Frontal Blog Challenge

Šešir profesora Koste Vujića

Svakodnevni razgovori sa roditeljima, prijateljima ili tim nekim da kažem „novim“ ljudima u mom životu donesu priču o nekoj seriji ili filmu koji je na nas ostavio taj tzv. dubok utisak.

Iskreno, mnogo toga ima, ali ovaj put bih vam pričao o filmu koji radnjom iz 19. stoljeća ostavlja ogroman pečat na mene i druge ljude i u ovom ludom 21.


„Sve mangup do mangupa.“

Kada bih vam rekao da ova iznad fraza predstavlja mnogo toga, vjerovatno ne biste vjerovali. Međutim, mnogo više nejasnoća se nalazi u jednom pedagoški nastrojenom profesoru i njegovom šeširu. Kosta Vujić, profesor.

#1. Budite svoji, budite originalni.

Isprepletanim okolnostima, događajima i reformama 19. stoljeća, dođete i budete svjedok originalnosti. Ogroman uticaj društva, koji se danas posebno ističe nikada nije dovoljno jači od samih nas i onoga što ustvari želimo biti. Pravi primjer toga jeste, profesor Kosta Vujić. Po riječima njegovog, tada najboljeg učenika, matematičara najposebniji profesor 19. stoljeća. Vjerujem, da ste se zapitali što je to on uradio pa je stekao tu laskavu titulu. Međutim, taj Kosta Vujić je bio jednostavno on, glavom, bradom, a bome i velikim dijelom šeširom. 

#2. 7 šešira, za 7 dana.

Ljudima prepoznatljiv po svojim šeširima, ovaj neženja i profesor njemačkog jezika uvijek je ostavljao sve oko sebe nedorečenim. 7 šešira u njegovom posjedu bilo je raspoređeno na svaki dan u sedmici. Kojim šeširom je započinjao sedmicu ne znamo, ali sudeći po njegovom svakodnevnom osmijehu i prijatnom odnosu morao je taj šešir imati nešto posebno.

Neka vam ovo bude primjer da i vi možete imati svoje šešire, posebnu stvar s kojom ćete započinjati svaki novi dan.  

#3. Kako su beogradski toaleti postali čisti i uredni?

Možda niste očekivali da vas ovo pitam, nekima je možda i smiješno, ali morate znati da od profesora Koste tada Beograd počinje da ima uređene javne toalete. Jedan čovjek mijenja nešto u tolikom gradu, u 19. stoljeću? Čudno? Ne mora vam biti čudno, jer istinski gurmani kakav je bio on cijene sve, svako mjesto gdje se nalazili i tu odvajali svoje vrijeme.

#4. Ljubav i ministrova kćerka!?

Kako u današnjem vremenu, tako i u filmu ljubav između minsitrove kćerke i momčeta iz „obične“ porodice bila je nezamisliva. Posebno sa ove tzv. političke strane, a tu bi se našla i njena majka, i ko zna dokle bi to došlo. Ipak, ljubav pomijera granice i za sobom nosi duboke osjećaje. Tako je, učenik Mitrović, visok momak divnog smisla za poezija odlučio da pravim manirima, iskrenim osjećajima i pjesmom osvoji srce ministrove kćerke. Bio je dostojanstven, odmjeren prije svega, pa je uspio da na kraju divne priče dođe do onoga što mu je srcu drago. 

Od tada prođoše skoro dva stoljeća, na scenu novo vrijeme dođe, puno rugla i nejasnoća, ali pravi maniri i dostojanstvo osta. Dovoljno da se nadamo da će ponovo doživjeti Mitrovića.

#5. Djeca su kofer željan pravih riječi i podrške.

Da bi bili ovo što smo danas, prvo smo morali proći period djeteta. S jedne strane mukotrpno, a opet s druge, period života vrijedan i ono što se nikada zaboravlja. Ono što nam posebno u sjećanju ostaje, jeste pružena riječ i trenutak koji je za nas bio poseban. Profesor Kusta Vujić je to umio. Bio je na usluzi svojim đacima prije svega kao roditelj, a onda kao profesor. Za neke možda previše popustljiv ili ipak čovjek koji znao razmišljati njihovom glavom.

Profesori, nemojte okretati leđa svojim đacima, sistemi i vremena nemaju veze sa ovim. Mi smo ljudi i volimo lijepu i toplu riječ. Najjači smo kada smo na istoj „talasnoj dužini“. Vremena nema mnogo, a sjećanja počinju da se slažu.

#6. „Sve mangup do mangupa“.

Kao što sam započeo ovu priču vama, tako bih je želio i završiti. Prije svega s porukom, da pogledate film „Šešir profesora Koste Vujića“, a onda sa željom da izvučete pouku iz priče o jednom čovjeku koji je znao cijeniti svoj život i život svojih đaka. Kuću nije imao, selio se, non-stop. Bio je sam, neženja. Profesor njemačkog jezika. Sam, a ustvari bogat za veliki broj đaka, dovoljan razlog za osmijeh. Ne gubite nadu u sebe i ljude koji vas okružuju, danas smo tu, a sutra ko zna. Lutrija života je stalno u pokretu, živimo dok ne dođe red na nas. Mangupi jedni.


 

Autor: Kenan Suljić

#FrontalBlogChallenge

 

Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH


Povezane vijesti:

Tuzla - Da li pada poslednji bastion multikulturalizma?!

 

 

  

 
Blog