u Helsinškom odboru za ljudska prava Republike Srpske.

O LGBT osobama i prikrivenoj diskriminaciji pisali smo takođe prošle godine kada smo utvrdili da mnogi priipadnici ne žele od straha od posljedica otvoreno da uopšte govore o ovim problemima, te da se sve odvija u zatvorenim krugovima povjerljivih ljudi.

„Sarajevskom otvorenom centru do sada se javio veoma mali broj osoba koje su prijavile diskriminaciju na radnom mjestu. Slučajevi koji su prijavljeni uglavnom su uključivali diskriminaciju prilikom zapošljavanje, tako da pojedine LGBT osobe nisu dobile posao zbog svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, ili su već zaposlene LGBT osobe dobile otkaz  iz istog razloga. Činjenica je da većina LGBT osoba o svojoj seksualnoj orijentaciji i /ili rodnom identitetu ne govori na radnom mjestu, upravo iz straha od mobinga, gubitka posla, nemogućnosti napredovanja, itd“, navela nam je Vladana Vasić, koordinatorica programa Sarajevskog otvorenog centra.

Ona je podvukla da su najdrastičniji slučajevi su oni koji pored diskriminacije uključuju i neku vrstu nasilja, nerijetko se desi da osoba nakon što bude otpuštena još trpi i verbalno nasilje prilikom prekidanja radnog odnosa, da je izbace uz pogrdne riječi, nasrnu na nju fizički, ali i da osoba koja je bila žrtva nasilja ili nekog drugog krivičnog djela izgubi posao nakon što se sazna da je krivično djelo počinjeno zbog njene seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta.

Zakon propisuje, praksa demantuje

BiH ima u oblasti zapošljavanja zakone koji su  prema predstavnicama Ombudsmana, a Helsinškog odobra kao i prema entitetskim ministarstvima u skladu sa standardima Evropske unije, no dok predstavnici vlasti citiraju članove zakona kojima se diskriminacija zabranjuje, drugi navode jasne razlike između slova zakona i njegove slabe primjene.


„Zakoni koji su na snazi u Bosni i Hercegovini su u skladu  sa EU pravnim sistemom. U Ustavu BiH i njenih entiteta propisana su ekonomska i socijalna prava koja država mora osigurati svojim građanima, a u Bosni i Hercegovini se primjenjuju i drugi međunarodni dokumenti, koji garantuju široki stepen prava građana.  Nažalost, u  praksi dolazi do odstupanja od zakonskih normi, dakle zakoni postoje, ali je problem primjena. Takođe, Zakonom o zabrani diskriminacije propisano je da određene ranjive i ugrožene kategorije ne samo da ne smiju biti diskriminisane, nego trebaju imati prednost u ostvarivanju svojih prava, gdje spadaju i navedene kategorije“, navodi Nives Jukić, Ombudsman BiH.

I iz Helsinškog odobora za ljudska prava u Republici Srpskoj navode da Zakon o zabrani diskriminacije u BiH, koji je usvojen 2009. godine usklađen  sa standardima Evropske unije u ovoj oblasti.

„Međutim, problem nastaje u praksi jer se odredbe ovog zakona nedosljedno primjenjuju, a istovremeno ne postoji njegova povezanost i usklađenost sa ostalim zakonima koji regulišu prava radnika. Trenutnu situaciju u ovoj oblasti dodatno otežava neinformisanost građana o njihovim pravima, nedovoljno jasna uloga i funkcija Institucije ombudsmena, kao i neadekvatno funkcionisanje postojećih sindikata. Trebalo bi napomenuti da su žene, koje čine 50% od ukupnog broja nezaposlenih osoba, veoma često izložene diskriminaciji prilikom zapošljavanja. Veoma je zabrinjavajući podatak da postoje slučajevi da su žene dobile otkaz nakon porođaja, a poslodavac nije snosio nikakve zakonske sankcije za takav postupak. Isto tako, podaci iz prakse ukazuju na to da postoji diskriminacija LGBT osoba na radnim mjestima. Međutim, ovakvi slučajevi se većinim ne prijavljuju djelimično zbog straha, dugih sudskih procesa, te veoma izraženih predrasuda prema ovoj populaciji“, navode u ovom odboru.

 Ustav Republike Srpske i članovi 5. Zakona o radu i Zakona o posredovanju u zapošljavanju garantuju ravnopravan položaj, odnosno zabranjuju diskriminaciju pri zapošljavanju po bilo kojem osnovu. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite nema podataka da postoje sporovi kada su u pitanju primjene navedenih zakonskih propisa“, ističu u Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite RS.

U Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike nam je rečeno da službe za zapošljavanje u postupku realizacije programa kojima daju podsticaje sa namjerom da se zaposle teže upošljive kategorije, na mogu uticati na odabir poslodavaca u smislu koga će on zaposliti.

„Vrijeme trajanja podsticaja i zapošljavanja uređuju se ugovorom, a o izvršenju ugovornih obaveza ili eventualnom raskidu ugovora, razlozima i sl. više više infroamcija imaju federalni zavodi i kantonalne službe za zapošljavanje“, navode u ovom ministarstvu.

Dodaju i da u svakom slučaju ovaj način zapošljavanja (putem podsticaja poslodavcima) omogućava mnogima zaposlenje pa i zadržavanje u radnom odnosu i duže od ugovorom određenog roka.

U Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo su nam rekli da ni oni nemaju podatke o slučajevima diskriminacije na temelju pripadnosti marginalizovanim grupama osoba sa invaliditetom, Roma, pripadnika LGBT populacije.

„Institucija ombudsmana trenutno  ima otvoren  predmet po žalbi  žalitelja  koje tvrdi da nije dobilo posao zbog činjenice da je Rom, a takođe smo imali žalbi  osoba  sa invaliditetom. Želim  posebno naglasiti da je Institucija ombudsmana prepoznala težak položaj ovih kategorija, i zbog toga imamo posebne odjele za zaštitu prava  osoba  sa invaliditetom, za zaštitu od diskriminacije, kao i za praćenje prava nacionalnih, vjerskih i drugih manjina“, navela nam je Nives Jukić, Obmudsmen BiH.

Takođe i u Helsinškom odboru za ljudska prava u RS su potvrdili da im se često javljaju građani koji smatraju da su bili izloženi nekom od oblika diskriminacije.

Iako postoje određeni programi usmjereni na smanjenje stope nezaposlenosti u BiH, može se konstatovati da su to uglavnom sporadične inicijative koje ne nude neko sistemsko rješenje i donose samo prividno poboljšanje trenutne situacije. Bilo je nekoliko različitih projekata za zapošljavanje Roma, pokrenutih od strane državnih institucija i nevladinih organizacija u cilju poboljšanja kvaliteta života ove populacije. Međutim, ove inicijative uglavnom nisu urodile plodom jer nisu ponudule adekvatan mehanizam za sistemsko rješavanje postojeće situacije. Iako postoji zakonska obaveza zapošljavanja osoba sa inavliditetom, nedavno sprovedeno istraživanje pokazalo je da su poslodavci spremniji da plaćaju kazne nego da zaposle osobu sa invaliditetom ili zbog predrasuda ili zbog nedovoljnih podsticaja države za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Posebno treba istaći činjenicu da je u BiH postoji veliki procenat nezaposlenosti među mladima, kao i da ova populacija spada među najpasivnije u Evropi u traženju posla”, navode u Helsinškom odboru.

Jukić poručuje da nažalost, poslodavci još uvijek nisu prepoznali i u praksi još uvijek nisu zaživljele odredbe o zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Postoji potreba da se sagledaju dosadašnji efekti tih mjera i dopune na način da  postanu efikasniji u primjeni.

„Vezano za zapošljavanje romske populacije mora istaknuti da mjere nisu usmjerene ka samom zapošljavanju romske populacije, nego i sticanju znanja i iskustava iz oblasti rada, kako bi navedene osobe bile što konkurentnije na tržištu rada. Romska populacija se još uvijek suočava sa brojnim predrasudama, ali  treba cijelo društvo podstaknuti  da se  aktivnije uključi na prevazilaženje problema s kojima se  Romi  suočavaju. U svrhu prevazilaženja prikrivene diskriminacije s kojom se suočava LGBT populacija Bosna i Hercegovina je usvojila Zakon o zabrani diskriminacije koji treba pružiti efikasniju zaštitu toj grupi građana“, ističe Jukić.

Brojke u RS

Po projektima zapošljavanja Roma u periodu od 2009 - 2014.godine radni odnos  zasnovalo je 113 lica od čega je 37 lica pokrenulo vlastitu djelatnost putem samozapošljavanja, a 76 ih je zaposleno kod poslodavca. Ukupna sredstva utrošne za navedene projekte su iznosila 750.000 KM.

Vlada Republike Srpske formirala je 2006. godine Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida preko kojeg je do 31.12.2014. godine, putem novčanih stimulacija zaposleno 1.669 invalida, za što je utrošeno 4.891.474,17 KM.

autor: Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

U kojoj državi su građani BiH najbolje živjeli?

Rezultati ankete
Blog