EU integracije BiH

Sloboda medija kroz oči novinara: Zašto je novinarstvo nezahvalno zanimanje u BiH

Stanje medija u BiH je kombinacija cenzure, autocenzure i, kako su to nazvali medijski kritičari, biltenzacije medija prema kojoj brojni mediji imaju funkciju da prenose stavove pojedinaca kako bi ih učinili društveno prihvatljivim.

Mnogi smatraju da se novinarstvo otuđilo od svoje suštine, od principa koje je ova profesija nekada predstavljala. Novinari više nego ikada trpe pritiske lobističkih i drugih grupacija, mnogi su usvojili autocenzuru ili djeluju u okviru uredničke politike koja nerijetko prati želje kapitala i marketinga. 

Ko je odgovoran za stanje u medijima?

Da li je danas veća sloboda izražavanja ili je zapravo veća represija, ili su to dvije strane istog novčića? 

Ova pitanja postavili smo novinarima iz različitih medija širom BiH kako bi saznali kako novinari vide BiH „slobodarsko društvo“. 

Dino Jahić nekadašnji novinar CIN-a, ocijenio je stanje na medijskoj sceni u BiH kao „veoma loše“. Za Frontal je rekao da je mnogo razloga za to, ali da prevladavaju interesi krupnog kapitala i politike, tehnološka nepripremljenost, kao i nepoštovanje etičkih i profesionalnih standarda.

Dodaje da danas postoji i problem prevelike produkcije mladih kadrova lošeg kvaliteta, te nedostatak dobre edukacije i praćenja savremenih trendova u novinarstvu, ali i prevelik broj medija za ovako mali prostor. 

„Sloboda govora postoji, to nije sporno. Međutim, ona se uglavnom zloupotrebljava ili ne koristi dovoljno. Zloupotreba slobode govora dovodi do toga da svako može reći svašta o bilo kome i bilo čemu a za to ne snositi gotovo nikakve sankcije. Vlasnicima medija, novinarima i urednicima nije teško plaćati kazne za klevetu i slično kada su ispunili cilj – oblatili nekoga, spinovali prave probleme itd. Pa dok su bh. mediji uglavnom pozitivno gledali na proteste u Ukrajini koji su bili 100 puta nasilniji, prošlogodišnji protesti u BiH su uglavnom ocjenjivani kao huliganski, pljačkaški, izrežirani i sl. Meni nešto nije ok sa takvom percepcijom stvari. Kad kažem da se sloboda ne koristi dovoljno, tu mislim prije svega na autocenzuru“, objasnio je Dino. 

Kakvo društvo takvi i mediji

Milkica Milojević, predsjednica Udruženje BH novinari, vjeruje da BiH slobodarsko društvo treba posmatrati u kontekstu neslobodnog, zarobljenog društva, društva koje je okovano siromaštvom, egzistencijalnim strahom, epidemijom neznanja i odsustvom elementarne hrabrosti i radoznalosti.

Ona napominje da je sloboda novinarskog govora i izražaja prvenstveno ograničena interesima poslodavaca, te činjenicom da se novinarstvom, kakvo se danas na tržištu rada traži, mogu baviti mnogi.

„Često ćete u redakcijama čuti onu čuvenu rečenicu: Kome se ne sviđa neka ide, mogu ja takvih naći za 100 evra mjesečno na ulici. I što je najgore, to je istina. Ljudi pritisnuti siromaštvom i nezaposlenošću pristaju da rade, ne za 100 evra, nego i džabe, samo da se uključe u profesiju, a pozitivne selekcije kadrova nema, jer se mnogo češće traže držači mikrofona, nego kvalitetni i angažovani novinari istraživači. Svojom spremnošću da zavire pod svaki kamen, takvi novinari nerijetko čak i nerviraju poslodavce kao dosadni, pa čak i opasni ljudi koji im mogu napraviti probleme sa oglašivačima, pokroviteljima, političkim i poslovnim prijateljima. Navešću banalan primjer: kad ste vidjeli tekst ili prilog koji preispituje rad telekom operatera? Drugi primjer koji svjedoči o neslobodi BH medija je horska ćutnja medija iz RS o masovnoj grobnici u Tomašici“, istakla je Milkica.

