Sport

Bufonovo pismo mlađem sebi: "Ali ti nisi nikakav superheroj. Ti si samo čovjek kao i svi ostali."

Đanluiđi Bufon napisao je dirljivo pismo mlađem sebi, otkrivajući svoju bitku s depresijom i žaljenje zbog ekstremno desničarskih ideja.

Bufon će ući u istoriju kao jedan od najvećih golmana svih vremena. U dugom tekstu za The Players' Tribune otkriva poteškoće i probleme s kojima se susretao tokom karijere


„Dragi 17-godišnji Đanluiđi,

pišem ti večeras ovo pismo kao 41-godišnjak koji je prošao mnogo toga u životu i počinio neke pogreške. Imam neke dobre vijesti i neke loše vijesti za tebe. Prava je istina da sam ovdje kako bi ti govorio o tvojoj duši. Da, tvojoj duši. Vjerovao ili ne, imaš dušu. Počnimo s lošim vijestima. Imaš 17 godina. Uskoro ćeš postati pravi fudbaler, baš kao u tvojim snovima. Misliš da sve znaš. Istina je, moj prijatelju, da ne znaš ništa.

Za samo nekoliko dana dobićeš priliku nastupiti u prvoj utakmici Serie A protiv Parme i ne znaš dovoljno da bi bio uplašen. Trebao bi biti u krevetu i piti toplo mlijeko. A što ćeš ti učiniti? Ti ćeš otići u noćni klub s prijateljima iz Primavere. Popićeš samo jedno pivo, zar ne? Ipak malo pretjeruješ. Glumiš filmskog lika. Snagatora. Tako se obično nosiš s pritiskom, za koji ni ne znaš da ga osjećaš. Uskoro ćeš biti izvan noćnog kluba, svađaćeš se s policajcima u jedan sat ujutro.

Samo pođi kući. Idi u krevet. I molim te, nemoj se popišati na točkove policijskog auta. Policajci to neće smatrati smiješnim, klub to neće smatrati smiješnim i rizikovaćeš sve za što si radio. To je ona vrsta haosa koju sam sebi izazivaš, bez ikakvog razloga. To je ono što gori u tebi i navodi te na pogreške. Naravno, ti misliš da svojim saigračima pokazuješ kako si snažan i slobodan, ali zapravo je to samo maska koju nosiš.

Za samo nekoliko dana, imaćeš tri stvari koje su vrlo opojne, ali i vrlo, vrlo opasne. Novac, slavu i posao svojih snova. Sad sigurno razmišljaš šta bi moglo biti opasno u tome? Pa, radi se o paradoksu. S jedne strane, istina je da golmanu treba samopouzdanje. Mora biti neustrašiv. Ako treneru ponudiš da bira između tehnički najboljeg golmana svijeta i najneustrašivijeg golmana, garantujem ti da će svaki put odabrati neustrašivo kopile.

S druge strane, osoba koja je neustrašiva može lako zaboraviti da ima um. Ako živiš nihilistički, mislim samo na fudbal, tvoja duša će početi venuti. Na kraju ćeš postati tako depresivan da nećeš htjeti ustati iz kreveta. Možeš se smijati koliko god hoćeš, ali to će se dogoditi tebi. Dogodiće ti se na vrhuncu karijere, kad budeš imao sve što čovjek može poželjeti u životu. Imaćeš 26 godina. Bićeš golman Juventusa i italijanske reprezentacije. Imaćeš i novac i respekt. Ljudi će te zvati Supermenom.

Ali ti nisi nikakav superheroj. Ti si samo čovjek kao i svi ostali. A pritisak tvog zanimanja može te pretvoriti u robota. Tvoja rutina može postati zatvor. Ideš na trening. Dolaziš kući i gledaš televiziju. Ideš na spavanje. Isto to radiš i sljedeći dan. Pobjeđuješ. Gubiš. Sve se ponavlja iznova i iznova.

