Kultura

Kršćanin, disident i partizan

Edvard Kocbek jedan je od najvećih europskih kršćanskih pisaca, pjesnik, prozaist i do kraja uvjereni partizanski borac

Posljednji doušnički izvještaj za ogromni dosje Edvarda Kocbeka dostavljen je ljubljanskome centru Službe državne sigurnosti 3. studenog 1981. u 20 sati i 35 minuta. U njemu piše da je “suradnica” Zala izvijestila kako je u 20 sati i 25 minuta umro Bohinjski. Pod tim je imenom Kocbek uhođen, a Zala je, vjerojatno, bila medicinska sestra ili liječnica. U bolnici je ležao dugo, već odavno sišavši s uma, vjerojatno usljed alzhajmerove bolesti. Bez obzira na to što ga već dugo u tom tijelu nije bilo, pozorno su ga pratili. Nijednoga jugoslavenskog pjesnika ni pisca Služba nije tako dugo uhodila kao Kocbeka (vjerojatno punih trideset godina), nijednoga se nije toliko plašila kao njega, koji se opsesivno bavio fenomenom čovjekova straha.

Osim što je, silom prilika, veliki dio života proživio u svojevrsnoj izolaciji, kao književni i intelektualni osamljenik i izopćenik, Edvard Kocbek jedinstvena je pojava među slovenskim kršćanskim intelektualcima. Za hrvatske prilike, on ne samo da je s bilo kim neusporediv, nego je i savršeno nerazumljiv. Na književnoj večeri, što ju je održao u vrijeme svoje najteže društvene izolacije, skoro da mu nije bilo dopušteno da išta objavi pod vlastitim imenom, Kocbek je u Kulturnome domu u Trstu rekao: “Budem li ikad napisao autobiografiju, podijelit ću je na dva dijela. Prvi će nositi naslov ‘Adame, gdje si?’, a drugi ‘Tu sam!’ Mislim da me razumijete; do partizanstva je bilo pitanje, dalje je odgovor.” Bez obzira na osobno mučeništvo i društveno proklamirani ateizam, za Kocbeka je, i dvadeset godina nakon kraja rata, partizanstvo bilo jedini moralno ispravan izbor.

Još  ranije, kao borbeni i mladi kršćanski socijalist, izazvao je buru i pomutnju kada je upozorio da se u Španjolskoj treba suprotstaviti Franciscu Francu, jer falangisti vode u fašizam. Svojim moralnim refleksom između fašista i onih koji su rušili crkve i ubijali svećenike, izabrao je antifašiste. Bio je to izbor na kojemu će 1945. biti zasnovana poslijeratna Europa. No, Kocbek nije bio političar, premda je još kao partizan imao političkih ambicija, nego je bio vizionar i prorok, koji je svojim formatom nadrastao slovensku kulturu, Jugoslaviju, ali i vlastiti katolički i crkveni kontekst. Moralno i estetski striktan, istovremeno blag i gospodstven, on s Ivom Andrićem, Miroslavom Krležom, Mešom Selimovićem, Milošem Crnjanskim i Danilom Kišom čini vrhove poslijeratnih jugoslavenskih književnosti. Od njih Kocbek se razlikuje po tome što je rodno mjesto njegova književnog dara u ljudskoj i kršćanskoj ispravnosti. A to je tako rijetko i, zapravo, toliko nemoguće, da je i među južnoslavenskim i europskim književnim velikanima Edvard Kocbek usamljenik kao i među Slovencima ili katolicima.

Njegova knjiga od četiri novele “Strah i hrabrost”, koja se još  uvijek zna naći, u izdanju Globusa i u prijevodu Ivana Cesara i Marije Nađ, djeluje i danas, šezdeset godina nakon svoje slovenske premijere (prvim izdanjem iz 1951. i započinje Kocbekova društvena izolacija), poput emocionalne, intelektualne i književne bombe. Novela “Crna orhideja” jedna je od najljepših južnoslavenskih proznih dionica, visokoestetizirana erotska propovijed, s kojom pisac dovodi čitatelja do posljednjih konsekvenci onoga do čega dolazimo kada se usuđujemo presuđivati drugim ljudima. Kocbekov moralizam je neusporediv i svjež, i teče mimo duge tradicije katoličkoga i latinjanskoga licemjerja, i mimo stoljeća proznih i pjesničkih moralki na ratne teme.

Planirao je biti prozni pisac, i nakon rata pisati romane, dok je pjesme pisao više onako usput. Neusporedivo je najveći pjesnik jugoslavenskoga totalitarizma i među najvećim svjetskim pjesnicima koji su pisali o komunističkim diktaturama. Kada je, krajem šezdesetih, otkrio prislušne uređaje u svome ljubljanskom stanu, napisao je pjesmu “Mikrofon u zidu”, koja započinje stihovima: “Tako, sada smo sami, / nema više nikoga osim nas”, i više govori o staljinističkim i parastaljinističkim režimima, nego sve historiografske knjige zajedno.

