Frontal Blog Challenge

Nudžejma Softić: Najbolje je ono do čega nas život dovede kad radimo srcem

Kćerka. Sestra. Supruga. Prijateljica. Lektorica. Trkačica. S osmijehom koji na prvu osvaja. Uvijek spremna drugima pomoći.

Nudžejma Softić je davno dokazala da je više od marame na koju bi je neki željeli reducirati. Ova mlada i uvijek vesela dama  sa stotinama pretrčanih kilometara je dokaz da je svaki san moguće ostvariti. I dok je 7 kilometara prvog Sarajevskog polumaratona posvetila svakoj godini koju joj je otac bio razdvojen od porodice, plakala zbog treme u Beču u 2 ujutro pred prvi maraton pa dobila riječi utjehe svoga trenera, u 28. godini naučila plivati kako bi učestvovala u trijatlonu, bila prva pokrivena trkačica koja je istrčala Beogradski maraton gdje ju je u cilju dočekao muftija beogradski Abdulah Numan, pokorila half Ironman u Zell am Seeu sa svojim suprugom Jasminom, istim onim s kojim je u bračne vode uplovila na biciklu, Iron Nudž kako je prijatelji od milja zovu, je dokaz da je samo nebo granica a uz porodicu i prijatelje svaku prepreku je lakše preći.

Ova karizamtična mlada dama, koja je uspjela predstavnike diplomatskog kora u BiH animirati da počnu trčati s njom i kolegama, za Frontal govori o ulozi porodice, padovima i uspjesima, projektu #TiTo i planovima za budućnost.


Frontal: Život Vas nije mazio. Od djevojčice rođene u Kozarcu samo koju  godinu pred početak rata, gubitka oca u ratnom vihoru, izbjeglištva u Hrvatskoj, dolaska u Zenicu, djetinjstva u Bočinji, koje ste opisivali kao veoma sretno, školovanja u Sarajevu, mamine borbe sa rakom dojke pa do privođenja i držanja Vašeg drugog oca u Imigracionom centru 7 i po godina. Kroz sve Vaše intervjue i izjave se porodica provlači kao srž koja Vas čini jakom i daje snagu da koračate kroz život. Koliko je zapravo u današnje vrijeme važna sloga unutar porodice kada upravo sve više porodica puca pod bremenom svakodnevnih izazova?

Softić: Mislim da nema osobe na svijetu koja sve može sama. Sve što proživljavamo i radimo mnogo je i lakše i ljepše kad dijelimo – i dobro i loše. A prvi čija nam je podrška izuzetno bitna su upravo naši najbliži, porodica. Možda se i nisam uvijek i u svemu slagala sa svojim roditeljima, pa ni sa svojom sestrom, ali mi nikad nisu lomili krila. Naprotiv, oni su jedini koji su tu bili uvijek i pokušavali razumjeti i kad nisu razumjeli (onda kada ni sama sebe nisam razumjela ). I ne treba ih uvijek slušati, ali im se treba nastojati približiti i privoljeti ih da nas razumiju. Ako su nam namjere i postupci iskreni, nema dvojbe da će do tog razumijevanja u nekom momentu doći. Pa i više od toga. Kad sam počela trčati mislili su da će me to brzo proći i da ću naći neku drugu zanimaciju, ali kako se to nije desilo – pridužili su mi se. Moja mama jako voli trčati, ali trči na traci i pazi na ishranu. Moj drugi otac jako voli bajkanje i često je na biciklu kakvo god da je vrijeme vani. Setra, zet i njihova djeca, također, trče i kako su se uključili u moje i aktivnosti mog sportskog kluba, niko na svijetu nije sretniji od mene. Svašta smo preživjeli zajedno i ostali na nogama, vrijeme je da uživamo u onome što radimo i mi smo to doslovno shvatili.  

Frontal: Već godinama ste uposleni u TV kući Al Jazeera Balkans kao lektorica, istoj onoj TV kući koja je bila dio Vašeg života tokom odrastanja. Međutim, prije AJB ste dobili poslovnu ponudu za koju ste jednom rekli da niste bili sigurni da li da je prihvatite, te ste svoje brige podijeliti sa ocem pri jednoj od posjeta Imigracionom centru i tražili njegov savjet. Da li biste danas postupili isto i tražili savjet od roditelja, kao što ste to učinili tada?