Milorad Milojević, novinar za Radio Slobodna Evropa, kaže da su mediji gotovo potpuno potčinjeni političkim elitama i nacionalnim interesima zbog čega su izgubili svoju slobodu. 

Neimaština odogovrna za nedostatak medijskih sloboda

Vjeruje da je neimaština pridonijela smanjenju medijske slobode. Kao primjer navodi da se u godinama poslije rata u BiH medije, od međunarodnih donatora, slilo više miliona maraka zbog čega su novinari lakše pisali i govorili, ne zaviseći od bilo koga u BiH. 

„Početak 2000-ih godina donio je rapidno smanjenje tih donacija. Zapravo se danas može govoriti o vrlo minornim iznosima. Zbog toga su mediji bili prinuđeni izvore finansiranja potražiti na drugoj strani. S obzirom da je u BiH manje više sve zavisno od političkih interesa, pa tako i javni i privatni privredni sektor iz koga se uglavnom finansiraju mediji, tako su malo pomalo i mediji postali politički sve zavisniji“, objašnjava on.

Dino takođe vjeruje da se danas samo nekoliko organizacija finansira po osnovu grantova iz međunarodnih fondova. On tvrdi da finansije diktiraju sve, pa je zbog toga o nezavisnom novinarstvu u BiH nemoguće govoriti.

„S obzirom da je novac uglavnom u rukama stranaka i kompanija povezanih sa njima, medijima je jako teško opstati ako nemaju nekoga iza sebe. Jako puno medija, posebno u Republici Srpskoj, se finansiraju iz budžeta. Da li oni mogu kritikovati vlast koja ih finansira?“.

BiH na 66. mjestu prema indeksu o slobodi medija

Nedavno je objavljen najnoviji indeks o slobodi medija (World Press Freedom Index), prema kojem se BiH nalazi na 66 mjestu, a nakon čega su mnogi mediji ocijenili da su medijske slobode u BiH stagnirale. Naime, BiH se 2006. godine nalazila na 19., a 2010. na 47. mjestu, a ovogodišnja pozicija je naš, do sada, najniži rang.    

Međutim, Milkica tvrdi da bi umjesto „stagnacija“ tačnije bilo reći da se situacija u medijima promijenila i da su pritisci danas utkani u sistem, samim tim i manje vidljivi, prepoznatljivi i dugoročno mnogo pogubniji. 

Da interesi politike i krupnog kapitala oblikuju medije slažu se svi našu sagovornici. 

Kažu da situacija nije ništa bolja u drugim zemljama, ali da je u BiH taj uticaj izraženiji zbog ekonomske i socijalne situacije.  

„Pokušajte biti novinar Dnevnog avaza i objaviti nešto protiv Fahrudina Radončića ili novinar Nezavisnih novina i kritikovati Milorada Dodika. Nemoguće. Prije svega zbog autocenzure jer su novinari svjesni da tako nešto ne bi prošlo pa i ne pokušavaju, ali čak i kad bi pokušali, takav tekst ipak ne bi bio objavljen – u to sam uvjeren. I ima još bezbroj takvih primjera. S jedne strane to mogu razumjeti u kontekstu da je novinare strah i da sve više njih ostaje bez posla. Ali ipak, za profesiju je to katastrofa. Oni koji su spremni svoj ljudski i profesionalni dignitet prodati za (ionako malu) platu, besplatno putovanje ili osmijeh nekog od političara, ne bi trebali ni raditi taj posao“, naveo je Dino.

Zakoni koji (ne)štite novinare

U BiH postoje zakonski okviri koji su tu da obezbijede nesmetanu radnu atmosferu za novinare, a koji većinom predstavljaju dobar osnov za poštovanje medijskih sloboda, ali se ne primjenjuju u praksi. 

