Sport

Predrag Mijatović - Nije mogao neko da dođe i kaže ne treba sa njim da se družiš zato što je Hrvat

Sa kraljevskim klubom je kao igrač postao prvak Evrope, a dobio je priliku da ga vodi i kao sportski direktor.

Tokom bogate karijere, Predrag Mijatović je preturio svašta preko glave, a pored znanja na terenu, ostao je poznat i kao čovjek čije su izjave i ponašanje često odskakali od ukalupljenog mišljenja o fudbalerima.

Mijatović u razgovoru sa BBC na srpskom kaže da je tokom sportske karijere imao sreću da mu se ostvari najveći dio snova.

„Poštujem sve velike klubove u Evropi, ali san svakog kada počne da se bavi fudbalom je da obuče dres Reala jednog dana.

„Ko kaže da nije tako, vjerovatno baš i ne govori istinu. Real je najveći klub koji nosi i ogroman pritisak, to igrači moraju da shvate čim dođu", kaže nekadašnji reprezentativac Jugoslavije.

Dok je igrao za Real, bio je sjajan u tandemu sa Davorom Šukerom. Prijateljstvo crnogorskog i hrvatskog fudbalera preživjelo je i ratne godine, kad su mnogi odnosi „pucali".

„Nije mi bilo teško da sačuvam odnose, jer sam sa ljudima iz cijele bivše Jugoslavije igrao, družio se i osvajao trofeje. Nismo dozvolili da nas te situacije udalje. Uostalom, nisu sportisti ti koji su sve zakuvali.

„Drugo, stvarno nisam imao potrebu da na taj način dokazujem patriotizam, niti da budem primitivac kojem će politika da nameće način razmišljanja", naveo je Mijatović.

„Jednostavno, nije mogao neko treći sa strane da dođe i kaže sad ne treba sa njim da se družiš zato što je Hrvat", dodao je on.

A 20 godina kasnije, čini se da politika opet nalazi put do fudbalskih terena. Tako je zbog utakmice Crna Gora - Kosovo u Podgorici selektor domaćih Ljubiša Tumbaković, rođeni Beograđanin, podnio ostavku, a dvojica igrača Crvene zvezde odbila su da igraju.

Crnogorski mediji tvrde- zbog pritiska iz Beograda.

„Nisam razgovarao sa glavnim akterima te situacije, ali vidim da su mediji puni te priče svaki dan. Znam koliko i vi, ali uskoro ću razgovarati i sa Savićevićem i sa Tumbakovićem. Volio bih da čujem obie strane prije nego što donesem sud", objašnjava Mijatović.

Kvalitet fudbala u obje zemlje svakako nije nešto čime bi i Srbija i Crna Gora mogle da se pohvale.

„Znatno je slabiji nego onda kada smo mi igrali fudbal prije 20 i kusur godina".

Mijatović kaže da prati i šta se dešava u Partizanu, klubu u kojem se dokazao i odakle je otišao u Španiju.

„Osvojili su kup, ali primat je preuzela Crvena zvezda poslije godina Partizanove dominacije".

A kad god se pomene kriza u Partizanu, što nije rijedak slučaj prethodnih godina, jedno od imena koje navijači prizivaju kao spasioca je upravo Mijatović.

„Žao mi je kada ne ide klubu. Teška je ekonomska situacija i nije lako raditi u tim uslovima", kaže on.

U ovom trenutku je mogućnost da se angažuje u beogradskom klubu za Mijatovića komplikovana i neizvodljiva.

„Spreman sam da pomognem savjetima. Predsjednik mora da radi svakog dana, i po 20 sati dnevno prve godine. Mora da donosi teške i nepopularne odluke kako bi se stvari dovele u red", ističe on, uz određenu ogradu.

„Nikad ne reci nikad".

Mijatović je za Real Madrid igrao od 1996. do 1999. godine, a u špansku prestonicu stigao je iz Valensije.

