Majci i sestri koje su se od užasa holokausta spasile bijegom u SAD, čitanje dnevnika bilo je veoma bolno. Tek 2012. kćerka Renijine sestre Aleksandra Renata Blasiak prevodi ga na engleski.

"Renijin dnevnik: Život mlade djevojke u sjeni holokausta", zbog sjajnog stila i jasnoće izražavanja mnogi upoređuju s dnevnikom Ane Frank, piše CNN.

Njena sestra Elizabeta je rekla: "Pročitala sam samo neke dijelove, jer sam stalno plakala." Elizabeth, koja je promijenila ime u Ariana, sestru pamti kao "vrlo tihu i zamišljenu djevojku".

"Bila je veoma inteligentna. Bila je voditelj književnog programa u svojoj školi. Bila je veoma ljubazna i uvijek promišljena."

Renia Spiegel, iz Przemysla na jugoistoku Poljske, započela je svoju knjigu 1939. godine, kada joj je bilo 15 godina. Na gotovo 700 stranica ove knjige nalaze se izvještaji o bombaškim napadima iz prve ruke, bijeg od bombardovanja i skrivanje, te nestanak drugih židovskih porodica i stvaranja geta 1942. godine.

Renia i njena sestra Elizabeth razdvojile su se od majke, koja je tokom rata bila na njemačkoj strani i živjele su sa bakom i djedom. 

Renia je u svom dnevniku napisala i desetak pjesama, o tome kako se prvi put zaljubila u dječaka po imenu Zygmunt Schwarzer.

Njih dvoje su razmijenili prvi poljubac nekoliko sati prije nego što su nacisti stigli do Przemysla.

Kada je u gradu otvoren geto 1942. Schwartzer ju je zajedno s roditeljima pokušao sakriti na ujakovom tavanu kako bi izbjegli deportaciju u koncentracioni logor. Njeno je skrovište nacistima odao doušnik. Ubijena je u julu 1942. godine, u 18-oj godini, kao i Schwartzerovi roditelji.

Posljednji nadnevak nakon njene smrti zapisao je Zygmunt Schwartzer.

„Tri hica! Tri izgubljena života! Jedino što čujem u svojoj glavi tri su hica“, dopisao je u Schwartzer koji je uspio preživjeti holokaust, a njen je dnevnik 1950. donio u SAD gdje ga je predao preživjelim članovima obitelji koji su se nastanili u New Yorku.

Elizabeth nije imala hrabrosti i snage da ga pročita, pa je odlučila položiti ga u trezor banke. Tek je 2012. njena kćerka Aleksandra odlučila da dnevnik prevede na engleski jezik kako bi ga ljudi iz cijelog svijeta mogli pročitati.

„Zanimala me moja prošlost, moje nasljeđe i ova posebna žena po kojoj sam dobila ime. Kako ne govorim poljski (hvala, mama), pronašla sam prevoditelje da ga mogu pročitati. Ono što sam iz njega naučila, slomilo mi je srce“, kazala je CNN-u.

Dio iz knjige:

7. jun 1942.

Gdje se bog okrene, oko mene je krvoproliće. Stravični pogromi. Ubijanje i klanje posvuda. Svemogući Bože, po ko zna koji put, zaklinjem te da nam pomogneš! Pomozi nam, spasi nas! Gospode Bože, dopusti nam da živimo, preklinjem te, želim živjeti! Iskusila sam tako malo od života. Ne želim umrijeti. Strah me smrti. Sve je ovo toliko glupo, nevažno, sitničavo. Danas razmišljam o tome jesam li ružna, sutra ću možda zauvijek prestati razmišljati.

Zamisli, sutra možda više neće biti

Hladan nož od čelika

Tanka je granica

Danas još ima života

Sutra pomrčinu nosi

Meci će nas možda pokositi

Previđat ćemo se na pločniku

U krvi, blatu i prljavštini

Uz zvučne pjesme u pokretu

pjeva ju divlja, gnjevna bujica

Koju donose ju živući mrtvaci

Poslušaj kako svaki moj mišić drhti

Moje tijelo žudi za tvojim blizinom

Trebala je ovo biti igra gušenja,

Vječnost nije dovoljna za sve naše poljupce.

Frontal