Banja Luka

Banja Luka: Priča o čika Ali

Mnogo gradova u svijetu ima svoje simbole po kojima su prepoznatljivi. Neke izaberu njihovi građani, a u onim drugim ogleda se mahom istorijska pozadina i vrijednost.

I Banjaluka je jedan od takvih gradova. Ne zaostaje nimalo za svjetskim metropolama. Čak bi se moglo reći da je svojom simbolikom i bogatija od njih.

Kastel, Vrbas, lijepe djevojke, Marijan Beneš, Safikadin spomenik i mnogi drugi simboli Banjuluku čine autotonom. Ali, istini za volju, nisu jedini. Osim toga, grad na Vrbasu specifičan je i po tome što ima Aliju Mahmutovića. Nadaleko odmilja znanog kao Alu. Čovjek poznat kao “Enciklopedija”. S doživljenih 71 godinu čovjek-institucija, svevremenska legenda, ovjekovječio je i zadužio Banjaluku. Malo je onih kojima nije darovao bajadere, bombone, čokoladice… Dobrodušnost i hedije njegov su zaštitni znak. U svakoj prilici i na svakom mjestu obraduje djecu i odrasle, na ulici, u kući, u ćevabdžinici.

Mnoštvo hobija

Za sebe kaže da zna zašto se rodio, ali i to da je rođen 27. januara 1941. godine, a ne 1942. kako piše u ličnoj karti. Osim po darežljivosti, Banjalučani ga poznaju po mnoštvu hobija. Od 1953. godine sakuplja sličice iz čokoladica “Životinjsko carstvo”. Imao ih je 50.000 ili u 200 kompleta po 250 sličica. Mnogima je pomogao da popune vlastite albume.

Njegov “radni” dan počinje ujutro. Rodica Biba Dedić-Puškar, koja se stara o Ali, spremi mu doručak, lijekove i čistu odjeću. Poslije toga on se otisne na svoje redovne putanje i maršrute. Uzme ceker, stavi kačket i pravac na raskrsnicu kod Gradskog mosta. Redovno hrani golubove, cuke i mace, a trudi se da ne propusti sahrane i dženaze. Osim što zna brojeve sličica, pamti i mnoge druge. Sjeća se da je prvi “fiat” u Banjoj Luci imao registarske tablice 40-23. Broj opasača poznatog banjalučkog policijskog komandira Mitra Medovića je bio 42- 031. U petak, 10. septembra 1976. godine desila se avionska nesreća u Zagrebu sa 176 žrtava. Sve svoje golubove zna po imenima. Među njima, Hamdija Pozderac mu doleti čim ga zovne. I ribe mu prilaze same. Navikle su da ih redovno hrani. U Banjoj Luci i danas postoji “Alino ostrvo” na ušću rječice Crkvene u Vrbas, iako su pojedinci krali s njega kamenje da naprave temelje za garaže, prenosi ”Novo vrijeme”.

Njegova raskrsnica nalazi se kod Gradskog mosta i Kastela. Na njoj kao saobraćajac amater reguliše saobraćaj od 9. maja 1960. godine. Tad su se kod Ferhadije sudarili “praga” 16-77 i vojni kombi registracije 8885. Po tome je i najpoznatiji, a kaže u penziju još ne planira. Nije odustao ni kad ga je prije nekoliko godina nesavjesni vozač namjerno udario i pobjegao. Nije mu se ni izvinio, a Ale je zbog povreda preležao sedam mjeseci. I danas osjeća posljedice. Tamo redovno odlazi jer još ima onih koji ne znaju kako se vozi u kružnom toku.

Policajci, odnosno “kolege”, ne ometaju ga u njegovom poslu. Prisjetio se da su nekad bila trojica koji su mu se smijali, ali im je u šali odgovorio da je bolji saobraćajac od njih i da zahvaljujući tome imaju manje posla.

Renovirali mu stan

Prijatelji i ljudi dobre volje organizovali su akciju u kojoj mu je renoviran stan koji je nastradao u poplavi 2014 u banjalučkom naselju Borik. Za vrijeme renoviranja boravio je kod rodice Bibe Dedić-Puškar. Ona je preuzela brigu za njega da ne bi završio u staračkom domu, pa je Ale sad u dobrim rukama. Nedavno ga je vodila na ljekarski pregled na kojem je utvrđeno da je njegovo opšte zdravstveno stanje vrlo dobro. Doktor mu je rekao: “Dobar si ti Alija koliko si vremena proveo na Vrbasu.”

Velike zasluge za obnovu stana pripadaju i plemenitim članovima Facebook-grupe “Pomoć za Alu – Ale nije sam” i drugim ljudima iz zemlje i inostranstva koji su donirali sredstva. Fikret Smajić, jedan od organizatora, ranije je istakao da Banjaluka može biti ponosna na sugrađane koji su dali doprinos akciji a koja je bila dug prema Ali. Najaktivnijim donatorima uručene su zahvalnice “Pero Alinog goluba”.

Tokom akcije, prepiske na Facebooku otkrile su još detalja o ovom poznatom Banjalučaninu. Naime, kad je imao dvije godine, tokom bombardovanja mosta na Vrbanji, bio je pogođen s više od deset gelera.

Za njega se vezuje i legenda da je nekada stiroporom po vozilima pisao: “Da šofer živi 100 godina”, a zatim bi rekao tačno u bocu koliko će stvarno poživjeti. Jednom je počeo pisati na autu nekog policajca koji ga je zbog toga napao. Nije uspio napisati broj godina. Rekao mu je da mora jer će automobil za pola sata na otpad, a vozač u mrtvačnicu. Tako je nažalost i bilo, a Alina pokojna majka je pričala “da je pisao samo po autima koja su u njegovoj viziji trebala imati nezgodu”.

Koliko god rečenice bile kratke a prostora mnogo, malo je da se predstavi ovaj veliki dobrodušni čovjek koji, između ostalog, uživa igrati domine, gledati sport na televiziji, a i dnevnik rijetko propušta. Danas živi od invalidske penzije, prenosi ”Novo vrijeme”

Zašto se ne ugledaš na Alu, okrutni svijete?

Banjalučka pjesnikinja Milja Grbić napisala je sredinom maja pjesmu “Ja znam zašto sam se rodio”, posvećenu Ali, koja glasi:

Starac na klupi u parku

u očima pogled sanjara

u džepovima radost nosi

kad sretne nekog drugara


Toplim pogledom posmatra

svijet s dušom djeteta

začuđen šta se dešava

i da li se nešto rješava


Njegova duša dječija

i topli pogled sanjara

uživa ptice hraneći

slatkiše djeci dajući


Po banjalučkim cestama

stazama znanim šeta

I začuđen pogled upire

put neba i ptičijeg leta


Svakoj se ptici nasmiješi,

pomiluje svako dijete,

o, zašto se ne ugledaš na Alu

okrutni svijete


Ale-dobrica-legenda,

simbol dobrote čovjeka

ostaće u srcima prijatelja

primjer svima dovijeka.


Izvor: novovrijeme

Blog