„Ne postoji klub koji na bolji način može da vas lansira u fudbalsku orbitu od Reala. Ali zato kada ne ide, onda je prava katastrofa".

Tvrdi da je upoznao obje strane slavnog madridskog kluba i nema dilemu koja je ljepša.

„Kao fudbaleru, jedina obaveza ti je da razmišljaš kako da igraš što bolje. Kao direktor sam vidio i drugu stranu. I mogu da kažem, mnogo je ljepše i lakše kad si igrač".

A među istinske legende Reala svrstao ga je gol Juventusu 1998. kojim je kraljevskom klubu doneo titulu prvaka Evrope poslije 32 godine čekanja.

„Doživio sam mnogo lijepih trenutaka u igračkoj karijeri, ali to je najveći. Momenat koji je bio veoma značajan za istoriju Reala".

Pomalo ironično, samo mjesec i po dana kasnije, Mijatović je doživio i najgori trenutak u karijeri.

Zvuk lopte kojom pogađa prečku iz penala protiv Holandije na Svjetskom prvenstvu i dalje povremeno zuji u ušima.

„Teško je bilo svariti ga, ali, 'ajde, sad je već prošlo više od 20 godina... Shvatiš da moraš da ideš dalje.

„Milijardu puta sam gledao snimak. Sjećam se tog prvog momenta kada sam shvatio da lopta nije ušla... Odvratan osećaj".

U oktobru se navršava i 20 godina od utakmice sa Hrvatskom na Maksimiru, u kojoj je Jugoslavija odigrala 2:2 i plasirala se na Evropsko prvenstvo.

To je ujedno i posljednji kontinentalni šampionat na koji su se reprezentacija, što Jugoslavije, SCG, Srbije ili Crne Gore plasirale.

Te oktobarske večeri 1999. godine u Maksimirskoj šumi, Mijatović je dao prvi gol za „plave", a onda je Zoran Mirković dobio crveni karton kada je uhvatio Roberta Jarnija za međunožje.

„Ogromna je bila tenzija. Prva misao bila mi je - žao mi Mirkovića, mnogo nam je značio. Ali, i to se dešava. Onda sam rekao - moramo da izdržimo do kraja. Kako je meč odmicao, bio sam sve sigurniji da ćemo uspjeti".


Uprkos tenzijama, na terenu se veliki broj igrača oba tima međusobno poznavao od ranije.

Dobar dio njih bio je iz generacije „Čileanaca", koje je 1987. u dresu Jugoslavije postala omladinski prvak svijeta.

Ta titula bila je jedna od najpozitivnijih stvari u istoriji jugoslovenskog fudbala, tvrdi Mijatović.

„Imali smo sreće da smo bili formirani u jakoj jugoslovenskoj ligi, pa smo se i poslije Čilea još nekoliko godina zadržali u zemlji", navodi on.

Upravo su hrvatski igrači te generacije vodili reprezentaciju samostalne države do trećeg mjesta na Mundijalu 1998.

„Danas klinci prerano odlaze u inostranstvo i to je veliki problem. Ne stignu da se formiraju ni kao igrači, ni kao ličnosti".

Mijatović dodaje i da se ti klinci jednostavno „pogube" pred obavezama i onim što ih čeka u fudbalskom svijetu odraslih.

„Nisam osoba koja žali za stvarima iz prošlosti, ali da smo ostali zajedno, vezali bi tri, četiri velika takmičenja i uz veliku dozu sreće, vjerovatno bi osvojili neku titulu".

Po individualnom kvalitetu smo bili u vrhu, ali na velikim takmičenjima moraju da se poklope i neke druge stvari, dodaje Mijatović.

„Često je radio naš balkanski mentalitet i princip - lako ćemo. Dešavalo se da nas skupo košta ta nonšalancija".

Za razliku od ostalih fudbalskih reprezentacija sa prostora bivše Jugoslavije, Hrvatska ima kontinuitet dobrih rezultata.

