EU integracije BiH

Sporazum o rastu i zapošljavanju – Viza za budućnost BiH?

„Bosna i Hercegovina treba reforme. U suprotnom, zemlja rizikuje da dodatno zaostane za svojim susjedima u smislu poslovnog okruženja i drugih politika potrebnih za podsticanje ulaganja i otvaranje novih radnih mjesta. Zapravo Bosanci i Hercegovci već dugi niz godina slušaju vapaj za reformama. Ali šta to konkretno znači?

Da li je moguće dogovoriti jednostavan set prioritetnih mjera kako bi ponovo pokrenuli proces modernizacije privrede?“ Ovo su riječi Pitera Sorensena, doskorašnjeg specijalnog predstavnika Evropske Unije i šefa Delegacije EU u Bosni i Hercegovini, u predgovoru Sporazuma o rastu i zapošljavanju.

Sporazum o rastu i zapošljavanju je podržalo dosta značajnih subjekata na međunarodnom, ali i unutrašnjem planu: Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Evropska banka za obnovu i razvoj, Evropska Unija (koji su se izjasnili da imaju spremne planove da daju finansijski podstrek za oživljavanje njegovih kratkoročnih efekata), Sjedinjene Američke države, ali i naši lokalni i regionalni stručnjaci. 

Oni su i učestvovali u njegovom kreiranju. Oko  Sporazuma su se (makar za sada) usaglasili čak i politički lideri, iako oni vjerovatno neće imati kratkoročnu korist od njih, u smislu osvajanja simpatija i dobijanja glasova na izborima, jer SRZ, između ostalog, sadrži i nekoliko nepopularnih mjera. Sporazum određuje šest prioritetnih reformi koje bi trebalo sprovesti, a tiču se: poreskih opterećenja na rad, prepreka zapošljavanju, poslovne klime, privatizacije preduzeća, korupcije i socijalne zaštite.  Na gore spomenutim liderima ostalo je još „samo“ da realizuju  Sporazum, međutim, postavlja se pitanja koliko će im to ići od ruke? 

Naime, ne ide sve tako glatko. Sindikati su se već odredili negativno po ovom pitanju. Jedna od konkretizacija SRZ, novi Zakon o radu, u RS je bio javno bojkotovan, i 1. maja je Savez sindikata Republike Srpske izveo radnike na ulice, iako je zvaničan povod, kako su objasnili, bio Međunarodni dan rada, a ne protest usmjeren protiv novog Vladinog rješenja za radnike u Srpskoj. Savez samostalnih sindikata BiH izgleda da je prilično saglasan sa ovim stavom.

„Upravo se dešavaju stvari na koje Savez samostalnih sindikata BiH upozorava  mjesecima. Zakon o radu prave MMF i Svjetska banka, a ne odgovarajuće ministarstvo. Vrši se takozvana „fleksibilizacija“ tržišta rada za koju je i Evropska komisija potvrdila da “nije donijela rast zaposlenosti u EU, da je rezultirala velikim raslojavanjem stanovništva u prihodima, osiromašenjem zaposlenih, porastom broja privremenih, povremenih i poslova na određeno vrijeme i da su mladi u Evropskoj uniji posebno izloženi atipičnim i nesigurnim oblicima zapošljavanja („Godišnji pregled nezaposlenosti i socijalnih kretanja u Evropi 2013. godine“).

Sve se svodi na to da se  stvore uslovi u kojima će poslodavci  moći zapošljavati što više radnika na određeno vrijeme i lakše ih otpuštati, da se ukinu kolektivni ugovori  i stvori prostor u kojem će poslodavci utvrđivati obim prava radnika, jer Zakon o radu utvrđuje vrstu prava, a način kako i u kojem obimu se uživaju ta prava, reguliše se kolektivnim ugovorima i pravilnicima o radu. Pravilnik o radu donosi sam poslodavac. Na taj perfidan način zakonodavac ispunjava Konvenciju Međunarodne organizacije rada br. 98 o pravu na kolektivno pregovaranje, ali odluku  o pravima radnika prepušta poslodavcima,” objašnjava potpredsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, Selvedin Šatorović.

“MMF i Svjetska banka, traže da se najniža plata utvrđuje između ostalog pravilnikom o radu, radni odnos na određeno vrijeme do tri godine, otpremnina za tehnološki višak - šest plata koje je radnik ostvario, a to je u praksi šest najnižih plata, što je oko 2000,00 KM, prestanak kolektivnih ugovora u roku od tri mjeseca, a naša Vlada samo klima glavom“, ističe Šatorović. 

Šatorović, dalje, kritički ocjenjuje da je ovaj Sporazum prije želja svjetskih finanskijskih institucija, sa očekivanjima da se od Bosne i Hercegovine napravi zemlja po mjeri krupnog kapitala. On tvrdi da je i poslodavcima i radnicima cilj unapređenje poslovnog ambijenta, ali to ne smije ići na uštrb prava radnika. Šatorović čak smatra da bosanskohercegovačka akademska zajednica uopšte nije imala učešća u kreiranju ovog sporazuma.

