Na ispucalim zidovima jedine sobe ima samo nekoliko fotografija. Na jednoj Milunka Savić kao mladi vojnik sa raspletenim kosama, na drugoj u uniformi sa ordenjem. Zatim su tu još dvije slike sa vojnih svečanosti i u jednom ramu nekoliko porodičnih fotografija. Na zidu se vide tragovi odnijetih ramova.

U aprilu 1971. godine, novinarka Ljiljana Banićanin posjetila je Milunku Savić u njenoj kući na Voždovcu i tom prilikom napisala reportažu koju će stopirati uredništvo jer je navodno procijenilo da je tekst nacionalistički i da veliča srpsku heroinu.

Članak je objavljen prvi put dvadeset i četiri godine kasnije, 9. decembra 1995. godine pod naslovom "Milunka Savić iz Gvozdenog puka".

"Obučena u dva debela džempera, duge vunene čarape, vunene dokolenice i povrh svega umotana u zimsko ćebe - tako nas je dočekala Milunka Savić, nekadašnja žena - bombaš, najhrabrija žena - ratnik u Prvom svjetskom ratu, četiri puta ranjena, nosilac Karađorđeve zvijezde sa mačevima, dvije Legije časti, francuskog Ratnog krsta s palmom, Albanske spomenice i mnogih drugih odlikovanja.

Sva odjeća na njoj je već odavno izgubila boju od dugog nošenja i pranja. Zatekli smo je u dvorištu ispred njene kuće u Osmoj novoj 25, na Voždovcu, baš u trenutku kada se digla i krenula za proljećnim suncem - kako se sunce pomjera, tako i ona ide za njim, ali ne skida debele džempere.

Iako joj je osamdeset godina, kreće se odsječno, a kad nas je pozdravila, rukom je zamahnula kao vojnik kad hoće da otpozdravi.

To dvorište od jedva desetak kvadradnih metara je jedini svijet Milunke Savić - iz njega već dvije godine ona nikuda ne izlazi.

- Da mogu, išla bih nekud, bilo gdje, al sam nemoćna, pa ne smijem da krenem, a nema ko da me vodi - kaže Milunka Savić.

Kad nas je uvela u kuću, odmah je iznijela svesku u kojoj je pisalo: "U slučaju da se nešto dogodi Milunki Savić, odmah javite Mileni Stankov, Milki Tomić i Višnji Minkov na ove adrese..."

- To su moje ćerke - kaže Milunka.

Ona sada živi sa najmlađom ćerkom, četrdesetšestogodišnjom Zorom, koja je kao dijete preležala tešku bolest, pa je ostala poluinvalid.

Na drugom komadu hartije piše: 'Ako nekome trebaju podaci o Milunki Savić, obratite se njenim drugovima iz rata Tomi Vojinoviću i Aci Petroviću...'

- Jedino me oni još nisu zaboravili - kaže Milunka Savić. - Drugi ne znaju ni da sam živa. Ranije su bivši ratnici dolazili da me vide, ali su već gotovo svi poumirali.

- Dolazili su grdni ljudi da me vide, pa kad pođu, ponesu i slike.

- Evo, mama, ovo si ti, a ovo su tvoji drugovi vojnici - skide Zora onu sliku sa vojnih svečanosti.

- Daj da vidim, nisam se dugo gledala. Da ste došli prije šest godina, bili su oni još živi. Zoro, a gdje mi je ona slika sa zastavom?

- Ne znam, mama, odnio ju je onaj oficir što je dolazio.

- A moje ordenje?

- I to su ti odnijeli. Dolazio jedan čovjek, pa kaže: "Daj, baba, ja ću ih sve lepo očistiti i urediti". I više se nije pojavljivao.

- Za ovu posljednju godinu otkad se ovako obolestih, odneše mi sve i dokumenta i novine gdje su o meni pisali. Pokupiše mi svu moju ljepotu. Sad mi je ko da sam umrla kad sam ostala bez svega toga.

U predsoblju je kuhinja - šporet sa čunkovima. To je sav kuhinjski namještaj. Na zidovima uramljene slike djece.

- To su moji unučići. Imam četiri glavna unučeta i osam od mojih sestara - kaže Milunka.

U maloj ostavi na polici nalazi se turšija i dvije banane. Tu je i gomila starih, pocjepanih kaputa.

- Imam pet kaputa, sad sam ih spremila za pranje - objašnjava Milunka. - imam dosta i haljina, samo su sve stare.

Pritom otvara jedini orman i pokazuje dvije - tri izblijedele haljine i opranu posteljinu.

Milunka Savić mjesečno dobija 34.710 dinara penzije, 17.000 invalidnine i 1.000 dinara kao nosilac Karađorđeve zvijezde.

Bolesna kći je dobijala novčanu socijalnu pomoć, ali joj je prije par nekoliko godina ta pomoć ukinuta. - Nama dvjema stigne. Negdje pretekne, a negdje ne dostigne. Nikad za jelo nisam mnogo marila, ali bi moglo da bude bolje. Stigne nam za krompir i pasulj, a kad neko dođe, uvijek nam donese nešto, bilo jabuke ili kafu. Glavno da nismo gladne. Pomagale su mi ćerke , ali one imaju djecu, a para malo. Prije neki dan dolazio mi je zet, pa pita: 'treba li šta da ti pomognem?' A ja kažem, 'Evo, okreči mi sobu.' I sad smo razmjestili stvari, ali ne znam kad će da dođe.

Šporet u predsoblju je hladan. Ne loži se jer Milunka i Zorka uglavnom jedu suvu hranu. „jabuke i hljeb, ili šljive i hljeb", kaže Milunka. Za te tri odaje u oronuloj kući i drveni klozet u dvorištu Milunka plaća 52.000 dinara godišnje. Ispred kuće nema ulice, već samo ugažena staza. Predviđeno je da tuda prođe moderan put, a onda će se i Milunkina kuća rušiti. Dvorište je zasađeno cvijećem i uredno okopano. Zorka stalno nešto čisti i pere.

- Poručili su neki ljudi da će doći, pa moram da uredim kuću - kaže Zorka. - Pogledaj, mama, kako sam lijepo oprala sve krpare. Sad ti je sve čisto.

Milunka i Zorka žive sasvim odvojeno od svijeta: bez novina, jer Milunka ne vidi da čita, a Zorka je nepismena.

Milunka Savić preminula je 5. oktobra 1973. godine.

Izvor: glassrpske