Softić: Ja ću uvijek razgovarati sa svojim roditeljima, jer me zanima šta oni misle. Imaju mnogo više iskustva od mene. Uvijek će mi biti drago ako nam se mišljenja poklope, što ne znači da ću ih poslušati po svaku cijenu. A ni oni ne govore kako bih trebala, već kako bi oni, tako da nema ljutnje. Moja mama je recimo tip koji nikad ne bi napustio siguran posao jer je dosadan, dok god prima platu za njega. Ja bih dosadan i siguran posao bez problema napustila za neki izazovniji, koji će mi pružiti priliku za razvoj u profesionalnom smislu. 

Frontal: Kada ste 2015. godine počinjali sa svoja prva 3 minuta trčanja na    Vilsonovom šetalištu prvenstveno s ciljem da se riješite viška kilograma i malo aktivnije započnete život, jeste li mogli zamisliti da će Vas upravo ta 3 minuta dovesti do današnjih rezultata i nekako Vam život prevrnuti naopačke?
 
Softić: Apsolutno ne. Trčanje je trebalo biti samo ispušni ventil i podrška mršanju, a postalo je stil života i aktivnost oko koje se vrte sve ostale obaveze poslije posla. Jedan polumaraton doveo je do još 50 njih, a jedan maraton do pet maratona i mnogo sjajnih putovanja i prijateljstava. Trčanje me dovelo i do triatlona i do toga da naučim plivati u 28. godini života, da pomjeram svoje granice i da uvijek idem dalje. Dovelo me i do sjajnih prijatelja, koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu. Sad kad se situacija stabilizirala i kada su se ljudi oko mene raščistili, naučila sam da nije uvijek najbolje ono što bismo mi željeli, već upravo ono do čega nas život dovede kad radimo srcem i ono što mislimo da je najbolje. 


Nudžejma nakon half Ironman triatlona u Puli 2017.

Frontal: Kod dosadašnjih 50 utrka i tri half Ironmana, javnost je putem društvenih mreža pratila svaki pređeni kilometar, radovala se i tugovala s Vama. Šta Vam je ostalo najupečatljivije u nekoj dosadašnjoj utrci i da li je uopće moguće izdvojiti najdražu utrku od svih?

Softić: Javnost jeste pratila, ali nije sve tako bajno i nisu se baš svi radovali. Mnogo je onih koji su jedva čekali da se nešto loše desi, kao u Austriji na half Ironmanu prvi put kad nisam prošla cut off na biciklu zbog greške organizatora. Upravo zbog toga, ta trka ostala mi je u sjećanju kao jako teška i mučna. Međutim, hvala i onima koji su je napravili takvom, upravo su oni bili razlog za naredne dvije half Ironman medalje. Mjesec dana poslije te bio je half Ironman triatlon u Puli i ta trka mi je ostala u sjećanju kao najveće olakšanje u životu ikad. Isplakala sam se kad sam prošla kroz cilj jer sam konačno uspjela u onome za šta sam se toliko spremala i zatvorila mnoga zla usta. Ipak, najdraži mi je treći half Ironman, kad sam kroz cilj u Austriji prošla za ruku sa svojim mužem Jasminom, koji je beskrajno velika podrška u svemu što radim, riječima i djelom.


Nudžejma i Jasmin – half Ironman, Zell am See, Austrija

Frontal: 2017. godine ste osnovali neformalnu trkačku grupu „Trčanje i to“ (skraćeno: #TiTo), koja je vremenom prerasla u ozbiljno Udruženje rekreativaca sportista koje sada broji više od 200 aktivnih i blizu 2000 pasivnih članova. Jednom ste izjavili da Vam vjera nalaže da svoje znanje i iskustvo dijeite s drugima, pa Vas je upravo to potaklo na taj korak. Danas sa Vama i drugim članovima rado trče britanski ambasador Field i talijanski ambasador Minasi, te ste saradnju dogovorili i sa sarajevskim  gradonačelnikom Abdulahom Skakom. Na koje ste inicijative unutar #TiTo grupe posebno ponosni i šta imate još u planu?

Softić: Grupa „Trčanje i to“, sada već udruženje, moja je druga porodica. Kažu da su prijatelji porodica koju biramo i to je zaista tako. Svi ti članovi okupili su se oko zajedničke vizije i misije, a to je da okolinu u kojoj se krećemo napravimo boljom za život svih nas. Tako smo u naše treninge uključili prijatelja Mirzu, koji je nakon saobraćajne nesreće od prije 18 godina trajno vezan za invalidska kolica. Skupili smo novac za sportska invalidska kolica i Mirza je uz pratnju završio Sarajevski polumaraton, a trenutno je u pripremama za Splitski. Izuzetno smo ponosni na njegovu predanost treninzima. 

