Student Info

Student INFO: Analiza

Rasprodaja znanja ili zašto je okolo bliže

Pisalo se već dosta o prodaji seminarskih radova i plagijarizmu, ali uvijek ostaju glavna pitanja: zašto se to dešava i kako to spriječiti? Ovaj tekst zasigurno neće cjelovito odgovoriti na njih, ali će otvoriti bar određena poglavlja istih.

Piše: Dejan Lučka*

„Moramo priznati da ljudski um sadrži u sebi ne samo ideje već i ideale...“      Imanuel Kant, "Kritika čistog uma"

Ukoliko biste na određenom univerzitetu u ovdašnjim ljudima omraženoj „vještačkoj tvorevini“ Sjedinjenim Državama profesoru predali rad za koji bi se otkrilo da ga je neko drugi pisao, velika je vjerovatnoća da biste bili odstranjeni iz obrazovnog procesa, ako ne i zauvijek udaljeni sa univerziteta. Ukoliko na univerzitetima, na brdovitom dijelu Balkana, gdje se govori jedan jezik sa pet naziva, uradite istu stvar, vašu prevaru vjerovatno niko neće otkriti, i uredno ćete u studentski tefter evaluacije dobiti paraf od predmetnog nastavnika za uspješno odrađen projekat. Dok se za sušte plagijate mogu nabaviti posebni kompjuterski programi namjenjeni za otkrivanje plagiranja bez navođenja referenci, prevelikog plagiranja bez originalnosti ili plagiranja sa lažnim referencama, dotle se za prodaju seminarskih, specijalističkih, magistarskih, naučnih, doktorskih radova ne može iznaći efikasan sistem u univerzitetskoj strukturi.

Razlozi za ovo su različiti i zavise od sistema do sistema, od univerziteta do univerziteta. Kada je u pitanju Univerzitet u Banjaluci, jednostavno ne postoji dovoljno kapaciteta da se prevare otkrivaju. Za praćenje prodaje i rasturanja seminarskih i ostalih radova potrebna je ljudska komponenta, koju Univerzitet nema. Naime, pošto državni novac uvijek odlazi na „pametnije“ stvari, Univerzitet u Banjoj Luci ne posjeduje dovoljno sredstava da zaposli dovoljno stručnog, saradničkog ili nastavnog osoblja, pa tako imamo, na određenim fakultetima, profesore koji predaju po nekoliko predmeta kao i mnoge predmete bez asistenata. Oni koji su sada zaposleni, pretrpani su obavezama i nemaju vremena da se posvete ovom problemu, a novi, zbog gore navedenog, neće doći. Pride, i ukoliko bi bilo novca, teško je povjerovati da bi Univerzitet sa svojim sistemom rada, onakvim kakav jeste, nešto značajnije uradio. Sam dokaz za ovo je to da u određenim segmetnima svojim propisima i empirijom, banjalučka visoka akademska institucija krši Bolonjsku deklaraciju i onemogućava svoje studente da zaista uživaju u svom studiranju. Da ne bude nepotkrijepljeno, dovoljno je pogledati navrat-nanos sastavljen sistem evaluacije studenatskog rada. Dakle, problemi na nekadašnjem Đuro Pucar Stari Univerzitetu se ne rješavaju, a u skladu sa tom praksom, koliko je poznato, osim priče i komentarisanja niko se nije tematikom „kupovanja seminarskih radova“ ozbiljno pozabavio.

U isto vrijeme, na ulici i internetu uveliko rade mašinerije uigranih i onih malo manje osposobljenih pisaca raznolikih tekstova. Društvene, prirodne, humanističke nauke... nije bitno, bitna je efikasnost, profesionalnost i brzina. Za relativno mali novčani iznos dobijete gotov rad, koji će oduševiti vašeg predmetnog profesora.