Međutim i pored zakonskih regulativa, fizički napadi na novinarske ekipe, sudske zabrane, upadi policije u redakcije, uskraćivanje akreditacija određenim novinarima i verbalni napadi, samo su dio onoga što novinari u BiH trpe. Naime, od 2006. godine zabilježeno je 60 fizičkih napada na novinare i direktnih prijetnji smrću, a samo u 15 % krivičnih djela prema novinarima donesene su pravomoćne presude.

Pitali smo naše novinare kako se zakonske regulative i mehanizmi njihove implementacije razlikuju?

„Tačno je da mi imamo prilično dobro zakonodavstvo na čemu bi nam pozavidjeli novinari koji se u mnogim zemljama svijeta bore protiv teških restrikcija i za slobodno informisanje. Daleko je, međutim, do toga da možemo da kažemo da smo zadovoljni. Sve veći politički pritisci na medije, poluinformacije koje novinari dobijaju, pritisci od vlasnika medija na novinare, utiču na to da se svi ti zakoni gotovo i ne primjenjuju. Pored toga nema ni adekvatne kontrole primjene tih zakona“, objasnio nam je Milorad.

Pored nasilnog ponašanja prema medijima, Milorad dodaje da se novinarima uskraćuje pristup informacijama. On objašnjava da su mnogi poslovi vladajućih struktura skriveni od očiju javnosti i potpuno nedostupni novinarima. Mediji tako npr.,  nikad nisu dobili pristup ugovoru o prodaji Rafinerije nafte u Brodu, a brojni su i drugi nedostupni ugovori koji govore o raspolaganju javnim novcem, ističe Milorad.

Zakonom o slobodi pristupa informacijama definisano je da je rok za dostavu informacija 15 dana, propisane su i prekršajne sankcije ukoliko institucija ili drugo pravno lice ne dostavi informacije u tom roku, međutim Ljiljana Smiljanić, novinarka Al Jazeerae, tvrdi da do sada nije bilo nikakvih efekata te odredbe. 

„I dalje imamo slučajeve poput Bobar banke, gdje Agencija za bankarstvo Republike Srpske novinarima nije dostavljala tražene infomacije niti izjave nekoliko mjeseci nakon zatvaranja banke pozivajući se na "poslovnu tajnu", a bilo je mnogo spekulacija u javnosti, koje su se na kraju ispostavile tačnim, poput nestalih 10 miliona KM iz trezora banke ili brojnim nepravilnostima, koje je Agencija i ranije uočila“, navodi ona.

Dino takođe ističe da zakoni nisu loši, ali da se ne primjenjuju dovoljno. On kaže da obično nema previše problema kada novinari traže informacije koje ne diraju funkcionere i druge „značajne ličnosti“.

„Kao primjer, institucije Republike Srpske novinarima Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva godinama ne daju katastarske podatke o imovini političara. Institucije se takođe bore i da dostave što manje podataka o primanjima funkcionera.  A ponekad je jednostavno nemoguće naći informaciju na jednom mjestu – arhive nisu elektronske, nema dobre komunikacije među svim institucijama, pa to onda znatno otežava i odugovlači proces dobijanja informacija“, objašnjava Dino. 

Osobina dobrog zakona je njegova efikasnost

Milkica vjeruje da je osobina dobrog zakona njegova efikasnost, te da je priča o dobrom zakonu, a koji se ne primjenjuje, čisti paradoks. 

„Zakoni ne valjaju, sistem ne valja, ljudi koji sprovode zakone nisu adekvatni za posao koji rade i tu bih stavila tačku, što se tiče tog, normativnog aspekta ove priče. Ali, pitanje slobode je više političko nego formalno pravno pitanje. Eto, to je bilo naročito vidljivo prilikom sage o Zakonu o javnom redu i miru. Taman kad bi dobronamjerni čitač pomislio da u tom zakonu, čisto formalno gledano i nema naročito spornih odredbi, ukaže se neko od političara i jasno stavi do znajna da su itekako spremni da i taj, pa i svaki drugi zakon, efektno i bez razmišljanja primjene tako da ograniče naše slobode!“.

