Intervju

Srđan Šarenac: Sa 700 eura penzije u Njemačkoj smo „golje“, a na Balkanu smo „carevi“

Srđan Šarenac je nagrađivani filmski reditelj, scenarista i producent sa 15 godina iskustva, a za Frontal govori o procesu snimanja filma "Bugarski san", saznanjima do kojih je došao, siromaštvu među populacijom penzionera u Njemačkoj i stereotipima da je Njemačka savršena država.

FRONTAL:Prije nekoliko dana premijerno je prikazan Vaš dokumentarni film “Bugarski san“ u kojoj glavnu ulogu ima penzionerka Petra koja se iz Njemačke seli u Bugarsku čiji jezik ne poznaje ali se nada boljem životu. Odakle ideja za ovaj film i da li iz ove perspektive smatrate da je vrijedilo posvetiti tolike godine njegovom nastajanju?

ŠARENAC: 2012. godine dobio sam njemačku stipendiju "Nipkow" koja mi je omogućila da 4 mjeseca živim u Berlinu i pišem scenario za dugometražni dokumentarni projekat „Bugarski san“. Budući sam ranije sudjelovao na Berlin film festivalu, uočio sam da i u Njemačkoj, koja je najbogatija država Evropske Unije, postoji ranjiva skupina građana. To su autohtoni Nijemci u svojoj sedmoj ili 8 deceniji života, koji su svoj cijeli radni vijek radili u Njemačkoj, a koji sada ne mogu da prežive od svoje minimalne penzije koja se kreće između 700 – 800 eura mjesečno. Ti penzioneri ne prihvataju da je starost kraj života, već smatraju da je to mogućnost za početak novog života te odlučuju da se presele u zemlje Istočne Evrope, gdje nikad ranije nisu bili, ali će  u Istočnoj Evropi sa svojom penzijom od 700 – 800 eura imati puno kvalitetniji život. To je tema o kojoj vrlo malo znamo kod nas, jer mi imamo stereotip da je Njemačka savršena zemlja u kojoj teče med i mlijeko. Ja sam sa ovim filmom htio razbiti te stereotipe te pokazati da i u Njemačkoj postoje veliki problemi i siromaštvo među populacijom penzionera. Velika čast mi je bila da je film „Bugarski san“ od 400 prijavljenih filmova izabran u 12 najboljih filmova u takmičarskom programu AJB Doc festivala. Svjetska premijera filma „Bugarski san“ je održana 24.09. i kino dvorana je bila premalena da svi stanu, da je dosta ljudi sjedilo na stepenicama i podu jer nije bilo mjesta. Na kraju publika je ocijenila film sa ocjenom 4.7 u rasponu od 1 do 5. Sve ovo govori da je vrijedilo dati  7 godina mog života za ovaj film.

FRONTAL:Da li se Petra suočila sa fenomenom otuđenog pojedinca koji u modernom svijetu postaje broj, usamljen i nemoćan pred sistemom?

ŠARENAC: Petra Kallenbach kao i mnogi penzioneri u sedmoj ili 8 deceniji života, ne samo u Njemačkoj nego i kod nas, su vrlo često usamljeni jer mnogi njihovi prijatelji više nisu na ovom svijetu. Nepravda koja se njima događa je da su odradili svoj cijeli radni vijek, ali penzija koju dobijaju je minimalna i oni u svojoj trećoj dobi umjesto spokoja suočavaju se sa borbom za preživljavanje. Petra Kallenbach u svojoj 65. godini odluči da želi kvalitetniji život jer ima mjesečnu penziju od 700 eura i kada plati stan 500 eura mjesečno i ostale troškove, njoj ostane nekih 20 eura na raspolaganju. Ona želi puno više od života i smatra da treća životna dob nije prilika za čekanje smrti, nego prilika za početak nekog novog života. Ja sam nju zapravo htio prikazati kao nekog heroja koji u svojoj 65. godini odluči da se preseli u Bugarsku, čiji jezik ne poznaje, ne poznaje ni ćirilicu, ali želi kvalitetniji i bogatiji život nego u Njemačkoj. U Hamburgu je ona čak odlazila po humanitarnu pomoć koja se dijeli jednom sedmično. Ona u Bugarskoj sa svojih 700 eura može kvalitetno živjeti. Iznajmljivanje stana u  u Bugarskoj je 155 eura mjesečno. Njoj preostane puno više novca kada plati stan nego u Njemačkoj i ona zapravo živi puno kvalitetniji život gdje sebi može priuštiti i odlazak u pozorište i u kino, može otići na večeru... Dakle sve ono što sebi u Njemačkoj nije mogla priuštiti iako je rođena Njemica i iako je tamo provela cijeli životni vijek i zaradila njemačku penziju.  Meni je Petra Kallenbach velika heroina, jer je u 65. godini odlučila da preseli u Bugarsku, iako ne priča bugarski niti poznaje ćirilicu i počela je novi život. Petra je već šest godina u malom bugarskom gradu Kavarni na obali Crnog mora, gdje je otvorila malu umjetničku galeriju u kojoj izlaže svoje slike. Svojim primjerom je pokazala da ne postoje granice i da njen primjer treba da sve nas motiviše da dobijemo istu onu hrabrost da uradimo promjene u sebi.


