Piše: Dejan Lučka*
„Moramo priznati da ljudski um sadrži u sebi ne
samo ideje već i ideale…“ Imanuel Kant, "Kritika čistog uma"
Ukoliko biste na određenom univerzitetu
u ovdašnjim ljudima omraženoj „vještačkoj tvorevini“ Sjedinjenim Državama profesoru
predali rad za koji bi se otkrilo da ga je neko drugi pisao, velika je
vjerovatnoća da biste bili odstranjeni iz obrazovnog procesa, ako ne i zauvijek
udaljeni sa univerziteta. Ukoliko na univerzitetima, na brdovitom dijelu
Balkana, gdje se govori jedan jezik sa pet naziva, uradite istu stvar, vašu
prevaru vjerovatno niko neće otkriti, i uredno ćete u studentski tefter
evaluacije dobiti paraf od predmetnog nastavnika za uspješno odrađen projekat.
Dok se za sušte plagijate mogu nabaviti posebni kompjuterski programi
namjenjeni za otkrivanje plagiranja bez
navođenja referenci, prevelikog plagiranja bez originalnosti ili plagiranja sa lažnim referencama, dotle
se za prodaju seminarskih, specijalističkih, magistarskih, naučnih, doktorskih
radova ne može iznaći efikasan sistem u univerzitetskoj strukturi.
Razlozi za ovo su različiti i
zavise od sistema do sistema, od univerziteta do univerziteta. Kada je u
pitanju Univerzitet u Banjaluci, jednostavno ne postoji dovoljno kapaciteta da
se prevare otkrivaju. Za praćenje prodaje i rasturanja seminarskih i ostalih
radova potrebna je ljudska komponenta, koju Univerzitet nema. Naime, pošto
državni novac uvijek odlazi na „pametnije“ stvari, Univerzitet u Banjoj Luci ne
posjeduje dovoljno sredstava da zaposli dovoljno stručnog, saradničkog ili nastavnog
osoblja, pa tako imamo, na određenim fakultetima, profesore koji predaju po
nekoliko predmeta kao i mnoge predmete bez asistenata. Oni koji su sada
zaposleni, pretrpani su obavezama i nemaju vremena da se posvete ovom problemu,
a novi, zbog gore navedenog, neće doći. Pride, i ukoliko bi bilo novca, teško
je povjerovati da bi Univerzitet sa svojim sistemom rada, onakvim kakav jeste,
nešto značajnije uradio. Sam dokaz za ovo je to da u određenim segmetnima
svojim propisima i empirijom, banjalučka visoka akademska institucija krši Bolonjsku deklaraciju i onemogućava
svoje studente da zaista uživaju u svom studiranju. Da ne bude
nepotkrijepljeno, dovoljno je pogledati
navrat-nanos sastavljen sistem evaluacije studenatskog rada. Dakle, problemi
na nekadašnjem Đuro Pucar Stari Univerzitetu se ne rješavaju, a u skladu sa tom
praksom, koliko je poznato, osim priče i komentarisanja niko se nije tematikom
„kupovanja seminarskih radova“ ozbiljno pozabavio.
U isto vrijeme, na ulici i internetu
uveliko rade mašinerije uigranih i onih malo manje osposobljenih pisaca
raznolikih tekstova. Društvene, prirodne, humanističke nauke… nije bitno,
bitna je efikasnost, profesionalnost i brzina. Za relativno mali novčani iznos
dobijete gotov rad, koji će oduševiti vašeg predmetnog profesora.
Ako odgovornost za tezgašku
prodaju prebacimo na studente treba naglasiti da oni koji tuđe predstavljaju kao svoje svakako jesu krivi za isto, jer kao
punoljetni građani preuzimaju i odgovornost za svaki svoj postupak. Međutim,
ukoliko se sjetimo Platonove alegorije sa pećinom, u kojoj ljudi ne mogu
spoznati stvarnost jer su okovani bukagijama neznanja, vidimo da su studenti
koji se koriste tuđim djelima u stvari samo produkt svoje sredine, koja je
okovana drugim lancima, lancima „lakšeg puta“ kojim ih svakodnevno tamniče vrli
predstavnici novog svijeta prevare i laži. Univerzitetski pravilnici, kodeksi i
uputstva pozivaju na etiku, specifičan moral kog se svaki student treba
pridržavati u svom studiranju. Za minijaturno objašnjenje zašto se propisano ne
poštuje, ne treba iz retrospektivnog slijeda događaja isključivati prelazak iz
etatističko-socijalističkog u neoliberalni model privređivanja, gdje je
normalna pojava postala otuđenje ogromnih privrednih kompleksa za jednu KM,
deteoriranje proizvodnje zarad „ugrađivanja“ u kasniju prodaju, varanje,
mućenje vode, ismijavanje poštenog i pravičnog (ukoliko to uopšte postoji) i
baštinjenje korupcije u vrtovima skoro svakog oblika institucionalizma ili
poslovanja. Takođe, ne smije se izuzeti iz poimanja činjenica da se pojavom
raznolikih „obrazovnih“ institucija šarolikih naziva već dobrano urušava sistem
visokog obrazovanja. Tome svakako kumuje i nesrećna primjena tzv. Bolonje, koja
se direktno i indirektno krši, što propisima, što praksom banjalučkog Univerziteta.
Ismijavanje onih koji sjede danima pred knjigom sa olovkom u ruci, postala je
svakodnevica, a kredo koji se djeci od osnovne škole nudi je: „ko uči znaće, ko
krade imaće“. Svi ovi razlozi, uz mnoge druge, dovode do toga da se prosječnom
studentu praktično nameće lakši put koji nije popločan trnjem, već prethodno
spomenutom parolom.
