Redakcijski komentar

Ista meta, odstojanje sve manje

Dvije konstante karakterišu, ovih, sad već punih, sedam godina postojanja i rada Frontala. Prva, Republika Srpska i dalje nema nikakav plan nacionalnog, ekonomskog i društvenog razvoja. I druga, Frontal i dalje iritira ključne političke faktore u Srpskoj, jer ne prestaje da ukazuje na prvu činjenicu.

Ne treba biti previše pametan pa shvatiti u čemu je uzrok nepostojanje vizije razvoja Republike Srpske: jedni te isti politički lideri aktuelni su već decenijama, te ako nisu imali program razvoja 1996. i 2006. godine, nelogično bi bilo očekivati da su isti negdje pribavili 2016. godine. Međutim, stvari nisu ostale na istom, one se svake godine mic po mic, ali neumitno uporno, nedvosmisleno pogoršavaju. Razlog tome je kadrovska regresija svakog važnog segmenta u društvu. Novije generacije političara lošijeg su kvaliteta od svojih prethodnika, koliko god to zvučalo nemoguće. Novije generacije menadžera i preduzetnika manje su stručne a moralno su iskvarenije, jer misle da je moguće sve dobiti na brzinu. Fakulteti školuju studente za čijim stručnim profilima privreda nema realne potrebe, studenti se ne uče da uče, nego da pronađu način da dođu do papira. 

Sve to za posljedicu je imalo da u institucije sistema ulaze sve nekompetentnije ličnosti. Šta god ko mislio o njima, nesporno je da u prvom sazivu Narodne skupštine Republike Srpske gotovo sve jedan poslanik jeste imao diplomu državnog fakulteta koja je u to vrijeme nešto značila i do koje nije bilo lako doći. O ministrima i premijerima da se ne priča: u prvom rukovodstvu Republike Srpske većina su bili akademici i profesori nauka. Nezamislivo je bilo da ministar bude osoba bez akademske titule ili značajnog privrednog iskustva. Savjetnici i članovi kabineta bili su ljudi koji su mogli da doprinesu nosiocima inokosnih funkcija.

Danas u kabinete najviših republičkih zvaničnika ulaze osobe bez dana radnog iskustva u privredi, diplomci privatnih fakulteta čija je jedina referenca partijska knjižica ili poltronski odnos prema nekom od političkih moćnika. Dok volimo da ističemo svoju moralnu superiornost nad drugima i patrijarhalne vrijednosti, afirmišemo princip da djevojke mogu da postignu nešto u karijeri tek nakon što spavaju sa pola nekog glavnog odbora ili ministarstva, čast izuzecima. Institucije Republike Srpske postale su utočište za sve one koje niko ne bi zaposlio u svom privatnom privrednom subjektu. 

I to je osnovni problem: kako očekivati da institucije naprave neki pomak, ako u njima skladištimo ljude koje niko ozbiljan ne želi da angažuje? Ako analiziramo kadrovska rješenja u Vladi Republike Srpske, kabinetu predsjednika Republike, timovima lokalnih gradonačelnika i načelnika opština, shvatićemo da 99% ljudi zaposlenih u njima, a koji imaju manje od 40 godina, nikad nisu radili u bilo kojem ozbiljnom sistemu. Da li postoji 10 funkcionera ili zaposlenih u republičkim institucijama koji su vodili uspješne filijale ozbiljnih stranih kompanija? Da li postoji 10 kadrova u republičkim institucijama koji imaju diplomu Harvarda, Kembridža ili Oksforda ili bilo kog poznatog univerziteta? Ko nam to vodi državu?

Iz tog razloga godine koje slijede biće nam sve tmurnije. I to samo u slučaju da nam se ne desi neka prirodna katastrofa ili globalna nestabilnost ozbiljnijih razmjera. Republika Srpska nema kapacitet da se nosi sa upornijom kišom koja pada desetak dana. Podsjećanja radi, Banja Luka je uspjela, uz podršku sistema, da se vrati u koliko-toliko normalno funkcionisanje poslije dva razorna zemljotresa iz 1969. godine svega nekoliko mjeseci nakon tih zemljotresa: ljudi su dobili neki krov nad glavom, bolnice su proradile, djeca su u roku od godinu dana normalno išla u školu. Bože sačuvaj, ali kad bi se ponovile takve katastrofe, u današnjim uslovima i sa današnjim kadrovima u institucijama sistema, najveći grad u Srpskoj ne bi profunkcionisano najmanje pet godina. 

