Intervju

Posljednji Titov kuvar: 'Stari nam je znao ući u kuhinju i pitati: 'Dečki, je l’ si mogu sam ispeći jaja''

"Jednom, samo jednom, u Plavom vozu u Kranju, kada se pokvario šporet, Tito nije dobio ručak na vrijeme, u 13 sati. A meso nije bilo pečeno. I šta sad? Ne možeš Titu donijeti čvarke i reći: "Pričekaj malo..." Pričekao je pet minuta, dignuo se od stola i otišao. Bilo me strah, ali nikad mi ništa nije rekao..."

Galeb, Plavi vlak, predsjednički avion Douglas DC-6B, Bijela vila na Brijunima, Pantovčak, Užička 15, Igalo, Moskva, Mongolija... Pa čak i Sjeverna Koreja. Kamo god je Tito putovao, s njim je išao i njegov osobni kuhar. Ivan Molnar. Sjedimo u Bjelovaru, njegovu gradu, pokraj trgovačkog centra u kafiću. Tema – Sjeverna Koreja. Znate li nekoga tko je bio tamo? Susjeda, poznanika? Teško... A ovaj čovjek, za stolom u kutu, bio je glavom i bradom u Pyongyangu 1977. Prije 42 godine.

Pije produženu kavu i govori:

– Ma više si ti vidio Sjeverne Koreje na TV-u nego ja koji sam tamo proveo nekoliko dana. Radio sam, kuhao, nije bilo vremena za šetnje. Tada je na vlasti bio Kim Il-sung, djed Kim Jong-una koji se neki dan sreo s Donaldom Trumpom. Sjećam se, u to vrijeme, bio je i veliki slet u Pyongyangu za Tita, pjevali su Korejci jugoslavenske pjesme, svi su stajali u liniji... Ali, i ja sam tek kasnije u dokumentarcima gledao što se zbivalo tih dana kad sam boravio u Sjevernoj Koreji. Kažem, radio sam, nisam bio turist. A i tko bi se svega sjetio, tolike su godine prošle... – veselo će Molnar (66).

Kuvao sam mu svaki dan

Posljednji je Titov kuhar, svjedok vremena. Prva kuhača bivše države postao je vrlo mlad. U ranim dvadesetima. Najmlađi dotad.

– Kuhao sam za Starog, kako smo ga zvali, od 1973. do 1980. Od doručka do večere. Za njega, Jovanku, i njihove goste. Svaki dan. Nisam, dakako, radio sam, ne bih to mogao. U kabinetu smo bili Slovenac Lilijan Gabrijel, Marija Petrović i ja. Bio sam, tada, i više nego dvostruko mlađi od njih. Ali, učio sam od najboljih. Taj Slovenac bio je genijalac. Čovjek je radio na brodu kraljice Elizabete prije Drugog svjetskog rata. I danas sam mu zahvalan zbog svega što me naučio – kaže Molnar.

Kako se postaje Titov kuvar?

– E, to je i mene začudilo, taj put koji sam prošao. I to vrlo mlad. Pazi, nisam imao nikakva politička leđa, otac Antun bio je strojobravar u Bjelovaru, nije bio neka politička faca. Fino sam kuhao, to je vjerojatno razlog. Igrom slučaja, zapravo. Bio sam kao klinac najbolji učenik Ugostiteljske škole u zagrebačkoj Frankopanskoj 8, tamo odmah pokraj tramvajske stanice. I poslali su me, za nagradu, na ferijalnu praksu na Brijune. I ja sam te 1971. učio zanat u hotelima Neptun i Karmen. Dva sam mjeseca tamo kuhao, a sjećam se da sam na terasi hotelskog restorana sretao i Miroslava Krležu. U to je vrijeme dolazio i Koča Popović, jedan od najdugovječnijih ministara, koji je kao strastveni ribolovac u kuhinju donosio ribu koju bi ulovio i mi bismo je pripremili. Čudili smo se, čovjek je imao više od 70 godina, no bio je vitalan. Praksa je brzo prošla, no pitali su me kuhari s Brijuna želim li ostati s njima. Imao sam 16 godina, kuhao još mjesec dana da bih nešto zaradio i tim prvim novcem pomogao sam ocu u gradnji kuće, a nešto sam sačuvao i kupio si za 400 dinara prvi auto dvije godine poslije.