FRONTAL: Razmišljaju li stanovnici Balkana o Njemačkoj na ovaj način koji je prikazan u filmu ili je njihova percepcija drugačija?

ŠARENAC: Stanovnici Balkana i dalje imaju stereotipe da je Njemačka savršena država, jer je naprosperitetnija država EU. Svake godine iz država Balkana oko 25 000 mladih se iseljava u Njemačku. Ali i naši ljudi koji tamo zarade penziju, imaju dosta velike probleme da prežive sa tom minimalnom penzijom te se u trećoj životnoj dobi vraćaju na Balkan da žive sa njemačkom penzijom. Kao što mnogi od njih kažu, sa 700 eura penzije u Njemačkoj smo „golje“, a na Balkanu smo „carevi“.

FRONTAL: Postoji li uopšte zemlja u kojoj se snovi ostvaruju i lagodno živi?

ŠARENAC: Nigdje ne postoji savršeni sistem, pa niti u Njemačkoj, najrazvijenijoj zemlji Evrope. Nadam se da će moj film doprinijeti da njemačke vlasti pronađu način da njemačkim penzionerima sa niskim penzijama omoguće kvalitetan život u Njemačkoj, te da njemački penzioneri ne moraju više seliti u druge zemlje kako bi mogli dostojanstveno živjeti. Ako moj film uspije u tome, ja ću definitivno biti najsretniji filmski autor.

I mi na Balkanu se suočavamo sa time da svako ko ovdje provede svoj radni vijek ne može živjeti od penzije i onda imamo situaciju da po tri generacije žive zajedno u istom stanu jer ovi mlađi pomažu starije, koji su penzioneri, a ovi stariji opet pomažu mlađe jer ovi nemaju stan i nemaju dovoljno sredstava da iznajme stan i da se odvoje. To je svakodnevnica i kod nas.


FRONTAL: I u ostalim filmovima govorite o specifičnim temama, kako je auditorijum u BiH prepoznao Vaš rad?

ŠARENAC: Trenutno radim kao reditelj na dva projekta - 'Izbor za Miss Zatvora' koji je prikazan u selekciji First Look na Locarno Film Festivalu te 'Film pod opsadom' koji govori o prvom filmskom festivalu "Poslije kraja svijeta" koji je održan 1993. godine u ratnom Sarajevu. Kao producent radim na više igranih i dokumentarnih filmova - 'Majka' Jure Pavlovića, 'Putovanje' Aleksandre Mitrić-Štifanić, 'Biografija fotografije' Lauren Walsh i Rona Haviva, 'Jahači' Dominika Menceja i 'Nebesa' Srđana Dragojevića. Svi moji filmovi vrijede onoliko koliko ih publika voli. Dok god je tako, nastavit ću se baviti filmom.

FRONTAL: Da li biste izdvojili neki svoj film i po čemu je baš on poseban?

ŠARENAC: Jako je teško reći koji bih film izdvojio. Publika me obično prepoznaje po filmu „Selo bez žena“ koji je prikazan na 85 filmskih festivala gdje je nagrađen sa 14 nagrada, a imao je distribuciju u 50 zemalja svijeta.

Dokumentarni film ima veliku snagu i ukazujući na društvene probleme može izazvati velike promjene u društvu u kojem živimo.

Evo reći ću vam jedan primjer, kada sam snimio film 'Dvije škole' koji govori o božićnom fudbalskom turniru koji je spojio učenike dvije škole koje dijele istu zgradu u Travniku, nedugo zatim je uklonjena željezna ograda koja je dijelila učenike jedne škole koji uče prema nastavnom programu na bosanskom jeziku od učenika druge škole koji uče prema nastavnom programu na hrvatskom jeziku. Meni je neobično drago kada moji filmovi podstaknu pozitivne promjene u društvu.

 


Autor: Dajana Mičeta

 

Twitter
Anketa

Treba li napraviti još migrantskih centara u BiH kako bi se pomoglo vlastima Unsko- sanskog kantona?

Rezultati ankete
Blog