„Imaju igrače u najvećim svjetskim klubovima. Takvi fudbaleri znaju da odigraju kada je gusto".

Baš zbog toga Mijatović nije bio previše iznenađen kada je Hrvatska prošle godine stigla do finala Mundijala.

„Individualni kvalitet je tu. Druga je stvar što je malo ko zaista vjerovao da oni mogu do finala. Drago mi je zbog uspjeha Hrvatske. Kada je trebalo napraviti iskorak, uspjeli su".

Iako bi stvaranje regionalne lige podiglo kvalitet fudbala, Mijatović kaže da u ovom trenutku to nije realna opcija.

„Fudbal je drugačiji od ostalih sportova, nije lako kontrolisati ljude na stadionima kao u halama. Treba razmišljati u tom pravcu, ali ne verujem da će doći do toga u bliskoj budućnosti".

Odlazak iz Reala i italijanska epizoda

Poslije tri godine igranja u kraljevskom klubu, Mijatović je otišao u italijansku Fiorentinu.

„U životu nekada donesete pravu, a nekada pogrešnu odluku. Imao sam situaciju sa trenerom Tošakom poslije koje sam riješio da idem. A mogao sam bez problema da ostanem još nekoliko godina", ističe on.

Odlazak u Italiju nije bio pogodak.

„Teško je kada dugo igrate u Španiji, pa se onda preselite u ligu kao što je italijanska. Nije to funkcionisalo baš najbolje".


Godinu dana smo radili na Ronaldovom dolasku

Kao najveći uspjeh na mjestu sportskog direktora Reala, Mijatović je naveo prelazak Kristijana Ronalda iz Mančester Junajteda.

„Ronaldo je predstavljen 2009. u junu, ali cijeli posao smo završili još u decembru 2008. Kad se prisjetim, skoro godinu dana smo radili na tom transferu koji je bio jedan od najvećih u istoriji fudbala".

Mijatović dodaje i da je Ronaldo u potpunosti opravdao cijenu od 94 miliona evra, što je 2009. bio svjetski rekord.

„Ispunio je očekivanja, i to što je on uradio, ne vjerujem da će neko uspjeti da ponovi u dresu Reala".

Mnogo riječi hvale Mijatović ima i za trenera Reala Zinedina Zidana koji je tri puta zaredom sa klupe vodio kraljevski klub do trofeja u Ligi šampiona.

„U prvoj mandatu je bio sjajan, napravio je fenomenalan uspjeh. Zna kako da motiviše igrače. Ovaj drugi mandat je mnogo komplikovaniji, jer je došlo do smjene generacija".

Ipak, kao najboljeg trenera današnjice nekadašnji reprezentativac Jugoslavije vidi Žozea Murinja.

„Ne kažem to zato što smo prijatelji. Kada sjednete da razgovarate, vidite koliko je njegovo fudbalsko znanje. Istovremeno, i on je živi dokaz koliko je teško osvojiti Ligu šampiona".

Mnogi bivši fudbaleri i po završetku karijera nastave da igraju fudbal rekreativno, ali ne i Mijatović.

„Osim kada UEFA pred finale Lige šampiona organizuje meč veterana. A i tada mogu da odradim pet minuta. Naigrao sam se fudbala za cijeli život".

Kaže da ono malo slobodnog vremena pokušava da provede sa porodicom i prijateljima. Djeca su porasla, a roditeljski zanat ispekao je, kako kaže, odavno pa danas lako „prati" tri ćerke i sina.

„Pravi sam ćalac, postao sam pravi stručnjak na tom polju, moram da se pohvalim. Završio sam sa njima razne škole, fakultete, mastere, doktorate i sve što ide uz to".

 

Izvor: bbc.com

 

Twitter
Anketa

Da li biste prije radili u javnom preduzeću za 1000 KM ili u privatnoj firmi za 1500 KM?

Rezultati ankete
Blog