Fićo?

– Tako je! Bijeli fićo, bio je star. Nikakve koristi. Više sam ga kasnije popravljao nego što sam ga vozio... – smije se Molnar.

Jeste li razgovarali s Krležom?

– Ja?! Ma bio sam klinac, tko bi se usudio. Gledao sam ga, onako sa strane. Ali ne, nisam se usudio prići mu i nešto pitati. No dogodine sam maturirao i dobio sljedeće ljeto posao na Brijunima. Više nisam bio šegrt, nego majstor. Kuhar, pravi. Tri mjeseca kasnije stigao je poziv za posao u Beogradu. Počeo sam kuhati za Skupštinu, pa za ministarstva i brzo završio u – Titovu kabinetu.

Dobio je garsonijeru u Beogradu i odlazio raditi u kabinet.

– On je živio u Užičkoj 15, to je bilo privatno. A prijmovi su bili u Palači federacija, Starom dvoru, Novom dvoru, Plavom vlaku, na Galebu, u avionu, gdje god je trebalo... Kamo je god on išao, išlo je i nas troje kuhara. Dvoje bi nas radilo jedan tjedan, treći bi bio slobodan. I tako godinama. Bili smo dobra ekipa.

Mala avionska kuhinja

Kako je bilo kuhati u avionu? U Douglasu?

– U Titovu avionu kuhinja je bila mala, minijaturna, možda dva s dva metra. Jedva bih se u njoj okrenuo. I slabo sam tamo kuhao, više nam je služila kad smo putovali da bismo nosili sa sobom hranu. Među svime i domaće pršute! Kamo god smo išli, nosili smo naše meso, imali smo našu robu. Tako smo zvali hranu – “roba”. I čuj, nije problem biti kuhar kad imaš dobru robu. Što god sam zaželio, ja bih dobio – od tartufa, kavijara do palente, dobio bih. Nitko nije gledao u gram, lako mi je bilo tako raditi – smije se Molnar pa dodaje:

– Ista priča bila je i na Galebu, tamo je kuhinja ipak bila malo veća ode one u avionu, ali kad bismo putovali, a bilo je valova, dogodilo bi se da luk završi na podu. Da cijeli lonac ode pa se opečeš. Bili su, istina, na brodu šporeti s magnetima, pa i poklopci na magnet na brodu, ali opet... Jednom je bilo toliko nevrijeme da mi je pozlilo, no uskočio je kuhar s Galeba pa je on preuzeo stvar.

Zaustavlja se Molnar, naručuje još jednu kavu pa nastavlja:

– Čuj, ja sam ti kao slavonsko dijete navikao na kruh s masti. Na skromne obroke. No kako sam počeo raditi škampe, ribu, pa zatim probao kavijar, biftek... počelo mi se sviđati. Brzo se čovjek navikne, a mi kuhari, eto, moramo probati hranu prije nego što je poslužimo.

Je l’ bilo ljudi koji su probavali hranu u kabinetu predsjednika?

– Ne. Bili su laboranti koji bi pregledavali hranu na dolasku. A dalje sam ja bio kuhar i kušač. Uostalom, i danas isprobam hranu kad doma kuham, i to pet-šest puta.

Ko danas kuva kod kuće?

– Ako naljutim svoju Francisku, suprugu koju sam upoznao još kao školarac u Frankopanskoj, onda moram kuhati ja! Srećom, rijetko se to dogodi. No, dobro ona kuha, ona je Varaždinka, iz Sračinca, ako baš točno hoćeš – kaže posljednji Titov kuhar.

I u Bjelovaru je godinama radio, imao restoran koji je bio poznat kao mjesto vrhunskih delicija. Danas je u mirovini.

Jesu li kad stvari u kuhinji krenule po zlu?

– Vidi, jednom se dogodilo da nismo poslužili ručak. Jednom! Ali, tad sam se malo i uplašio.

Šta je bilo?