Nove tehnologije predstavljale su emancipatorski potencijal za novinare i ostale članove našeg društva, međutim političari u Republici Srpskoj nedavno su razvili način da suze i te mogućnosti, tačnije usvojili su novi Zakon o javnom redu i miru, a kojim se društvene mreže tretiraju kao “javno mjesto”. Naši sagovornici se slažu da odredbe ovog zakona nisu dovoljno definisane, te da brojne nepreciznosti ostavljaju mnogo prostora za različite interpretacije i zloupotrebe.

„Vlasti u Republici Srpskoj se očito nije svidjelo što se ogromno nezadovoljstvo zbog nečinjenja i krize izražava putem fejsbuka, tvitera i drugih mreža. Mislim da taj zakon služi samo da se zastraše svi ti kritičari. Ispada da su ti kritičari krivci za stanje u kome se nalazimo a ne vlast“, kazao je Milorad.

Iako su nas ministar unutrašnjih poslova RS i premijerka Željka Cvijanović tješili da neće biti hapšenja, "upadanja" policije u kuće i stanove zbog pisanja na društvenim mrežama, zakon ostavlja mogućnost za taj način sankcionisanja, kaže Ljiljana. 

„Izmijenjeni  su članovi 7. i 8. kojima se definiše šta je to prekšaj (tekstovi, muzika, crteži i fotografije neprimjerenog sadržaja, galama, vika, vriska) i promijenjeno je to da se izmjene ne odnose na institucije, što bi zaista dodatno narušilo slobodu medija, ali u tim izmjenama nisu navedeni i funkcioneri. Dakle, građani i novinari mogu da iznose kritike na račun institucija, ali ne i funkcionera. Čini se ipak da je  zakon preopširno definisao određene stvari i da to ostavlja prostor za veoma oprečna tumačenja“, istakla je ona.

Upravo iz ovih razloga Delegacija EU u BiH poručila je da će pažljivo pratiti razvoj događaja u vezi sa ovim zakonom, te da su definicije iz zakona nejasne i ostavljaju prostora za proizvoljnu primjenu. 

Naš sagovornik Milorad, vjeruje da se RS usvajanjem ovog zakona još više udaljila od ideje EU. 

„EU počiva na postulatima slobodnog mišljenja i izražavanja. Nigdje, naravno, ne postoji apsolutna sloboda, ali je poenta ovdje u tome da se u BiH i sa ovim zakonom narušavaju tekovine demokratskih društava, da nam Evropa zbog gluposti udara čvoke u glavu, da se troše pare poreskih obveznika na nešto što će se ponovo morati mijenjati ako želimo postati dio Evrope. Vlast mora da dozvoli slobodoumnu kritiku svog rada i da je prihvata dobronamjerno“, objasnio je Milorad.

S druge strane, postoje oni koji tvrde da novi zakon ne predstavlja problem, te da novinari sami sebe stavljaju u okove.

Igor Požgaj, voditelj i novinar na banjalučkoj televiziji ATV, vjeruje da zakon neće uticati na rad medija, te da to uopšte nije predviđeno odredbama spornog zakona. 

„Sloboda novinarskog govora prvo treba da postoji u samim ljudima koji rade novinarski posao i sebe nazivaju novinarima što je preduslov za slobodu govora u medijima. Činjenica je da glavni mediji, poput glasača, politiku posmatraju kao navijači određenih fudbalskih klubova. Primjera radi Partizan i Crvenu Zvezdu, i na taj način izvještavaju. Novinari treba da budu novinari, a ne držači mikrofona,  portparoli stranaka, ljudi koji će medije koristiti za ličnu promociju,  budući političari ili trgovački putnici koji na intervjue idu sa paketom proizvoda za prodaju“, istakao je Požgaj. 

Koliko su novinari odgovorni za loše stanje u medijima?

Novinari su danas na meti mnogih, od političkih do privrednih moćnika, međutim istina je da vlasnici medija danas zapošljavaju kadar koji ispunjava „kućna pravila“ i ako on/ona nije nužno i dobar novinar. 