„Sporazum za rast i zapošljavanje je rezultat želja međunarodne zajednice, prije svega MMF-a , Svjetske banke i EU, da  Bosnu i Hercegovinu naprave zemljom jeftine radne snage i po mjeri krupnog kapitala. To nije, kao ni Reformska agenda, rezultat razmišljanja domaćih političara, niti je akedemska zajednica ove zemlje bila uključena u njegovu izradu. Savez samostalnih sindikata BiH u potpunosti je zainteresovan za reforme koje će ovoj zemlji donijeti, prije svega, razvoj privrede i realnog sektora, ali to ne može biti putem oduzimanja prava radnika  i stvaranja radne snage bez bilo kakvog dostojanstva“, dodaje on. 

Zakon potreban cjelokupnoj zajednici?  

Saša Aćić, direktor Unije udruženja poslodavaca RS, ne dijeli mišljenje Sindikata. On smatra da nezadovoljstvo Sindikata proizlazi iz njihovih uskih interesa i da ovakvim stavom, oni ne predstavljaju ništa drugo do svojevrsnu kočnicu razvoju zemlje. 

„Radi se o organizacijama koje zbog svojih uskih interesa i privilegija onemogućavaju kretanje naše zajednice u pravcu rasta i razvoja. Novi zakon o radu je potreban cjelokupnoj zajednici. Mladima, jer će kroz bolju pokretljivost radne snage imati više prilika za zaposlenje. Sa većom zaposlenošću imaćemo stabilniji penzijsko – invalidski sistem. I radnicima je u interesu novi zakon o radu, jer će poslodavac biti u prilici da efikasnije odvaja rad od nerada. Ako odgovorno želimo pristupiti reformskim procesima, donošenje novog zakona o radu mora biti prioritet kojem se treba pristupiti odmah“, ističe Aćić.

Aćić vjeruje da Sporazum u mnogome pozitivno doprinosi poslovnoj klimi u BiH i pruža šansu za atraktivnije poslovanje, te će u bućnosti  predstavljati mamac i domaćim i  stranim investitorima da započnu poslovanje na našem području. Usvajanjem zakona u vezi sa provođenjem Sporazuma o rastu i zapošljavanju,  realni sektor bi se oslobodio dijela fiskalnih i parafiskalnih nameta i bio u mogućnosti da posluje mnogo produktivnije. 

„Smanjenjem oporezivanja rada bitno bi bila poboljšana konkurentska pozicija naše ekonomije u odnosu na region, što bi u perspektivi značilo i povećanje atraktivnosti ovog prostora za ulaganja. Sredstva koja bi po ovom osnovu ostala u kompanijama, mogla bi biti usmjerena na povećanje plata ili na zapošljavanje novih radnika. Reformama na tržištu rada, odnosno podsticanjem zapošljavanja mladih osoba, bio bi ostvaren još jedan benefit za poslodavce, jer mlađa radna snaga je ujedno i produktivnija radna snaga. Kvalitetnijom borbom protiv korupcije, odnosno boljim usmjeravanjem socijalnih davanja bio bi smanjen pritisak na realni sektor, koji bi i taj poticaj mogao iskoristiti za bolji rast preduzeća“, objašnjava Aćić. 

Iz Ačićeve izjave, koju je dao za „Frontal“, može se zaključiti da poslodavci svesrdno podržavaju Sporazum o rastu i zapošljavanju i da, šta više, nemaju skoro nikakvih zamjerki. Sve dok se Sporazumom ne zadire u ustavno – pravni položaj BiH i svih nivoa vlasti,  oni su saglasni sa istim. 

„Ukoliko realizacija Sporazuma odnosno reformske agende, budu uvažavale ustavnu organizaciju Bosne i Hercegovine, odnosno nadležnosti svih nivoa vlasti, možemo reći da se refome predviđene Sporazumom u značajnoj mjeri podudaraju sa stavovima poslovne zajednice. Na kraju, imajući u vidu složenost navedenih reformi, mišljenja smo da je potrebno obezbjediti širi politički i društveni konsenzus za provođenje reformi, te posebno uvažavajući stavove poslovne zajednice. Pored navedenog, posebno ukazujemo na značaj dinamičkog planiranja u realizaciji navedenih reformi“, navodi Ačić.

Zakon ima dobrih stvari, ali je potreban oprez

Profesor na Fakultetu političkih nauka, Radomir Nešković, ističe da u ovom Sporazumu ima veoma dobrih stvari koje bi mogle poboljšati situaciju u određenim društveno – ekonomskim segmentima u BiH, ali isto tako sugeriše na oprez, jer bi pojedine stavke iz SRZ-a, ukoliko bi se prihvatile bez pojedinih kontrolnih mehanizama, mogle imati negativne posljedice. 