Sumorna je činjenica da nemamo kvalitetne stručnjake. Ne zato što nemamo talente: imamo ih, ali ovdje vlada negativna selekcija i kvalitet odlazi u inostranstvo. Sami prema sebi sprovodimo dva najstrašnija genocida: likvidiramo svoju pamet i vršimo ogroman broj abortusa. Društvo je zatrovano mržnjom, a ni na horizontu se ne pojavljuje zametak nacionalne elite sposobne da izvrši preokret. Preokret u glavama, mentalitetu, idejama, radnim navikama. 

Jedina pozitivna stvar, koliko god sad ovo čudno zvučalo, jeste stanje procesa na političkoj sceni Republike Srpske. Ti procesi su u fazi da je evidentno da najnekompetentniju vlast u istoriji Republike Srpske nema ko institucionalno da zamijeni kad je riječ o mejnstrim opoziciji. Tu dolazimo do istorijske uloge Milorada Dodika: bez bilo kakvih pozitivnih ekonomskih rezultata iza sebe, on će ostati upamćen kao čovjek koji je potpuno uništio sve glavne političke stranke u Republici Srpskoj od njenog osnivanja. Dodik će iza sebe ostaviti devastiran SNSD, SDS, PDP, DNS, SP i sve ostale partije i partijice koje su kreirale politički život Srpske od njenog nastanka do današnjeg dana. Stanje političkih procesa u Srpskoj danas je takvo da je svima koji imaju čime da misle potpuno jasno da aktuelne političke elite nemaju nikakvu razvojnu strategiju, te da su sve osuđene na potpunu propast. Priča o poziciji i opoziciji je deplasirana, jer u Republici Srpskoj ne postoji opozicija: svi su negdje u vlasti i svi su negdje u opoziciji, a pozitivnih rezultata nema niko. I to je ogoljena istina. 

Politička scena u Srpskoj, stoga, broji posljednje dane. Ona se izolovala od svih onih koji misle svojom glavom i imaju svoj stav. Apsolutno sve važnije političke partije i njihova rukovodstva zabranila su protok novih ljudi, ideja i programa u svojim redovima. To su morali uraditi da bi inače potpuno skaradne pojave dobile ulogu i značaj kakvu nikad i nigdje ne bi mogli imati. Frontal je godinama ukazivao na te procese i pojave, zato smo stekli neprijatelje na oba politička pola u Srpskoj, no konačno smo uvidjeli da je sve to, zapravo, dobilo smisao. Izolovane od spoljašnjeg svijeta, zdravog razuma i prirodnih procesa, političke partije u Republici Srpskoj će da odumru. A to dugo vremena ne bi bilo moguće da je u partijama bilo makar zrno mudrosti.

Kakva je budućnost Republike Srpske i njenih građana u ovakvim koordinatama? Zavisi kako za koga: talenti će nastaviti da odlaze napolje i njihova lična sudbina će svakako vani dobiti egzistencijalni smisao; s druge strane, ostali će živjeti u tamnom vilajetu, baš kao i njihovi preci. U Bosni je vrijeme stalo prije stotine godina: ovdje se ništa ne dešava, sve lagano odumire, vjera u bolju budućnost ne postoji, i zato je tako kako jeste, kako je bilo i kako će uvijek biti. 

Može li se prekinuti nekako taj sumorni lanac istorije? Lanac kao lanac je prestrašno čvrst, no dobra vijest je da se on ne lomi kidanjem čelika, nego promjenom u glavama. A mogućnost takve promjene, ipak, stvar je svakog od nas.

Frontal ide dalje.

Redakcija Frontala

 
Komentari
Blog