Istovremeno, pisao je liriku, koja svojim dokumentarizmom djeluje kao neka vrsta podsjetnika za nikad napisane romane. I na koncu, spjevao je “Lipicance”, lirsku studiju o slovenskome nacionalnom identitetu, najljepšu domoljubnu pjesmu koja se može zamisliti, pred kojom mi – koliko god to bilo banalno i koliko god se činilo djetinjastim poigravanjem s nabijenim revolverom patriotizma – svaki put biva drago što sam po djedu i po njegovome zavičaju u Kneži kod Tolmina i ja jednu četvrt Slovenac. U toj konjušarskoj i konjskoj pjesmi sve je tako veliko i istovremeno toliko ponizno, da ju je, kao i samog Kocbeka, nemoguće upotrijebiti u nacionalističke svrhe.

Na tridesetu godišnjicu pjesnikove smrti, njegov najvažniji slovenski proučavatelj i tumač, poznati književni i kazališni kritičar te dramaturg, Andrej Inkret, objavio je, kod založbe Modrijan, knjigu “In stoletje bo zardelo”, s podnaslovom “Kocbek, življenje in delo”. Najviše što bi se moglo reći o toj odlično napisanoj biografiji bilo bi da je ostala dostojna čovjeka čiji život i djelo nastoji opisati. Osim što se nije odao tako čestoj navadi biografiziranja fikcije ili potrage za biografskim motivima u Kocbekovim pjesmama i novelama, osim što je vlastitu autorsku osobu potisnuo u najvećoj mogućoj mjeri, osim što se nije pravio pametan nad njegovim književnim djelom, niti je nastojao pokazati kako je on, Andrej Inkret, živ, dok je Edvard Kocbek, eto, pokojnik, Inkret je napisao knjigu u kojoj nema antikomunističkih ispada, niti nastojanja da se, u političkom smislu, od Kocbeka načini nešto što on za života nije bio. Osim što je smjerno i faktografski precizno ispisao životnu priču velikoga pisca, Inkret je, i ne htijući, sastavio jednu slovensku poslijeratnu povijest.

Naslov knjige, koji bi u hrvatskom bolje zvučao kao “I vijek će pocrvenjeti”, nego “I stoljeće će pocrvenjeti”, zadnji je stih pjesme “Tko sam?”, koju hrvatski čitatelji, kao i čitavu knjigu Kocbekovih izabranih pjesama, imaju u izvanrednom prijevodu Slavka Mihalića (Matica hrvatska, Zagreb 1970.). Ovako ta pjesma, mojom rukom izglačana u prozu, završava: “U ponoć odano legnem među zlatne mačeve na Hamletovoj terasi. I tek pred jutro bacam se u sedlo daljina iza sedam puta sedam mjesečina te odjezdim prema darežljivoj ruži spremnoj za izbijanje, jednom će pogledati oholom stoljeću u obraz i ono će pocrvenjeti.” Kocbek je, doista, imao sreće s takvim hrvatskim prevoditeljem, kao što je imao sreće i sa Zdravkom Zimom, koji je u nekoliko prigoda o njemu pisao sa znanjem, razumijevanjem i udivljenjem. Tako je pogovorio i Kocbekova “Izabrana djela”, objavljena u izdanju zagrebačke Alfe 2009. godine. Na žalost, ta bezobrazno skupa (350 kuna) i aljkavo načinjena knjiga, mimo Zimina pogovora, nipošto ne predstavlja piščevo reprezentativno izdanje, te ju ne treba uzimati u ruke. Primjerenije je po antikvarijatima tražiti Globusova izdanja Dnevnika s kraja osamdesetih ili – posreći li vam se – davno izdanje izabranih pjesama, premda je najreprezentativniji izbor Kocbekove poezije, iako ne u najboljim prijevodima, objavljen na srpskom, u izdanju Nolita, u Beogradu 1983.

I onda, zbog čega se Služba, zašto se komunistički režim toliko plašio Edvarda Kocbeka? Andrej Inkret s razlogom izbjegava moguće odgovore na ovo pitanje, jer to  ne bi bila tema pjesnikove biografije, nego kolektivne i nadindividualne biografije Službe. Iako je strah o kojemu je Kocbek pisao bio ugrađen i u sam smisao Službe, u njezine motive i način rada, ne bi se moglo reći da su ga se plašili zbog njegova znanja o strahu. Edvard Kocbek bio je opasan jer on, za razliku od kršćanskoga puka i klera, te za razliku od većine intelektualaca i pisaca kršćanske inspiracije, svoju vjeru nije započinjao odgovorom na pitanje postoji li Bog, nego odgovorom na ono što je za kršćanina i njegovu moralnu i životnu egzistenciju puno važnije: treba li misliti, djelovati i osjećati kao da Boga u svakom trenutku ima. O prvome se može dvojiti, i dužnost je vjernika da sumnja, ali o drugome, za Kocbeka, nikakve dvojbe nije moglo biti. To je ona vrsta moralne striktnosti koja će u Centralnome komitetu, u Crkvi i u svakoj drugoj ideološkoj ili ideologiziranoj ustanovi izazvati posve razložan strah.


Miljenko Jergović 30. 07. 2011.

Izvor: jergovic.com

Twitter
Anketa

Gdje planirate doček Nove godine?

Rezultati ankete
Blog