Frontal Blog Challenge

Martina i Brankcia – žene koje mijenjaju svijest

Svaka sredina ima neku dobru dušu koja pomaže zajednici na ovaj ili onaj način. Bilo da je riječ o plaćanju tuđih dugova, kao što to neko redovno čini krajem godine u Rami ili što je bio slučaj u Visokom, bilo da je riječ o brizi o izbjeglicama koje zatekneš u svojoj vikendici a koju si došao obići.

Heroj je i malac iz ulice koji rado pomogne pa očisti snijeg ispred kapije starog i nemočnog komšije ili pak djevojka koja pozvoni bolesnoj komšinici i pita šta da joj iz radnje donese jer je eto i ona tamo krenula.

Mnogo je onih znanih i neznanih koji dobra djela čine, koji svojim djelovanjem nešto mijenjaju. I  sigurna sam da imam i ja barem 10tak takvih priča o kojima bih mogla pisati ali neću. Neću jer želim namjerno „fulat temu“ o lokalnim herojima, kako smo to rado u školi govorili i pisati o dvije žene koje su pokrenule region svojim odnosom prema sopstvenoj sudbini.

Rijetko ko ne zna ko je Martina Mlinarević, glasna Hercegovka britkog jezika. Ona ista što te u jednom tekstu i nasmije i rasplače pa ti treba pola dana da se sastaviš i počneš opet normalno funkcionisati. Rođena nepuna 24 sata prije mene ova žena-zmajica je oličenje hrabrosti u mnogo čemu. Uz njeno rame ladno može stati još jedna predivna žena, s kojom mi se putevi nikada nisu spojili, a povremena pusa ili srce u vidu poruka daju ohrabrenje kako njoj tako i meni. Možda i niste nešto pretjerano aktivni na društvenim mrežama ali rijetko ko ne zna ko je Brankica Raković, ona ista što osmijehom pokori svaku nedaću ali i ona što su je razapinjali jer je poželjela da vidi zastavu Republike Srpske, djela BiH u kojem živi i u kojem joj je najveće blago, njena kći Lola.

Martina i Brankica su istinske herione današnjice, ne samo BiH već i našeg regiona. I dok iz nekog sasvim nejasnog razloga mi očigledno želimo živjeti u nekoj čauri neznanja i ignorisanja, njih dvije su odlučile svoj život, strahove i nadanja, ogoliti pred znanim i neznanim. Već godinu i po kako na FB tako i na TW svi su mogli čitati kako je to kada sasvim slučajno otkriješ kvržicu na dojci, pa se ona pretvori u čistu borbu za goli život ili pak, kao što je bio Brankicin slučaj, kako je kada dobiješ niz pogrešnih dijagnoza pa tek onda dođe ona prava i uslijedi utrka s vremenom.

Možda je zanimljivo naglasiti da su i Martina i Brankica dio svog liječenja imale van granica zemlje u kojoj žive pa ne treba puno da se zaključi da je ona uzrečica „sve je otišlo kvragu“ nekako davno prevaziđena i da je zastrašujuća za svakoga ko je osuđen lijek da traži ovdje, jer se lako može naći na Brankicinom mjestu pa citostatik tražiti od nekog nepoznatog putem društvenih mreža da mu donese u roku od nekoliko sati jer istog nema kod nas i ne može se naći za sve pare ovoga svijeta.

I ako se nađe neki pametnjaković, a takvih nažalost uvijek ima, koji kaže „pa šta, ni prve ni zadnje koje su se borile sa nekom bolešću, šta sad mi moramo to čitat“, počet ću vrištat. Mi, u 21. stoljeću, još uvijek smatramo sramotom kada neko javno govori o svojoj bolesti umjesto da jedni drugima budemo oslonac i podrška. Mi, u 21. stoljeću, još uvijek napadamo nekoga što nakon mastektomije hrabro okaći svoju sliku na društvene mreže i pokaže svijetu da nije ništa manje vrijedan kao žena, kao ljudsko biće, samo zato što mu je dojka uklonjena. Mi, u 21. stoljeću, još uvijek psujemo sve živo i mrtvo ženi koja u drugoj zemlji upravo resetira svoj imuni sistem na nulu uz pomoć najgore hemije i nazivamo je pogrdnim imenima jer joj nedostaje dom, jer joj nedostaje kći.

