O svim pojedinostima vezanim za intervju sa mladim i talentovanim atletičarom, možete pročitati u nastavku.

GANILOVIĆ: Kada se javila potreba za bavljenje sportom?

Junuzović: Sve je krenulo davne 2005. godine kada je nastavnik tjelesnog rekao da sam talentovan i da treba da počnem trenirati atletiku. Predložio mi je da odem na jedan od treninga na stadionu u Klokotnici i tako je sve počelo. U početku to nisam doživljavao kao nešto što ću voljeti i nisam znao da ću biti toliko uspješan kasnije.

GANILOVIĆ: Koliko ti je bitna podrška roditelja u ovome što radiš?

Junuzović: Mnogo je bitna i roditelji su zaista moja najveća podrška u životu. Uvijek su uz mene u teškim trenucima kada dođe nezgodan period, kao i svakom sportisti kada ne ide baš najbolje. Oni su tu uz mene i kada dođu povrede i vjeruju u mene i znaju koliko ulažem u sebe i naporno radim.

GANILOVIĆ: Kako se nosiš sa pozitivnim i negativnim kritikama, koje su sastavni dio tvog života?

Junuzović: Ja lično nemam problema sa negativnim komentarima i meni to ne smeta. Ne obazirem se puno na to, slušam svoga trenera, a što se tiče pozitivnih komentara kao i svakom sportisti to je uvijek dodatni vjetar u leđa, pa tako i meni.

Osman Junuzović

GANILOVIĆ: U kojem pravcu želiš da ide tvoja sportska karijera i kakvi su ti generalno planovi za budućnost ?

Junuzović: Što se tiče moje karijere važno mi je samo da sam zdrav i da me povrede zaobiđu. U daljnoj budućnosti vidim se na velikim takmičenjima i na Olimpijskim igrama. Smatram da sam se dokazao do sada i da vrijedim mnogo i to se moglo vidjeti ove godine kada nisam mogao trčati kao ranije zbog povreda, ali i pored toga mi se javljalo dosta ljudi i organizatora. Često su me zvali samo da se pojavljujem na takmičenjima i kada nisam mogao učestvovati kao takmičar. Veoma sam zahvalan ljudima koji su prepoznali moj trud i koji su uz mene i u teškim trenucima.

GANILOVIĆ: Zdravstveni problemi s kojima si se nedavno susretao zasigurno su otežali tvoj život. Da li nam možeš ispričati nešto više o tome?

Junuzović: Zdravstveni problemi s kojima sam se izborio vratili su me unazad, ali evo hvala Bogu munjevito sam se vratio na velika vrata.

Sve je počelo onog momenta kada sam dobio prve dvije injekcije 23. decembra 2017. godine i nakon toga sam osjetio strašne bolove. Imao sam paralizu i 45 dana sam ležao u bolnici u Tuzli i po mišljenju stručnjaka ispao sam veliki borac i heroj u čitavoj priči, jer sam preživio. Rekli su mi da godinu dana neću moći ni hodati, a atletiku mogu zaboraviti.

Ali ipak nakon 3 mjeseca od izlaska iz bolnice ja sam imao prvu trku u Zenici, bez treninga, nakon velike pauze i postao sam ponovo prvak države na 3000 metara sa preprekama.

Mnogi ljudi nisu mogli da vjeruju da sam se vratio u život u svakom smislu, zbog činjenice da je ta povreda koju sam imao, odnosno bakterija koja mi je unesena u 99% slučajeva nezgodna i završava se sa smrtnim ishodom.

GANILOVIĆ: Koji je tvoj najveći uspjeh u karijeri i da li znaš koliko si tačno medalja osvojio do sada? 

Junuzović: Moj najveći uspjeh je 2017. godina kada sam jednostavno sve osvajao gdje god sam se takmičio, ali posebno se ističe zlatna medalja na prvenstvu Balkana na 3000 m sa preprekama. Pored toga, dosta mi znače i zlatne medalje na Kupu Evrope na Malti, gdje sam pobijedio na 3000 metara sa preprekama i na 5000 metara. Što se tiče medalja prestao sam brojati kada sam prešao cifru od 150 medalja.

GANILOVIĆ: Da li nam možeš ispričati neku anegdotu sa takmičenja?

Junuzović: Pa zaista ima mnogo smiješnih situacija i meni dragih. Posebno će mi ostati u sjećanju jedan događaj, kada smo prošle godine bili na Balkanijadi. Bio sam u sobi sa šest kolega, pričali smo i zbijali šale i nisu mi dali da spavam onda kada sam htio, a ujutro sam morao rano ustati. U svakom slučaju morao sam ustati ujutro i tako je i bilo. Nakon toga sam uspješno završio svoju trku i postao prvak Balkana, a onda su me oni zezali i naglasili mi da ne bi pobijedio da nisam bio s njima u sobi i da sam zaspao na vrijeme. To je bila zaista posebna ekipa i pamtiću te događaje i doživljaje čitav život.

GANILOVIĆ: Šta bi za kraj poručio mladim talentovanim ljudima koji ne vjeruju u svoj talenat? 

Junuzović: Mladim talentovanim ljudima koji ne vjeruju u svoj talenat poručio bi da je talenat samo 1% a sve ostalo je težak rad i odricanje. Mladi prvenstveno moraju da vjeruju u sebe i u svoje granice, kao ja kada su mnogi govorili “nema od njega ništa, neće ništa napraviti “.

Zbog toga što sam vjerovao u sebe i strpljivo gradio korak po korak sam i napravio rezultate, koji ostavljaju trajni pečat mog postojanja.

Osmanu Junuzoviću iz Doboj-Istoka želimo puno sreće u daljnjoj budućnosti, kako u sportskoj karijeri, tako i na privatnom planu!

 
Autor: Aleksandar Ganilović

#FrontalBlogChallenge

Tekst je objavljen u sklopu projekta Frontal Blog Challenge. Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH.

Povezane vijesti: 

Magični Palermo i narandže neodoljovog ukusa

Idemo ispočetka, al' ćemo sve po starom