Redakcijski komentar

REDAKCIJSKI KOMENTAR

DAN POSLIJE BEOGRADSKOG HLADNOG TUŠA

Juče smo saznali da smo sa temom referenduma u vezi Dana Republike ostali sasvim sami. Tačnije, da projekat referenduma nakon jučerašnjeg dana od relevantnih političara podržavaju jedino Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Mladen Ivanić i Mladen Bosić. Mada, posmatrajući njihove facijalne ekspresije nakon tuširanja hladnom vodom kod Vučića i Tome, veliko je pitanje koliko im se više podržava bilo šta.

Poslije beogradskog sastanka na kojem  političkom rukovodstvu Srpske od strane beogradske braće uručen katil-ferman (turski: smrtna presuda za smjenjenog vezira), bilo je kristalno jasno nekoliko stvari:

- Referendum o Danu Republike apsolutno nije detaljno, ozbiljno i strateški pripremljen od strane Republike Srpske, njene vlasti, skupštine i najvećih političkih partija. 

- Republika Srpska u ovom trenutku nema niti jednog saveznika u svijetu.

- Republika Srpska ide ka referendumu o Danu Republike bez jasne strategije i ideje šta da radi dan nakon referenduma.

- U Republici Srpskoj ne postoji političar, a kamoli stranka, koja ima jasnu stratešku viziju razvoja i politike Srpske za period od pet godina unaprijed.

Krenimo redom. Referendum o Danu Republike uopšte nije ozbiljno i detaljno pripremljen od strane Republike Srpske. Ušli smo u tako ozbiljnu priču bez da smo za to dobili prethodno podršku Srbije, bez da smo pripremili biračke spiskove, bez da smo napravili plan šta da činimo nakon referenduma. Nemamo odgovor niti za jedno od ovih pitanja. Ko će uopšte da glasa na referendumu, ko ima pravo na to? Da li Republička izborna komisija ima relevantne i obnovljene spiskove birača? Da li znamo uopšte koliko ljudi sa pravom glasa ima u Srpskoj?

Napomena: predstavnici izvršne vlasti Republike Srpske neposredno prije objavljivanja popisa stanovništva u BiH najavili su da će oni odmah nakon toga čina objaviti rezultate popisa za Republiku Srpsku. Šta se čeka sa tim objavljivanjem? Da li republički Zavod za statistiku uopšte ima u svom posjedu rezultate popisa za Republiku Srpsku? Zašto je ovo pitanje, koje je strateški daleko važnije od pitanja Dana Republike, ostavljeno po strani?


Veoma je neozbiljno poigravati se sa temom referenduma tako što nećete ozbiljno i do detalja proučiti svaki aspekt tako važne političke odluke. A 23 dana prije referenduma mi smo svjesni da ama baš ništa u vezi tog referenduma nije izvjesno osim njegovog rezultata.

S tim u vezi, postavlja se pitanje kakvi su onda benefiti referenduma čiji su rezultati unaprijed poznati? Da li će ti rezultati biti obavezni za institucije Republike Srpske? Ko će, sljedstveno, postupiti suprotno odluci Ustavnog suda BiH i time sebe dovesti u opasnost krivičnog procesuiranja? I da li neko uopšte, nakon sprovedenog referenduma, ima pravo da ne postupi po suverenoj volji građana Republike Srpske?

Budući da nemamo podršku bilo koga za svoju odluku o raspisivanju referenduma, na koga ćemo se osloniti ukoliko stvari krenu loše po nas? Rusiju? Rusija do sad, sem deklarativne i političke podrške, nije pokazala ničim konkretnim da suštinski jača poziciju Srpske. Pričamo, naravno, o ekonomiji. Republika Srpske je od početka ove godine emitovala javne obveznice i trezorske zapise u ukupnom iznosu zaključno sa 31. avgustom od 319.060.479 KM, odnosno mi smo se samo ove godine do ovog trenutka zadužili za gotovo 320 miliona KM. Toliko para nam nedostaje da bismo bili likvidni, odnosno da bismo mogli uredno servisirati sve budžetske obaveze. Od tih 320 miliona KM Rusija nije kupila niti jednu jedinu obveznicu Srpske, nije investirala niti u jedan ozbiljan projekat, green field investiciju koja bi zapošljavala ozbiljan broj ljudi i punila budžet, a ne uzimala pare iz njega, kao neke druge slične ruske „investicije“ u Srpskoj. 

S druge strane, ajde da se upitamo ko to uopšte kupuje hartije od vrijednosti Republike Srpske? Ko nam posuđuje novac? Ko su nam povjerioci? Početkom juna mjeseca Poštanska štedionica Srbije, dakle Republika Srbija, kupila je gotovo četrdeset miliona KM obveznica Srpske i na taj način direktno spasila naš budžet od nelikvidnosti, budući da vlasti nisu obezbijedile kredit od MMF-a ili drugih kreditora. Ostali povjerioci, koji „uskaču“ kad se emituju javne obveznice i kad nema para za isplatu penzija, invalidnina, plata i ostalih budžetskih izdataka, uglavnom su osiguravajuća društva i banke sa centralama u Federaciji BiH: Unicredit banka, Grawe osiguranje, ASA osiguranje Sarajevo. 