„Sporazum i Reformska agenda imaju pozitivnih elemenata kao npr. kontrola javnih finansija odnosno sprečavanje „prelivanja“ budžetskog novca u privatne džepove, zabrana daljeg zapošljavanja u javnom sektoru, ukidanje partijskog zapošljavanja itd. Međutim, kod nekih drugih stvari, kao što je npr. Zakon o radu,  treba imati opreza. Dosta toga će zavisiti od onoga što će tačno pisati u ovom Zakonu. To bi moglo značiti značiti drastično smanjivanje prava radnika, poput neplaćenog godišnjeg odmora ili neplaćene pauze u toku radnog vremena, neplaćenog prevoza, minulog rada.

Ne smije se dozvoliti da se čovjek (radnik) dehumanizuje do te mjere, da ga naprave resursom i repromaterijalom. Jako je bitno da prava radnika, pa čak i ako se djelimično smanje, ostanu u zakonu. I to je dobro rješenje. Manja prava radnika, ali upisujemo to u zakon. Međutim, ako prava radnika budu eliminisana iz zakona, pa se kaže da npr. topli obrok reguliše poslodavac svojim aktom, a on ti umjesto 150 KM dâ 15 KM, tu već imamo problem“, objašnjava Nešković.

Nešković takođe ističe da je za BiH i RS, prilikom konkretizacije SRZ-a, tačnije onog dijela koji se odnosi na poreska opterećenja na rad, svi nivoi vlasti morati da se koncentrišu na popunjavanje ionako prazne kase fondova i budžeta, jer će smanjivanjem poreza u startu neminovno doći do dodatnog pražnjenja istih. On u ovom smislu akcentuje neophodnost reforme poreskog sistema.

„Sada će država imati manje prihode u fondu Zdravstvenog i Penzijsko – invalidskog osiguranja. Ali, bez obzira da li će to biti u budžetskom ili vanbudžetskom fondu, doći će do nedostatka novca koji će se morati odnekud nadoknaditi. Zbog toga je potrebna reforma poreskog sistema. Treba potpuno izmijeniti poreski sistem, i to po principu podnošljivih poreskih stopa i nepodnošljivih sankcija za neplaćanje poreza. Dakle, u javnim finansijama se ništa ne može napraviti bez reforme poreskog sistema, odnosno da se smanje poreske stope, ali da taj isti porez svi moraju platiti! Nema reprogramiranja niti principa: Dobar sam s ovim ili onim (koji je na vlasti), pa ne moram platiti“, ističe Nešković.

Dosta toga će zavisiti od domaćih političara

Igor Davidović, donedavni šef misije BiH pri EU i savjetnik predsjednika NS RS, nije previše uvjeren u sam tekst Sporazuma, jer smatra da je uopšten, i kaže da je jasno da će dosta toga zavisiti od njegove konkretizacije od strane zakonodavnih vlasti i dogovora političara unutar BiH.

„SRZ je bio uvodni dio reformske agende i to je taj dio koji se odnosi na ekonomsku refomu. U Sporazumu se operiše kategorijama koje su suviše uopštene, standardne, međutim, s obzirom da to predstavlja jedan početni dokument, to je razumljivo. Niko nam nije napisao agendu koja će nas dovesti do finalne tačke reformi, to je inicijalni dokument. Ipak, postavlja se pitanje koliko smo mi spremni na to, i ko će to sve izvesti. Da li ćemo u svemu tome opet imati političke tabore, koji se neće baviti suprotstavljanjem jednog koncepta ekonomskih reformi drugom, nego će se baviti suprotstavljanjem koncepta jednog čovjeka konceptu drugog čovjeka? To je ono što treba izbjeći“, smatra Davidović.

I ljudi u Bosni i Hercegovini se nadaju da će se naći način da se suparničko nastrojeni politički lideri ipak solidarišu i nađu jedno rješenje koje će odgovarati svima u zemlji. Sigurno je da nam Sporazum ne nudi neko ultimativno rješenje (on na kraju krajeva nije sveto slovo) koje će nas dovesti do opšteg blagostanja, ali uz njegovu adekvatnu primjenu, prilagođenu uslovima i tržišnim kapacitetima u kojima postoji BiH, moglo bi doći do kakvog – takvog prosperiteta. U skladu sa ovim, ako je Sporazum o rastu i zapošljavanju sredstvo putem koga ćemo izaći na put dizanja iz pepela bosanskohercegovačke privrede (uz odgovarajuće ustupke svake od strana), onda je konsenzus i više nego poželjan. Moglo bi se i reći da bi sva drugačija rješenja bila neoprostiva. 

Autor: Frontal
Komentari
Blog