– Vozili smo se Plavim vlakom, ako me dobro pamćenje služi, išli smo u Kranj. I problem je bio sa strujom, a mi smo pekli neko meso, patku, puricu... Stari je ručak imao u 13 sati, takvo je bilo pravilo, no do tog vremena mi nismo uspjeli dovršiti ručak. Jednostavno je pećnica prekasno proradila. I što sad? Ne možemo čovjeku dati čvarke i reći: “Pričekajte malo...”

Kako ste riješili situaciju?

– Nikako! On je sjeo u 13 sati za stol, pričekao pet minuta i onda se digao i otišao. Mi iz kuhinje propali smo u zemlju od srama, ali tako se dogodilo. Nismo znali što će biti. Stari nikad nije rekao nijednu riječ, ali bilo bi bolje da nam je šamar opalio! No, on je šutio. Taj je trenutak Tihomir Vilović, ađutant vrhovnog komandanta, uskočio i – spasio stvar. Objasnio je da je pećnica u kvaru.

Što ste sve spremali?

– Za doručak su se jeli žganci sa špekom, jednom mjesečno. Češće pileća jetrica umotana u špek, prezvuršt, jaja... Volio je pojesti grah i zelje, domaću hranu. I štrukle, zapečene ili u juhi. To, dok je smio, dok se nije razbolio.

Halo, ambasada? Nema piva

Kako se odnosio prema vama?

– Fantastično! Evo, na primjer, čekali smo njegovu posljednju Novu godinu, doček 1980. bio je u Karađorđevu. I nešto poslije ponoći, on bi ušao u kuhinju i svima nam čestitao. Poklonio bi nam svaki puta nešto, kravatu, medaljon, sat...

Jesu li to bili skupocjeni satovi?

– Ne... Pokloni su bili simbolični. Recimo, medaljon s njegovim likom. Ali, sjećam se kako je Ivo Gerica, kuhar koji je s Titom bio od 1943. godine, za nagradu dobio skupocjen sat.

Koji?

– Patek Philippe. Ali, on je s njime bio još od dana kad se kuhalo u – šumi!

Kad ste se posljednji put vidjeli?

– Taj doček Nove 1980. godine bio je i kraj. Četiri dana kasnije on je otišao u Sloveniju. U to doba već smo mi dvije godine kuhali prema uputama liječnika. Nakon povratka s Kube 1978. godine razbolio se i tada su liječnici davali upute što kuhati. Što smije, a što ne.

A vaš prvi susret?

– Na lovištu Tikveš. Pripremali smo fazane i srne koje su ulovili. Bila je to prva klopa koju sam pripremao za njega. Bilo me, tada, na početku malo i strah. Bio sam mlad. I prišao on i pita: “Kak ste, dečki? Je l’ sve u redu?” Govorio je zagorski. I kažem vam, taj je čovjek prema nama radnicima bio je zaista nevjerojatno korektan. Pozdravio bi, kimnuo, javio nam se...

Ima li kakvih anegdota?

– Ušao ti nama u kuhinju Stane Dolanc, jedan od njegovih najbližih suradnika. I kako je sa mnom bio Slovenac Gabrijel u kuhinji, počeli se mi šaliti. Popilo se malo. I kaže Gabrijel u jednom trenutku Dolancu: “Čuj, mi kuhari, kad zaseremo, to se odmah vidi. A vi političari, kad napravite nešto krivo, to se vidi tek nakon deset godina”. I svi šute. Što će biti? Trebalo se paziti u to doba što se govori. A kaže onda Stane Dolanc mom kuharu: “Čuj, pa imaš ti i pravo...”

Što se pilo?

– Tito je volio piti Vangu, vino koje je radio na Brijunima. No, to je bio lagani rose, meni se nije sviđao. Ja sam kao Slavonac za graševinu. No, pio je i pivo. I tu ima anegdota. On je pio samo Pilsner Urquell, pivo iz Plzeňa. Grada čiji su nogometni klub sad iz Europske lige izbacili dinamovci. No, to su bile velike boce, ne 0,5, nego 0,75. I nije on mogao popiti puno, tek bocu ili dvije. A ostalo, to bismo riješila nas dvojica kuhara. Gabrijel i ja. A kad bi nestalo piva, samo je trebalo nazvati u ambasadu i reći: “Pošaljite deset paketa piva”. Nitko ništa nije pitao, začas bi limuzina dovezla pivo. Eto, to su bile sitne radosti nas kuhara. Mogli smo piti pivo kad god smo htjeli...