Ako odgovornost za tezgašku prodaju prebacimo na studente treba naglasiti da oni koji tuđe predstavljaju kao svoje svakako jesu krivi za isto, jer kao punoljetni građani preuzimaju i odgovornost za svaki svoj postupak. Međutim, ukoliko se sjetimo Platonove alegorije sa pećinom, u kojoj ljudi ne mogu spoznati stvarnost jer su okovani bukagijama neznanja, vidimo da su studenti koji se koriste tuđim djelima u stvari samo produkt svoje sredine, koja je okovana drugim lancima, lancima „lakšeg puta“ kojim ih svakodnevno tamniče vrli predstavnici novog svijeta prevare i laži. Univerzitetski pravilnici, kodeksi i uputstva pozivaju na etiku, specifičan moral kog se svaki student treba pridržavati u svom studiranju. Za minijaturno objašnjenje zašto se propisano ne poštuje, ne treba iz retrospektivnog slijeda događaja isključivati prelazak iz etatističko-socijalističkog u neoliberalni model privređivanja, gdje je normalna pojava postala otuđenje ogromnih privrednih kompleksa za jednu KM, deteoriranje proizvodnje zarad „ugrađivanja“ u kasniju prodaju, varanje, mućenje vode, ismijavanje poštenog i pravičnog (ukoliko to uopšte postoji) i baštinjenje korupcije u vrtovima skoro svakog oblika institucionalizma ili poslovanja. Takođe, ne smije se izuzeti iz poimanja činjenica da se pojavom raznolikih „obrazovnih“ institucija šarolikih naziva već dobrano urušava sistem visokog obrazovanja. Tome svakako kumuje i nesrećna primjena tzv. Bolonje, koja se direktno i indirektno krši, što propisima, što praksom banjalučkog Univerziteta. Ismijavanje onih koji sjede danima pred knjigom sa olovkom u ruci, postala je svakodnevica, a kredo koji se djeci od osnovne škole nudi je: „ko uči znaće, ko krade imaće“. Svi ovi razlozi, uz mnoge druge, dovode do toga da se prosječnom studentu praktično nameće lakši put koji nije popločan trnjem, već prethodno spomenutom parolom.

Sistem ocjenjivanja koji je došao sa „vjetrom promjene“ što je duvao iz postojbine najstarijeg veleučilišta u Evropi (Bolonje) doveo je do toga da se studenti odlučuju na izradu seminarskih radova na osnovnim studijama, jer sa njima dobijaju dodatne bodove koji im mogu pomoći da dobiju veću konačnu ocjenu, ili u slučaju određenih fakulteta, studenti su obavezni da urade bar jedan rad u okviru jedne akademske godine (na Univerzitetu u Banjaluci).

Mnogi studenti  žele veće ocjene, pa zato kupuju ili prerađuju tuđe seminarske radove. Sam etičko-praktični problem koji nagriza i srž same države može da se objasni pričom o pravljenju kuće. Naime, domaćin par godina pravi svoje utočište, a kada ga napokon uz tešku muku sagradi, pohlepni kupac, znajući da je to dobra lokacija, ponudi mu određen iznos novca u zamjenu za njegovu kuću. Domaćin je proda, a nakon par mjeseci novi vlasnik dobije za istu trostruko veću vrijednost. Domaćin predstavlja ljude koji pišu radove. Najčešće su u nezavidnoj finansijskoj situaciji (mada ne uvijek) i primorani su da zarad novca prodaju svoja autorska djela. Pohlepni vlasnik predstavlja studente koji žele veće ocjene ali na račun drugog. U kompoziciji modernih vremena, pohlepni vlasnik će uvijek profitirati, ergo, studenti koji su se dovijali i na nepoštene načine dolazili do seminarskih radova, tako dobijajući bolje ocjene, sutra će zahvaljujući njima u komplotu sa svojom lukavosti zauzimati mjesta dobrim domaćinima na tržištu rada, pri tom kompromitujući svoj rad jer je prevara u samoj suštini njihovih bića, a ovakav modus operandi poželjan u tranzicionim kvazidemokratskim državicama. Ironija sudbine, tužno, poražavajuće, istinito. Danas nas uče da je samo pojedinac bitan, i da se samo on cijeni pri čemu se izuzima iz vida da svaka individua ne startuje sa iste pozicije, jer nema svako identične uslove za polazak sa startne linije, tako da ne bi trebalo apsolutno kriviti one ljude koji preživljavaju zahvaljujući prodaji svog autorskog djela, ukoliko oni to rade zbog pukog preživljavanja. Sam sistem koji se razvijao posljednjih decenija tako ih je naučio, a tužna realnost življenja natjerala ih je da se dovijaju kako znaju i umiju. Na drugoj strani, postoje određeni studenti koji nisu sposobni da samostalno naprave kvalitetan seminarski rad, pa isti kupuju na akademskom crnom tržištu. Problem sa ovakvim studentima je jednostavno riješiti, njima samo treba ponuditi drugi način da iskažu svoju inovativnost i sposobnost.