Ali hej, šta nas briga. Nama je sve potaman. To što nismo nikada uradili papa-test ili otišli na mamografiju, što ćemo radije ignorisati jasne simptome da sa nama nešto ne štima nego posjetiti doktora. To je sve ok. Ali nije ok da tamo dvije vještice javno govore kako su bolesne, kako se psihički bore svaki dan iznova sa bolešću i da ih jedino u životu održava pomisao na kćerke i svu ljubav koju primaju od znanih i neznanih ljudi. I još se jedna drzne pa se slika bez sisa i okaće je na naslovnicu nekakvih novina a ova druga cmizdri jer joj je kosa opala. Što mi moramo sve to gledat i slušat? Naši su životi tako divni i krasni.

I tako prođu dani, sedmice, mjeseci pa čak i godine a učmalost i zaostalost naroda se ne mijenja. I neće se promijeniti. Uvijek će biti žena, kao što je moja komšinica, koje će godinama skrivati da se lavovski bore protiv bolesti, kao da je to najveća sramota. Srećom, uvijek ima onih koje su poput Martine i Brankice dovoljno svjesne stanja u kojem se nalaze i moći društvenih mreža da njihov glas može promijeniti nešto, da može uticati na nečiji život.

Ja ću uvijek i svugdje prepričavati kako se tamo jedna Martina samo noć prije nego je ostala bez oba jajnika i maternice, sredila i nabacila najljepši osmijeh pa otišla na promociju vlastite knjige, iste one kojom financira svoje liječenje, u drugi grad jer je eto ljudima obećala da će doći i ne želi ih iznevjeriti pa se opet vratila u bolničku sobu na „pogrešnoj strani grada“.

Ja ću uvijek i svugdje prepričavati kako sam plakala od sreće kada je tamo jedna Brankica javila da je napokon pobijedila tumor, kako je on mrtav a ona živa, kako sam nazdravila u ime novog života žene koju i ne poznam a s kojom sam kroz njene tvitove preživljavala svaki strah s kojim se susretala i koja je meni davala nadu i snagu da je sve moguće pobijediti, jer znam da je sudbina okrutna da se lako na njenom mjestu i sama mogu nekada naći.

Ja ću uvijek i svugdje prepričavati jer se treba znati, jer se treba ukloniti stigma sa bolesti kao da je to najgore što se nekome može dogoditi. A nije. Najgore je život izgubit mlad a da na vrijeme nisi ništa poduzeo da spriječiš to. A mogao si.

Slika nakon operacije dok se još budiš iz anestezije a upravo si ostala bez dijela tijela. Tvit nakon što ti kroz žile teče čista hemija ništeći i zadnju zdravu čeliju kako bi uništila i one bolesne. Obje ove žene, i Martina i Brankica, su čisti dokaz „da teška vremena ne stvaraju heroje. Nego se u teškim vremenima heroji u nama otkrivaju“, baš kako je jedne prilike rekao Bob Rajli.

A ovo sve gore napisano najbolje izgleda u Brankcinom FB postu, pa ga zato pročitajte, razumite i na kraju primijenite:

„Kada bih ja bila neko koga biste vi poslušali, kome biste dozvolili da vam skrati neke puteve, sačuva neke živce, spasi par kutija tableta ili nečeg težeg rekla bih vam:

- Grlite se. Nakon što me već 16 dana niko nije zagrlio imam osjećaj da sam emotivno zakržljala. Nemojte da vas bude sramota. Stisnite jako, nježno, zavrtite, naslonite, ostavite trag i uzmite nešto za sebe.

- Ne trčite. Ni preko ulice, ni za osobom, ni za bilo kojim poslom, ne trčite zato što svi trče ako trčanje nije vaša stvar. A znaćete kad nije.

- Ne tražite UVIJEK krivicu u sebi. Pa nema te šanse da je baš uvijek do vas. Do tebe. Do mene. Život me naučio da je to najčešće splet greške onog tamo nekog i mene, ali je samo bitno ko će prvi pustiti rogove. Budite malo nježniji prema sebi dok se ne dokaže da vam treba kritika. Nije sav teret svijeta namijenjen vama.