A plata?

– Bila je vrlo dobra! Direktorska plaća u nekom poduzeću bila je tada pet puta veća od prosječne, a naša tri puta veća. Dakle, ako je prosjek bio dvije tisuće dinara, direktor je imao deset tisuća, a mi u kabinetu šest tisuća. Bila je to dobra lova, pola direktorske plaće... Ali, bio sam tada mlad, trošio sam novac na gluposti...

Priča o djetinjstvu, Kumrovcu, tavanu i svinjskoj glavi, drži li vodu? Jeste li kad pripremali takav obrok?

– Ne...

Kako se dogovarao meni?

– Mi kuhari ujutro smo predlagali tri jela. I onda bi Jovanka ili on rekli što bi toga dana htjeli. On nikad nije radio probleme, no Jovanka je znala mijenjati jelovnik. Recimo, dolazi 12 ljudi na ručak, mi počnemo od ranog jutra pripremati, sve smo dogovorili, a onda ona u 11 sati sve promijeni. Pa ne možeš napraviti hranu kako Bog zapovijeda za dva sata.

Kad su bili obroci?

– Ručak u 13 sati, večera u 19 sati, a doručak u 7 ili 8 ujutro. Znalo se dogoditi, i to više puta, da bi nam ušao ujutro u kuhinju i rekao: “Dečki, dajte da si sam spečem jaja”. I što bismo mi?! Rekli bismo: “Samo izvolite” i prepustili mu mjesto. Šalio se s nama. I on je trebao malo opuštanja. A kuhanje bi ga opuštalo.

Ko je sve dolazio jesti?

– Ah, kuhao sam ja za razne ljude. Bila je na Brijunima na ručku Elizabeth Taylor, bio je i Richard Burton. Pa i kraljica Elizabeta.

Prijateljstvo s Bandaranaike

Jeste li se stigli okupati na Brijunima?

– Ma naravno! Nas je kuhara bilo troje, a bila su s nama i trojica konobara. Sjećam se konobara Žarka, s njime sam bio dobar. Ma kuhao sam ja poslije 1980. godine kasnije i drugima, za Kiru Gligorova, Stevana Doronjskog... Predsjednici Predsjedništava, kad bi putovali u New York, Washington, na zasjedanja UN-a ili što drugo, išao bi netko od nas.

S kime ste se sprijateljili?

– Znaš tko mi je bio kućni prijatelj? Sirimavo Bandaranaike. Prva premijerka u moderno doba. Tada se zvao Cejlon, danas je to Šri Lanka. Družili smo se u Herceg-Novom kamo je ona dolazila na liječenje, pa je dolazila i k meni kući. Bila je vrlo jednostavna žena. A družili smo se, naravno, nakon njezine političke karijere.

Kako danas gledate na sve to što ste prošli? Na ljude koje ste upoznali, koje ste sretali? U to su doba bili glavni igrači na svjetskoj karti.

– Zadovoljan sam kako je ispalo. Ja, dečko iz Bjelovara, zbog kuhanja sam vidio svijet. Naputovao se. Bilo je i novca.

A danas?

– Umirovljenički dani. Imam malo vrta, malo paradajza, malo ovoga, malo onoga. Gospođa i ja kopamo gredice. Volim i šah, preferans, belu. Trčati više ne mogu, a to sam volio. Odemo nekome u vinograd. No, onaj tko ti kaže da su umirovljenički dani lijepi, taj ti ne govori istinu, ha-ha.

Šta vam je najvažnije?

– Danas imam šestero unučića – Hederu, Francisku, Hanu, Jakšu, Lolu i Otokara... to je moja sreća.

 

Izvor: vecernji.hr
Twitter
Anketa

Koje države su najveći prijatelji BiH?

Rezultati ankete
Blog