Onog trenutka kad je Srbija posudila 40 miliona KM Republici Srpskoj, ona je pored uloge brata, sestre i majke postala i naš povjerilac. Dakle, dugujemo joj pare koje trebamo da vratimo. U pravu je poznat institut pobijanja dužnikovih pravnih radnji koji se svodi na to da povjerilac može da u određenom roku pobija pravne radnje svoga dužnika ukoliko bi ovaj tim radnjama ugrozio naplativost povjeriočevog potraživanja. Stoga, kad se neko ljuti na Srbiju što se petlja u poslove Srpske onda mora da zna da se Srbija posuđivanjem para nelikvidnom budžetu Srpske početno upetljala, te da sad ima pravo i dalje da se petlja sve dok joj posuđene pare ne vratimo, jer i Srbija i svaki drugi povjerilac ima pravo da se brine za svoj novac. Uostalom, Srpska itekako vodi računa i o svojim drugim povjeriocima, pogotovo onima čiji tokovi novca vode negdje ka zapadnoj Hercegovini, te svoje političke odluke itekako usaglašava sa njima.

To je razlog zbog kojeg Vučić može da nam se miješa u naša posla. Nismo bili gadljivi na beograske pare prije dva mjeseca, kao što nismo bili gadljivi ni na pare od prodaje Telekoma koje su, objektivno, bile daleko veće nego što je u tom trenutku bila realna vrijednost Telekoma. A ako im nismo gadljivi na pare, onda ćemo bogami morati da gutamo knedle i kad primamo vaspitno-popravne ćuške.

Ovdje dolazimo polako do suštinskih stvari. Prije svega, jasno je da mi nismo suvereni u Republici Srpskoj, jer moramo da se ponižavamo i da, između ostalog, idemo kod Vučića malo-malo po neko mišljenje, odobrenje ili saglasnost. Nije logici najjasnije u čemu je jučerašnje poniženje manje od onoga koje nam priređuju Bakir i njegova sarajevska bratija. Da bismo, dakle, postali suvereni moramo prvo da postanemo ekonomski suvereni. Da trošimo samo ono što zaradimo, da imamo organe i institucije koje rade svoj posao i znaju koliko građana Republika Srpska ima, da lobiramo u svijetu za svoje legitimne interese, i to ne preko nižerazrednih bjelosvjetskih prevaranata kojima smo ustupili novac poreskih obveznika Republike Srpske nizašta (pitanje: šta su to izlobirala naša skupo plaćena predstavništva u Americi, Beču, Beogradu na kraju krajeva?), nego preko ozbiljnih svjetskih diplomata, senatora, novinara, konsultantskih kuća. Referendum se priprema nekoliko godina unaprijed kad ste na Balkanu. Morate pripremiti podlogu, temelje, logistiku. Sve ono što mi 23 dana prije referenduma nemamo.

Budući da nismo suvereni, i da to svi oko nas vide, za to nas i ponižavaju. Ponižavaju nas u Beogradu, ponižavaju nas u Sarajevu, ponižavaju nas u Zagrebu, čak i u Mostaru i Širokom Brijegu. Građani Srpske imaju taj osjećaj tihog poniženja svaki dan, jer svima smo smiješni, svi nas zaobilaze, svi nas posmatraju kao problem. Čak i braća u Srbiji nas gledaju kao na malog, siromašnog i prljavog rođaka sa sela. U takvoj situaciji smo dodatno ponizili i sami sebe, preko svojih genijala u Narodnoj skupštini Republike Srpske, kad smo rekli da parlament nije vezan odlukom građana Republike Srpske na referendumu u vezi Dana Republike. Dakle, ni sopstvena skupština nas ne ferma.

Narodna volja je jasna i niko nema pravo da za svoje političke promašaje sutra prebaci odgovornost na narod. Dan Republike smo mogli nastaviti da proslavljamo na različite načine i pored odluke Ustavnog suda. Mogli smo istim onim argumentima u toj odluci da osporimo i Dan državnosti BiH 1. marta, jer i taj praznik ispunjava sve one uslove za ukidanje navedene u predmetnoj odluci Ustavnog suda BiH u vezi Dana Republike: kod jednog naroda izaziva nelagodne osjećaje ugroženosti i podsjeća ih na istorijski trenutak za koji se vežu rat, stradanja i svakolika druga nesreća, baš kao što se i prilikom svakog proslavljanja 01. marta u Federaciji BiH mogu vidjeti islamska vjerska obilježja, defilei zelenih beretki i tome slično. Mogli smo, prema tome, na pravni način, da se služimo tom spornom odlukom i osporimo istom i ono što je važno drugoj strani. I tako u nedogled. Mogli smo, da je neko čitao odluku Ustavnog suda BiH od političara Republike Srpske i da ima još neki interes osim onog sitnog politikantskog.

Da li u Srpskoj postoji političar koji je prije tri mjeseca rekao kud će stvari da odu? Nema nijednog. Dakle, nemamo političara koji ima viziju koja traja makar 90 dana unaprijed. To nije uvreda, to nije plakanje, to je fakt. Ti ljudi bi trebali malo da preispitaju sebe. Ne pričamo više o njihovoj etici, o državničkim vještinama i talentima. U pitanju su elementarne političke vještine-naši političari ni njih nemaju. Trebali bi da se zamisle malo oko toga. 

Da ne bi doživjeli skoro još jedno tuširanje hladnom vodom kao juče.

Što nije toliko tragično koliko kolektivno blamiranje građana Republike Srpske kojima su oduzeli svaki dan u godini, a ne samo 9. januar u čijoj krađi su im pomogli njihovi politički partneri iz Federacije BiH.

 

Redakcija Frontala

 

Komentari
Blog