EU integracije BiH

Hoće li BiH (p)ostati država bez ljudi?

Fotografije i snimci punih autobusa, sa putnicima koji se nadaju da idu u jednom pravcu – slika je koja indikativno podsjeća na devedesete. Srećom, manje dramatično i krvavo, ali s potencijalno zlokobnim rezultatom.

Bosanski Deja Vu, dvadeset šest godina kasnije,  sa malo manje uplakanim licima, bolje obučenim ljudima koji hitaju na svoja mjesta u autobusima i sa nešto sretnijim ljudima koji im mašu dok autobusi odlaze – bosanskohercegovačka je realnost. „Ko izađe zadnji neka ugasi svjetlo“, postaje nezvanični moto ove države. Početni poslijeratni optimizam s godinama je splasnuo, a rodio se novi - onaj koji obećava da je trava zelenija negdje drugo i da je bolji svijet daleko od kuće.  

Prema podacima Unije za održivi povratak, Bosnu i Hercegovinu je u periodu januar –oktobar 2017. godine napustilo 35 377 ljudi, a od 2013. godine više od 150 000 ljudi. Nadležne institucije koje prate migracije konstatuju da je sve što se dešava ustaljena pojava, takoreći „regionalni trend“, no civilni sektor ima nešto drugačije viđenje situacije. 

„Migracije u Republici Srpskoj postoje i negativne su (više iseljava nego što useljava), ali su i dalje su manje od migracija u Federaciji Bosne i Hercegovine ili okruženju. Također, negativne stope prirodnog priraštaja su loša karakteristika čitavog regiona. U kontinuitetu više ljudi umire nego što se rađa“, kaže Darko Milunović, savjetnik predsjednice Vlade Republike Srpske.

Milunović naglašava da brojevi koji govore o zaposlenosti dostižu maksimum - broj zaposlenih u septembru 2017. godine iznosio je 263.476 lica (najveći broj ikada zabilježen), dok je anketna stopa nezaposlenosti u 2017.godini bila 21%, odnosno najviša otkad se mjeri. Prema službenim evidencijama iz Jedinstvenog sistema registracije, kontrole i naplate doprinosa, broj zaposlenih u Federaciji BiH prema prebivalištu zaposlenika krajem januara iznosio je 511.318. 

Brojke ne govore sve

Kako BiH nije članica EU-a, odlazak i ostanak u inostranstvu našim građanima i nije najjedostavnija misija na svijetu. „Snađi se sam“ najčešći je opis aktivnosti prilikom pronalaska inostrane firme preko koje naši građani dobijaju boravišnu i radnu dozvolu. Jedan koji je upravo slijedio takav recept je i Adnan Sinan iz Sarajeva, koji je sa suprugom već drugu godinu u njemačkom Stuttgartu gdje radi kao zubni tehničar. Kaže da je u BiH prošao kroz svojevrsnu golgotu pokušavajući ostvariti pristojno uređen život, no da je u jednom momentu jednostavno shvatio da to nije moguće.

„Suprugina plata je bila ponižavajućih 300 KM i nije bilo izgleda da će se povećati – postalo nam je jasno da se sami moramo boriti za bolji život. Dakle, moramo otići. Trebalo mi je vremena da pronađem posao i poslodavca, ali kada sam uspio konačno, preselili smo se i dobili smo sve dozvole u samo mjesec dana“, kaže Adnan. 

Oni manje preduzetni i neskloniji dozama avanturizma koji se podrzumijeva u samostalnom procesu traženja inostranog poslodavca, češće prepuštaju traženje posla Agenciji za rad i zapošljavanje BiH na osnovu sporazuma potpisanih sa drugim državama. Prema podacima kojima raspolaže Zavod za zapošljavanje Republike Srpske, a u skladu sa  Međudržavnim ugovorom o zapošljavanju koje Bosna i Hercegovina ima potpisane i ratifikovane sa Republikom Slovenijom, Republikom Srbijom i Katarom,  te Protokolom o zapošljavanju medicinskih radnika na poslovima njegovatelja, potpisanim sa Njemačkom, u 2017.godini je u Sloveniji zaposleno 2 581 lice, a u Njemačkoj 102 lica. Prema podacima iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH, Slovenija je „nova“ Njemačka za bh. građane: za naše građane u Sloveniji je do kraja novembra 2017. izdato 9.079 radnih dozvola što je za 4.601 dozvolu više nego u 2016. ili za 6.402 dozvola više nego u 2015. godini, odnosno 239,15 posto više. Ukupno od početka programa zapošljavanja u Sloveniji (mart 2013. godine) pa do kraja novembra 2017. u Sloveniji je izdato 19.065 radnih dozvola našim građanima. Slovenija je obećana zemlja i za studente – fakultet je besplatan i za vrijeme studija se može raditi preko studentskih servisa. Jedna od onih koji su iskoristilu priliku kombinacije studija i rada je i Žaklina Komosar Hrnjić iz Prijedora koju je želja za napredovanjem i boljim životom odvela iz rodnoga grada. „Nesigurnost, korupcija, nepoštivanje zakona i neuređen sistem u BiH su me odveli put Slovenije. Želim da živim u uređenom sistemu, tamo gdje te cijene po trudu, radu i preferencijama, a ne po tome ko su ti mama i tata i kakvu vezu imaš“, kaže Žaklina koja radi i studira u Sloveniji već šest mjeseci. 

Gore navedene brojke ulaze samo u okvir 'kontrolisanih' migracija, jer se tiču samo zemalja sa kojima nadležni imaju potpisane sporazume, dok sve ostale migracije ostaju nevidljive za zvaničnu statistiku. Nevidljive migracije ostavljaju cijele regije vidljivo praznima, a iz Krajine i Livanjske regije odlaze cijele porodice. Iz Federalnog zavoda za zapošljavanje pak poručuju da ne posjeduju podatke o broju osoba koje su odjavljene sa evidencije nezaposlenih zbog odlaska u inostranstvo.

Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, u 2017. godini zaposleno je ukupno 39 575, a u prva tri mjeseca ove godine čak 8 875 osoba. Kroz razne bh. programe i aktivnosti vezane za zapošljavanje, tokom 2017. godine ukupno je obuhvaćeno 7.945 nezaposlenih osoba na osnovu ugovora u vrijednosti 19,3 miliona KM. Kroz aktivnosti sufinansiranja samozapošljavanja omogućeno je pokretanja poslovne djelatnosti za 573 osobe koje su dodatno zaposlile 102 osobe. Realizacijom Programa pripreme za rad omogućene su obuke, stručno osposobljavanje i usavršavanje u konkretnom poslovnom okruženju za određena zanimanja za 336 osoba.

Prividno rješenje problema

Nedostatak adekvatne radne snage izaziva problem i poslodavcima i radnicima. Poslodavci se najčešće žale na nemogućnost pronalaska vrijednog radnika i ukazuju na neophodnost dodatnog obrazovanja radnika, a radnici na niska primanja i neadekvatne uslove rada. Građani, razočarani općim stanjem u društvu, sa stalnim osjećajem nemogućnosti napredovanja, ostvarivanja željenog kvaliteta života i u potrazi za boljim uslovima, svoje mjesto pod suncem traže izvan granica zemlje čiji su državljani.

Nikola Kužet, ekonomista, upozorava da stanje najbolje opisuje nedostatak kvalifikovane radne snage: „Nedostaje nam profesionalnih vozača, građevinskih radnika, pekara. Nedostaje nam i programera, a uskoro će nam nedostajati i medicinskih radnika. Prilagođavanje potrebama tržišta rada traži vrijeme. Potrebne su godine da se obuči i školuje nova generacija kvalifikovanih radnika. Umjesto da uvodimo programiranje i preduzetništvo kao predmet u srednje škole mi uvodimo vjeronauku. Ponašamo se kao da problem ne postoji, a on postaje sve veći i veći. Ne želim da pričam o najgorem mogućem scenariju jer sam uvjeren  da se to neće desiti, ali moramo biti svjesni da uvijek može biti gore. Ali uz malo truda, može i bolje.”, ističe on.

Milunović ukazuje na kontinuirani problem neusklađenosti ponude i potražnje na tržištu rada, nastao kao posljedica neprilagođenog obrazovnog sistema: “Najveći problem je upravo tzv. strukturna nazaposlenost, odnosno neusklađenost ponude i potražnje na tržištu rada. Primjera radi, u određenoj lokalnoj zajednici, kod nekog poslodavca postoji potreba za određenim profilima radne snage, kojih nema na tom tržištu rada, dok istovremeno na datom lokalnom tržištu rada ima dosta nezaposlenih, ali koji nisu baš tog profila. Ako je poslodavac skromnih finansijskih mogućnosti (a takva je velika većina naših poslodavaca) onda on nije u mogućnosti da sam vrši obuku ili prekvalifikaciju nezaposlene radne snage. Tako data slobodna radna mjesta ostaju i dalje upražnjena a time su svi na gubitku – i sam poslodavac, zatim nezaposlena radna snaga, kao i država, koja je mogla da ima budžetske prihode kroz razne uplate na bazi zaposlenosti radne snage. Dalje, ukoliko je nezaposlenom licu hitno potreban izvor prihoda (a najčešće jeste), onda to lice može da pristane, jer nema druge mogućnosti, i na niže kvalifikovano radno mjesto koje se trenutno nudi. Time se prividno rješava problem (i za poslodavca i za radnu snagu), međutim time dolazimo do "neusklađenosti vještina i obrazovanja" (engl. skills mismatch)“, objašnjava Milunović.

Država ne pruža šansu, pa trpi posljedice

Posljedice po državu mogle bi biti katastrofalne, obzirom da se slika tržišta rada prenosi na cijelu ekonomiju, upozoravaju stručnjaci.

„Smanjuje se radni kontigent, a samim tim se smanjuje i vjerovatnoća da će poslodavci doći do kvalitetnije radne snage. Međutim, u svim državama koje se suočavaju sa tim problemom, na tržištu rada je uglavnom došlo do smanjenja sive ekonomije i povećanja prosječne plate u realnom sektoru, jer se poslodavci trude da zadrže kvalitetan kadar“, tvrdi Milunović. Nedostatak kvalifikovane radne snage dovodi do usporavanja ekonomskog razvoja, tvrdi Kužet: „Hitno nam je potrebna promjena, i to u načinu razmišljanja, u pristupu rješavanju problema, kako generacijska, tako i politička promjena. Moguće je zaustaviti ove negativne trendove i okrenuti stvari u suprotnom smjeru, ali je potrebna čelična volja, odlučnost i mnogo dobrih ideja. Imamo taj potencijal, ali se moramo mnogo više potruditi i angažovati“, ističe Kužet. „Ako politički programi ponovo budu nudili radna mjesta umjesto poslova znat ćemo da i nam i dalje nude zabludu koja neće donijeti promjenu. Naš najveći resurs nisu klima, prirodni resursi, čist vazduh i zdrava voda. Naš najveći resurs su ljudi. Naši ljudi su najbolji radnici u uređenim sistemima i razvijenim zemljama. Najbrže uče i nabrže napreduju. Mi taj resurs moramo početi koristiti dok ga još imamo, a to znači da trebamo sprovesti ozbiljne reforme kako bi ovu zemlju napravili privlačnom i poželjnom za život”, zaključuje Kužet.

 

Autor: M.B. i D.S./Frontal

 

 

Blog