- Oprostite. Vukla sam rođenu majku na kostima očekujući da ona niotkud nađe ljubav za mene. Zamjerala sam tati stvari za koje sam mislila da bi to tako trebalo da se radi. A ko sam ja da znam kako treba? Oprostite. I ne, to ne znači - zavolite, obuzmite, dajte sve. Nešto oprostite i zatvorite. A nešto oprostite i nastavite. Jer su opraštali i vama.

- Volite. Kad vas molim. Ne štedite se, ne sjecite, ne mjerite "Jao ona je meni ovoliko puta, sad moram ja čekati jer sam ja više." Jel ti se bude s nekim? S kim god? Nazovi, napiši, obiđi, iznenadi - DOSADI - sve samo da glavu ne puniš mjerenjima ko je kome koliko i kad. Pa ako baš nema smisla - znaćeš pa nećeš ni razmišljati.

- Ne budi egoistična stoka. Jebo te ego da te jebo ego. Priznaj kad pogriješiš. Reci kad ne znaš. Rasplači se, pa šta? Ne kukaj nad samim sobom u krug i u krug i u krug dok ne padneš u nesvjest od sebe samog.

- Eto daj sve od sebe da ne pričaš ružno o ljudima za koje tvrdiš da voliš. Znam, ponese te atmosfera, želiš da čuješ šta će još ko da kaže. Ili još gore - želiš da budeš dio grupe. A nekad grupu čine i dvije osobe. I to sjajnu grupu. Svjetski hit.

- Brini. Pamti. Pazi. Čuvaj. Ne zaboravljaj. Kad ti je do nekog stalo, kao recimo što ti je prirodno stalo do djeteta, to ti se podrazumjeva. Briga psotaneš ti. Ali da bi odnosi rasli kao orhideje, moraš brinuti jebemu. Poznavati. SLUŠATI. ČUTI. Reći kad se ne složiš, ali i pohvaliti.

- Izađi iz tog kruga da ćeš nešto propustiti. ŠTA? Evo me dva mjeseca u bolnici propustila sam samo njena laku noć, kupanje cijelog kupatila, čajanku u vrtiću i muževa laku noć, moje ženske kafe i cedevite i neke rođendane. SVE OSTALO? Ne bih znala ni nabrojati. A djelovalo mi je kao kraj svijeta. Nećeš ništa propustiti. Majkemi.

- Ne otaljavaj. Nemoj da ti je uvijek nešto teško. Nešto nije po tvojoj mjeri. Ili uradi kako treba, ili nikkao. To ne znači uvijek SAVRŠENO. Jeblo nas savršenstvo.

- Ne poredi se. Niti je neko kao ti, niti si ti kao neko. Ne traži ono LOŠE u osobi preko puta da bi se osjećao bolje. Ili obrnuto. Ako je lijepa, super, reci joj, ne traži joj slinu u nosu. Ako je bolji s rječima od tebe, pitaj ga kako to radi. Ako ima veću platu, a i ti je želiš, vidi je li do tebe ili do radnog mjesta. Znaš na šta mislim.

- Čuvaj svoju porodicu. Ne podrazumjevaj ih. Ako si imao sreće da budu porodica.

I DAJ - Daj otkaz, daj razvod, daj poljubac, daj osmijeh, daj pola marke djevojčici s najljepšim očima, daj bakšiš, daj djetetu slatkiš, daj taj lajk, daj emociju, daj onoliko koliko imaš jer je STVARNO MNOGO.

Mi smo divna bića, znam ja nas jebo ti nas. Samo eto treba neko da nas zatvori u bolnicu da saberemo i oduzmemo sve što imamo i shvatimo da TOLIKO TOGA IMAMO.“

 

Autor: Irma Antonia Plavčić

#FrontalBlogChallenge

 

Više informacija o Frontal Blog Challenge-u možete pronaći direktno na portalu Frontal, ali i na društvenim mrežama prateći zvanični hashtag projekta #FrontalBlogChallenge.

Projekat se realizuje uz podršku Ambasade SAD u BIH

 

Povezane vijesti: 

Da li BiH sad treba NATO?

Twitter
Anketa

Koje države su najveći prijatelji BiH?

Rezultati ankete
Blog