Region

Lazanski: "Nagovorio sam reportere da snime nagog golmana Dinama i objavili smo ih u Poletu"

Uoči odlaska u Moskvu, Miroslav Lazanski je za Sputnjik govori o svojim precima, početku novinarske karijere ali i o izazovima koje očekuje u Rusiji.

Miroslav Lazanski je rođen 1950. godine u Karlovcu, od majke srpkinje Velinke iz Visokog kod Sarajeva i oca Vladimira Slovenac, oficir Jugoslovenske kraljevske vojske, smjer inženjerija. Dobio je ime po očevom stricu, koji je bio najmlađi pilot Jugoslovenske kraljevske avijacije. Radoslav Živković, deda sa majčine strane, bio je jedan od boraca na Solunskom frontu, a njegovo ime može se pronaći i u monografiji „100 junaka Solunskog fronta“.

Lazanski priznaje da je oduvijek bio fasciniran vojskom, strategijama i oružjem, ali da, poučen očevim iskustvom iz vojske, nije želio da studira na Vojnoj akademiji, nego je upisao Pravni fakultet u Zagrebu.

Ipak, životni put ga je odveo na sasvim drugu stranu — novinarsku karijeru je započeo u omladinskom listu „Polet“, u kom je objavio svoj prvi članak, na temu francuske Legije časti. On priča da je bio lično umješan u „Aferu Šarović“, kada je na naslovnoj strani „Poleta“ objavljena fotografija golog golmana Dinama Milana Šarovića.

„Bio sam strastveni navijač Crvene Zvezde i Šarović me je razočarao kada je, umjesto u Zvezdu, prešao u zagrebački Dinamo. Nagovorio sam foto reportere da snime nagog Šarovića kako izlazi iz bazena, i objavili smo ih u ’Poletu‘“, sjeća se Lazanski.

Ništa manje skandalozan nije bio ni tekst objavljen u istom broju, u kom je pisao o albanskim podmornicama koje ne mogu da zarone, jer ne znaju da plove u zaronjenom stanju.

„Tim tekstom sam zasmetao Azemu Vlasiju, političaru sa Kosova, koji je to smatrao ’udarom na bratstvo i jedinstvo‘. Zbog toga je Centralni komitet Hrvatske riješio da raspusti novinare ’Poleta‘, kojima nije bilo teško da nađu drugi posao“, nastavlja Lazanski priču o počecima u novinarskoj karijeri.

Tokom osamdesetih godina Miroslav Lazanski je intervjuisao brojne ruske maršale, komandante NATO snaga, ministre odbrane iz evropskih zemalja, predsjednike. Obilazio je američke baze i razgovarao sa komandantima i sa rukovodiocima Atlantske i Pacifičke flote.

„Bio sam 1983. godine na Vojnoj akademiji ’Vest Point‘. Bilo im je zanimljivo da se posle Titove smrti neko zanima za američku vojnu moć. Prvi sam strani novinar koji je ušao u komandu Varšavskog pakta. Intervjuisao sam maršala Mahromea, načelnika Generalštaba Crvene Armije, a u oktobru iste godine, u NATO komandi u Monsu, razgovarao sam sa vrhovnim komandantom Saveza“, kaže Lazanski.

Naš sagovornik može da se pohvali i da je u Moskvi razgovarao sa trojicom sovjetskih maršala — Jazovom, Akromejevom i Kulikovom, što ni jednom novinaru na svijetu nikada prije ni poslije nije pošlo za rukom. Samo zahvaljujući upornosti, u avgustu 1989. godine je u ljetnjoj rezidenciji nedaleko od Bukurešta intervjuisao rumunskog predsjednika Nikolaja Čaušeskua.

„Razočarao sam se, jer sam očekivao raskoš o kojoj su svi pričali, a zapravo je oko mene bio socrealizam, kao da sam ušao u neko sindikalno odmaralište. Bio sam nervozan, jer nisam smeo da unesem svoj kasetofon i fotoaparat. Uoči sastanka sam slučajno posekao prst na koverti i Rumuni su počeli da se hvataju za glavu, jer je Čaušesku imao fobije. Njega je Fidel Kastro, recimo, uverio da će ga CIA otrovati pomoću odeće, i specijalne jedinice vojske su svaki dan šile celokupnu garderobu. Bio je veoma vitalan za svoje godine, pričao sam sa njim dva časa i petnaest minuta, intervju je bio dobar i u celosti je objavljen u ’Danasu‘, dok su Rumuni izbacili pitanja o opoziciji“, priča Lazanski.

Izvještavao je iz Avganistana, Libije, Sirije, Jemena i Somalije i kaže da je jedini recept za uspjeh — konstantna spremnost na nove izazove.

„Uvek morate imati spreman ranac, morate biti brzi i vispreni. Neopisivo sam želeo da odem u Saudijsku Arabiju tokom akcije ’pustinjska oluja‘, a nismo imali diplomatske odnose sa tom zemljom. Uspeo sam da odem do Rima i da se zaobilaznim putem, preko Pariza, prebacim do Džede, pa potom i u Rijad. Tako sam stigao na sam početak akcije, ali sam naišao na poteškoće prilikom izveštavanja, jer nismo tamo imali trupe. Zbog toga sam morao da se dovijam. Tako sam dnevne izveštaje krao sa oglasnih tabli, pre svih zapadnih novinara. Nisam imao tehnološku prednost, ali sam se mangupski dovijao da bih imao svetsku ekskluzivu“, navodi Lazanski.

Uoči veoma interesantnog intervjua, Lazanskog je sirijski predsednik Bašar Al Asad dočekao, umjesto u predsjedničkoj palati, u kućici koja je izgledala nalik dalmatinskoj. Nakon intervjua, Asad mu je postavio i lično pitanje — kako je porodica Milošević, i zamolio ga je da im prenese njegove pozdrave. Naš sagovorik kaže da ne može da izdvoji ni jedan intervju, jer je svaki u određeno vrijeme mnogo značio, poput onog sa Veljkom Kadijevićem, koji je, prema njegovom mišljenju, bio pun nade.

Odlazak u Moskvu ga ne opterećuje previše, mada kaže da neće imati mnogo vremena da čita, kao što je navikao.

„Ja samo u oktobru imam tri velika događaja — prvo Sajam poljoprivrede u Moskvi, a o toj grani ne znam ništa. Sa raketa sam krenuo na sir i krastavce, to je život“, šali se Lazanski i dodaje da potom u Beograd dolazi ruski premijer Medvedev, 19. ili 20. oktobra, a onda u Moskvu ide premijerka Srbije Ana Brnabić.

"Vitezu nad vitezovima"


Na kraju, Butolen Franc-Branko, vlasnik advokatske kancelarije, koji predvodi grupu penzionisanih oficira, povjerio je zadatak novom ambasadoru u Moskvi da preda predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu repliku srednjovjekovnog mača koji su nosili vitezovi cara Dušana. 


Na njemu stoji zapis „vitezu nad vitezovima“, na ruskom i srpskom jeziku.





Izvor: sputnik.news
Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog