Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici
Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića. Šefik Pašić,
koji je ispitivao porijeklo naših porodica, piše o tome, na osnovu
dokumenata koje je pronašao u arhivskim i porodičnim dokumentima (
„Porijeklo porodica“, „Oslobodjenje“, 1971):
„Navodno je bilo devet braće i dvojica pređu na
islam, da bi štitili jedni druge, i od njih su Selimovići i Ovčine.
Selimovići se javljaju u Herceg-Novom prije 1690. godine, jer je tada
njihova zemlja sa Ublina dodijeljenja mletačkim podanicima. Takođe u
Crnoj Gori je bilo Selimovića, navodno su od Babahmetovića ove porodice –
Selimovići, Ćorići i Ovčine. U Jednošima jedan lokalitet naziva se
Selimovina i Selimova Bistijerna, a u Plavu spominje se 1710. godine
Džuba Selimović. Književnik Meša Selimović potječe iz ove porodice“
Meša Selimović sa suprugom Darkom i kćerkama Mašom i Jesenkom
…Kad sam 1972. godine naveo ovaj podatak (iz normalne
radoznalosti i želje za otkrivanjem svoga korijena), neki intelektualci
iz Bosne su mi to oštro zamjerili. Rekli su otprilike: ‘Mnogi od nas
tačno znaju svoje hrišćanske pretke, i mogli bismo da pokažemo i
direktne dokumente. Ali čemu to? Šta bismo tim pominjanjem postigli?’
Ova zamjerka i ovakvo pitanje mogli bi se postaviti povodom otkrivanja
svakog istorijskog podatka. U ime čega zatvarati oči pred istinom? Time
se ništa ne mijenja, kao što se nikakva ljaga ne baca na
bosansko-hercegovačke muslimane ako se ukaže na njihovo porijeklo. Kod
mene je ostala i jaka nostalgija za zavičajnim korijenom, mada i
Beograd veoma volim. Ja sam vezan za svoje bosansko i muslimansko
porijeklo, i uvjeren sam da je naša složenost (zbog dugogodišnjih tuđih
navika koje smo prihvatili, zbog čudne istorije, zbog stvorenih
kompleksa, zbog hiljadu spletenih čvorova) izuzetno bogata stvaralačkim
mogućnostima….
…. Eto tako (da se vratim na porijeklo porodice),
negdje valjda početkom 17. vijeka, moj daleki predak Vujović iz Vranjske
okupio je oko sebe sinove, devet ih je bilo, pa su se dogovorili da
dvojica prime neprijateljsku vjeru, da brane ostalu braću i rodbinu. Ko
zna da li su ih žrtvovali, odlikovali ili birali od oka. Izgleda da moji
časni preci nisu bili suviše kruti što se tiče religije, a ni suviše
iskreni: više ih je interesovala moguća korist, ili manja šteta, nego
vjera. Za nas, za svoje nepoznate potomke, nisu mnogo marili. I možda su
tu ravnodušnost prema svakoj vjeri prenijeli do mene u krvi moji
docniji rođaci, a možda su svoju prevjeru plaćali većom revnošću u novoj
vjeri.
I desilo se ono što je predački savjet zamislio, pa
su dva brata, jedan Selimović, jedan Ovčina, branili braću i rođake,
generacijama pamteći da su rod. Kad su rođaštvo počeli da zanemaruju, pa
da zaboravljaju, pa da preziru, i kad se sasvim zatrla rodbinska veza,
teško je reći: to je dio naše teške i neispitane istorije. Nekadašnja
želja da se pomogne rođacima polako se pretvarala u crnu mržnju. Možda
su Selimovići pobjegli iz Crne Gore u Bileću da se spasu od istrage
poturica, možda su se zakrvljeni rođaci tukli i zatirali što su mogli
žešće, i nije prošlo ni dvjesta godina a Selimovići i Vujovići nisu više
ni znali da su iste krvi, a možda su nastojali da to što prije zaborave
i sakriju. Povjesna drama bosansko-hercegovačkih muslimana već
stoljećima se odvijala na ovim prostorima, sa islamom koji je u našim
krajevima prodro na zapad Evrope, ostavši na razmeđu svjetova, most i
granica Istoka i Zapada, Hasan u „Dervišu i smrti“ kaže o tome: „Ni s
kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono
što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali
smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a
nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke,
i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da
ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice
zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo
unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja“.
Meša Selimović, Sjećanja memoarska proza, Beograd 1990.
Izvor: srbiubih.com