Ljiljana vjeruje da se odgovorno novinarstvo i slobode medija mogu zaštiti. Međutim, ona priznaje da je posao novinara dosta opterećen niskim platama i pritiscima od komercijalnih oglašivača, a zbog tih loših uslova rada novinari zapadaju u letargiju i žive u strahu za vlastitu egzistenciju.

„Mi kao novinari,  na prvom mjestu, slobodu medija moramo braniti odgovornim novinarstvom sa visokim etičkim standardima. Ali i složnim nastupom. Niko od nas sam ne može da uradi ništa, ali zajedno možemo mnogo. Novinari su često suočeni sa raznim vrstama pritisaka i dužnost svih nas je biti uz kolege i podržati ih kada je to potrebno“.

Dino vjeruje da se novinarstvo može spasiti kroz podizanje profesionalnih standarda, te da je za to nužna edukacija van standarnih institucija; stipendijski programi organizacija kao što su BIRN i Reuters, radionice Media centra, te samostalno učenje.

„Odgovorno novinarstvo počinje sa svakim od nas jer prvo sam odgovoran prema sebi, pa prema ljudima koji me okružuju, pa prema svima koji eventualno čitaju ono što napišem, a onda i prema samoj profesiji“, ističe Dino.

Kao i ostali naši sagovornici, on vjeruje da novinari jedino zajednički mogu zaštiti jedni druge i povećati medijsku slobodu.

„Fali te kolegijalnosti. Političari imaju sastanak i puste novinare da čekaju na zimi 5,6 sati, odbijaju se pojaviti u zakazano vrijeme i slično. Zašto se svi novinari jednostavno ne dogovore da napuste lokaciju i ne izvještavaju o sastanku? Da, vjerovatno će neko i ostati i prekršiti dogovor. Ali vjerujte da političarima neće biti svejedno kad se tako nešto desi pet puta. Njima treba da budu u medijma, ne u jednom ili dva, nego u svim“.

Milorad se slaže da BiH nedostaje medijska solidarnost, te da je prećutkivanje činjenica od strane novinara djelimično odgovorno za loše stanje u medijima. 

„Mnogima je smiješno kada se npr. Dodik ismijava ili vrijeđa nekog od njihovih kolega ili ćute. Novinari i danas satima čuče na svim mogućim vremenskim uslovima čekajući nedostojanstveno kraj nekog sastnaka, ručka ili neke druge političke dogodovštine. Čisteći smeće u tuđem dvorištu i ne osvrćemo se na smeće u medijima. Koliko je novinara još u radu na crno. Radeći puno radno vrijeme, često i više od deset časova dnevno, zarade neki honorarčić. Gazde medija tako lažnim ugovorima godinama drže novinare dajući im bijednu platu. Barem trećina ih nema staž niti im se uplaćuju zdravstveno i druga davanja“, navodi Milorad.

On dodaje da autocenzura postoji u najgorem mogućem obliku. 

„Gro je novinara koji čekaju posao, tako da je isto toliki broj i onih koji dva puta razmisle prije nego što nešto urežu u red riječi. Više puta sam čuo od kolega novinara da trpe i pritiske od urednika, da im mijenjaju tekstove, da zovu iz “centrale”  i sl. Možda ovo što rekoh djeluje previse crno, ali mislim da je to ta žalosna realnost... istinita prije svega. I u tome svemu, naravno, izgubila se i ta sloboda novinarskog govora“. 

Možemo zaključiti da su brojni razlozi za narušavanje novinarske profesije, za neke su odgovorni isključivo novinari, a za druge je odgovorna vlast koja je navikla da medije drži na povocu. Nažalost, neke prakse koje narušavaju medijska prava postaju trajne i nema izgleda da će se promijeniti.

Međutim, i novinari su samo ljudi. Ljudi koji, kao i ostali građani BiH, trpe neimaštinu i egzistencijalni strah, a zbog čega često rade pod tuđim pravilima i ćute o onom što ih tišti.   

autor: Frontal

Komentari
Twitter
Anketa

U kojoj državi su građani BiH najbolje živjeli?

Rezultati ankete
Blog