Još jedan od značajnih projekata na koje smo ponosni je Project 130+, u kojem smo okupili pet osoba koje su imale iznad 130 kg (140-170) i koje smo pratili u procesu promjena životnih navika godinu dana. Oko njih je bila okupljena ekipa stručnjaka (psiholog, liječnici, nutricionistica, fitness treneri itd), koji su ih doveli do toga da su u godini dana zajedno izgubili stotinjak kilograma.

Inače zajedno putujemo na trke, organizujemo predavanja o temama koje nas zanimaju, družimo se, podržavamo jedni druge i učimo da svi možemo sve što hoćemo.

Ove godine u planu imamo organizaciju jedne trke tokom mjesec ramazana, zatim triatlona na Jablaničkom jezeru, putovanja u Split, Zadar, Berlin, Bejrut i gdje god nas odvedu putevi u 2019. S proljeća uvodimo još jednu grupu sporijih trkača/ šetača koji će se s nama spremati za kraće trke, a to su osobe treće dobi koje su izuzetno sretne zbog ovoga, što smo organiziral u saradnji s Centrima za zdravo starenje u Sarajevu.


#TiTo

Frontal: Uvijek ste živjeli u žiži javnosti. Dijelom zbog odrastanja uz Vašeg oca pa potom njegove odvojenosti od porodice, dijelom zbog marame koju nosite ili pak prepreka koje naoko sa lakoćom preskačete i grabite dalje. Vaš uzor je Đurđica Orepić, koja Vam u mnogome pomaže savjetima kada se pripremate za utrku. Ali isto tako ne možemo zanemariti činjenicu da ste upravo Vi jedan od najvećih uzora mnogima, posebno ženama. O Vama se čak završava i dokumentarni film „Kuća male zvijezde“ u hrvatskoj produkciji. Je li tim veće breme odgovornosti za sve ono što radite?

Softić: Naučila sam da je to tako i više me to ne opterećuje, već je način života, prosto kao sve ostalo. Nekad to ima svoje prednosti, nekad nema, ali ključ je, kao i uvijek, u balansu. Iako je u početku bilo teško, kasnije sam rušenje svih mogućih predrasuda shvatila kao svoj životni poziv i konačno sam počela uživati u tome. Sve što radim radim srcem, ne namjeravam stati, imam svoju ekipu, radimo sjajne stvari i ne osjećam nikakav pritisak. Naprotiv, sve je više situacija kad jako uživam u procesima i strpljivo čekam rezultate svakog svog poteza.

Frontal: Za sebe ste u razgovoru za Interview20 rekli da niste skromni, da volite sebi postavljati visoke ciljeve te da uvijek stignete mnogo dalje nego kad ih sebi ne postavljate. Koji su naredni ciljevi koje je Nudžejma sebi postavila?

Softić: Uopće nisam skromna i u svemu idem do kraja, ne stajem dok sama ne budem zadovoljna onim što radim. Pratim ono što mi donosi život i tome se prilagođavam, ali i ja njemu uvijek postavljam nove izazove. Sljedeći sportski izazov je full Ironman triatlon 2020. godine u Frankfurtu. U smislu grupe i Udruženja naredni izazovi su mi organizacija Ramazanske trke, triatlona na Jablaničkom jezeru, putovanja na maraton u New Yorku. Malo veći, malo teži i malo dalji cilj je osvajanje finišerskih medalja na svih šest velikih maratona (New York, Boston, Chicago, Berlin, London, Tokio). Osim toga, želim se naučiti profesionalno našminkati da ne maltretiram uvijek svoju šminkericu, želim se usavršiti u javnim nastupima na engleskom jeziku (što vježbam u svom Toastmaster klubu) i želim autom obići Italiju uzduž i poprijeko. Želim promijeniti zanimanje i profesionalno raditi društvene mreže i digitalni marketing, te početi živjeti negdje gdje je uvijek sunčano i prostrano za treniranje.

 
 
Autor: Irma Antonia Plavčić
 
#FrontalBlogChallenge

 

Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH

 

Povezane vijesti: 

Serija USPJEH i njenih 6 koraka do uspjeha

 
Twitter
Anketa

Gdje planirate doček Nove godine?

Rezultati ankete
Blog