U ispod-tezgaškoj akademskoj berzi svakako imamo i one „pisce za drugoga“ koji su napravili odličan „biznis“ sa prodajom radova, pa to ne rade iz sušte potrebe, nego radi nagomilavanja novca iz sličnih niskih pobuda koje ima i pohlepni kupac kuće. I ovdje su realnost i sistem odigrali svoju ulogu, ali na drugi način, način koji poistovjećujemo sa onima koji su nazivani „psima rata“ i „kontroverznim biznismenima“ u prošlim i sadašnjim vremenima.

Cjelokupan život crnotržišne zajednice prodaje i kupovanja seminarskih radova u Banjaluci je veoma kompleksan problem i Univerzitet bi trebalo da žrtvuje malo od svoje autonomije zarad saradnje sa organima vlasti, gdje bi se ovakav način uzimanja tuđeg autorskog djela i predstavljanja kao svojeg trebao strogo kažnjavati. Ovo prevashodno zbog toga što Univerzitet očigledno nema resursa da ovaj vid varanja riješi. Dokaz tome je cvjetanje oglasa za izradu radova, koji se mogu naći na raznim mjestima u okviru samog Univerzitetskog kampusa u Banjaluci!

Ruku na srce, nije Univerzitet u Banjaluci crna vrana u vrletima visokog obrazovanja. Tu su i ostali univerziteti u regionu, koji kubure sa istim ili sličnim problemom. Na kraju krajeva, ni u drugim zemljama nije situacija skroz čista (sjetimo se serije „Suits“, koja na ekstreman ali dobar način prikazuje da na prevare nisu  imuni ni prestižni američki univerziteti). Međutim, ono što je sigurno je to da je ovdje sistem u sprezi sa realnošću (!) stvorio dovitljivce, koji se bez bojazni reklamiraju po društvenim mrežama, blogovima, internet sajtovima, oglasnim tablama i rasvjetnim stubovima po gradskim ulicama iz egzistencijalnih ili egoističko profiterskih razloga. Sve ovo se dešava bez reagovanja Univerziteta ili nadležnih organa, osim sporadičnih natpisa u novinama ili raspravljanja u akademskim krugovima, bez prevelike želje za akcijom. Svakako da je poželjno pisanje o ovom problemu, kao i osuđivanje istog, ali zar nije, kao što drug Marks kaže, bitnije svijet mijenjati, nego ga samo tumačiti. Ono što nam je sada prijeko potrebno za mijenjanje našeg svijeta, pored oštre kritike svega oko nas, su ideje kako da feniksno oživimo posrnule ideale poštenja i stajanja iza svog rada, ne bi li se tako riješio problem prisvajanja nezasluženog i tuđeg.

 

*autor je student Pravnog fakulteta u Banjoj Luci 


Komentari
Blog