Sistem ocjenjivanja koji je
došao sa „vjetrom promjene“ što je duvao iz postojbine najstarijeg veleučilišta
u Evropi (Bolonje) doveo je do toga da se studenti odlučuju na izradu seminarskih
radova na osnovnim studijama, jer sa njima dobijaju dodatne bodove koji im mogu
pomoći da dobiju veću konačnu ocjenu, ili u slučaju određenih fakulteta,
studenti su obavezni da urade bar jedan rad u okviru jedne akademske godine (na
Univerzitetu u Banjaluci).
Mnogi studenti žele veće ocjene, pa zato kupuju ili prerađuju
tuđe seminarske radove. Sam etičko-praktični problem koji nagriza i srž same
države može da se objasni pričom o pravljenju kuće. Naime, domaćin par godina pravi
svoje utočište, a kada ga napokon uz tešku muku sagradi, pohlepni kupac,
znajući da je to dobra lokacija, ponudi mu određen iznos novca u zamjenu za
njegovu kuću. Domaćin je proda, a nakon par mjeseci novi vlasnik dobije za istu
trostruko veću vrijednost. Domaćin predstavlja ljude koji pišu radove. Najčešće
su u nezavidnoj finansijskoj situaciji (mada ne uvijek) i primorani su da zarad
novca prodaju svoja autorska djela. Pohlepni vlasnik predstavlja studente koji
žele veće ocjene ali na račun drugog. U kompoziciji modernih vremena, pohlepni
vlasnik će uvijek profitirati, ergo, studenti koji su se dovijali i na
nepoštene načine dolazili do seminarskih radova, tako dobijajući bolje ocjene,
sutra će zahvaljujući njima u komplotu sa svojom lukavosti zauzimati mjesta
dobrim domaćinima na tržištu rada, pri tom kompromitujući svoj rad jer je
prevara u samoj suštini njihovih bića, a ovakav modus operandi poželjan u tranzicionim kvazidemokratskim državicama.
Ironija sudbine, tužno, poražavajuće, istinito. Danas nas uče da je samo
pojedinac bitan, i da se samo on cijeni pri čemu se izuzima iz vida da svaka
individua ne startuje sa iste pozicije, jer nema svako identične uslove za polazak
sa startne linije, tako da ne bi trebalo apsolutno kriviti one ljude koji
preživljavaju zahvaljujući prodaji svog autorskog djela, ukoliko oni to rade
zbog pukog preživljavanja. Sam sistem koji se razvijao posljednjih decenija tako
ih je naučio, a tužna realnost življenja natjerala ih je da se dovijaju kako
znaju i umiju. Na drugoj strani, postoje određeni studenti koji nisu sposobni
da samostalno naprave kvalitetan seminarski rad, pa isti kupuju na akademskom
crnom tržištu. Problem sa ovakvim studentima je jednostavno riješiti, njima
samo treba ponuditi drugi način da iskažu svoju inovativnost i sposobnost.
U ispod-tezgaškoj akademskoj
berzi svakako imamo i one „pisce za drugoga“ koji su napravili odličan „biznis“
sa prodajom radova, pa to ne rade iz sušte potrebe, nego radi nagomilavanja
novca iz sličnih niskih pobuda koje ima i pohlepni kupac kuće. I ovdje su
realnost i sistem odigrali svoju ulogu, ali na drugi način, način koji
poistovjećujemo sa onima koji su nazivani „psima rata“ i „kontroverznim biznismenima“
u prošlim i sadašnjim vremenima.
Cjelokupan život crnotržišne
zajednice prodaje i kupovanja seminarskih radova u Banjaluci je veoma
kompleksan problem i Univerzitet bi trebalo da žrtvuje malo od svoje autonomije
zarad saradnje sa organima vlasti, gdje bi se ovakav način uzimanja tuđeg
autorskog djela i predstavljanja kao svojeg trebao strogo kažnjavati. Ovo prevashodno
zbog toga što Univerzitet očigledno nema resursa da ovaj vid varanja riješi.
Dokaz tome je cvjetanje oglasa za izradu radova, koji se mogu naći na raznim
mjestima u okviru samog Univerzitetskog kampusa u Banjaluci!
Ruku na srce, nije Univerzitet
u Banjaluci crna vrana u vrletima visokog obrazovanja. Tu su i ostali
univerziteti u regionu, koji kubure sa istim ili sličnim problemom. Na kraju
krajeva, ni u drugim zemljama nije situacija skroz čista (sjetimo se serije
„Suits“, koja na ekstreman ali dobar način prikazuje da na prevare nisu imuni ni prestižni američki univerziteti). Međutim,
ono što je sigurno je to da je ovdje sistem u sprezi sa realnošću (!) stvorio
dovitljivce, koji se bez bojazni reklamiraju po društvenim mrežama, blogovima,
internet sajtovima, oglasnim tablama i rasvjetnim stubovima po gradskim ulicama
iz egzistencijalnih ili egoističko profiterskih razloga. Sve ovo se dešava bez
reagovanja Univerziteta ili nadležnih organa, osim sporadičnih natpisa u
novinama ili raspravljanja u akademskim krugovima, bez prevelike želje za
akcijom. Svakako da je poželjno pisanje o ovom problemu, kao i osuđivanje
istog, ali zar nije, kao što drug Marks kaže, bitnije svijet mijenjati, nego ga
samo tumačiti. Ono što nam je sada prijeko potrebno za mijenjanje našeg
svijeta, pored oštre kritike svega oko nas, su ideje kako da feniksno oživimo
posrnule ideale poštenja i stajanja iza svog rada, ne bi li se tako riješio
problem prisvajanja nezasluženog i tuđeg.