Jednog jutra, kad ustaneš iz kreveta i kreneš na trening, tvoje će se noge početi nekontrolirano tresti. Biće tako slabe da nećeš moći voziti svoj auto. Isprva ćeš misli da se radi samo o umoru ili virusu. Ali biće sve gore. I samo ćeš misliti na spavanje. Na treningu će ti se svaka odbrana činiti kao ogroman napor. Tokom sedam mjeseci, teško ćeš pronalaziti životnu radost.

Ovdje moramo malo zastati. Znam šta misliš dok čitaš ovo kao 17-godišnjak. Kako je to moguće? Ja sam sretna osoba. Ja sam rođeni vođa. Budem li golman Juventusa, budem li zarađivao milione, moram biti sretan. Nemoguće je biti depresivan.

Moram ti postaviti važno pitanje. Zašto si odlučio posvetiti svoj život fudbalu, Điđi? Sjećaš li se? I molim te, nemoj mi reći da je to bilo zbog Tomasa N'Kona. Moraš ići dublje od toga. Moraš se sjetiti svakog detalja.

Imao si 12 godina. Da, igralo se Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji. Prvu utakmicu na San Siru igrali su Argentina i Kamerun. Ali gdje si ti bio za vrijeme prve utakmice? Zatvori oči. Bio si sasvim sam u svom dnevnom boravku. Zašto s tobom nisu bili tvoji prijatelji, kao inače?

Ne možeš se sjetiti. Tvoja baka bila je u kuhinji i spremala ručak. Tog dana bilo je tako vruće da je zatvorila sve prozore kako bi u sobi bilo svježije. Sve je bilo u mraku, osim žutog odsjaja televizije. Što vidiš? Vidiš čudno ime. Kamerun. Ne znaš gdje je Kamerun. Do tada nisi ni znao da takvo mjesto uopšte postoji. Naravno, znaš Argentinu i Maradonu, ali postoji nešto magično u igračima iz Kameruna.

Vruće je pod ljetnim suncem, ali njihov vratar i dalje nosi kompletnu opremu. Duge crne hlače. Zelena majica dugih rukava s ružičastim ovratnikom. Način na koji se kreće, način na koji stoji, fantastični brkovi. Očarao je tvoje srce na neobjašnjiv način.

On je "najkul" čovjek kojeg si ikad vidio. Komentator kaže da je njegovo ime Tomas N'Kono. A onda, magija. Korner za Argentinu, Tomas trči kroz gužvu i izbija loptu 30 metara u zrak. To je trenutak kad si znao što želiš učiniti sa svojim životom.

Ti ne želiš biti običan golman. Ti želiš biti ovakav golman. Želiš biti divlji, hrabar, slobodan. Minutu po minutu, gledajući utakmicu, ti postaješ ono što jesi. Tvoj život se ispisuje. Kamerun daje gol, a ti postaješ tako nervozan zbog želje da izdrži da to postaje fizički neizdrživo. Skačeš po kauču. Stalno si ispred ekrana. Kad je Kamerunu i drugi igrač isključen, više ne možeš ni slušati.

U posljednjih pet minuta, skrivaš se iza televizora s isključenim zvukom. Povremeno viriš da shvatiš što se događa i potom se opet sakriješ. Konačno gledaš kako igrači Kameruna slave. Odmah trčiš na ulicu. Još dvoje djece iz susjedstva čini isto. Svi viču: 'Jesi li gledao Kamerun? Jesi li gledao Kamerun?'

Tog dana u tebi se rodila vatra. Kamerun je mjesto koje postoji. Tomas N'Kono je čovjek koji postoji. Ti ćeš pokazati svijetu da Bufon postoji. Zbog toga ćeš postati fudbaler. Ne zbog novca i slave. Nego zbog umijeća i stila Tomasa N'Kona. Zbog njegove duše.

Moraš zapamtiti da novac i slava nisu svrha. Ako ne vodiš brigu o svojoj duši, ako ne tražiš inspiraciju u stvarima izvan fudbala, ti ćeš propadati. Ako bih ti morao dati samo jedan savjet, onda bi to bilo da budeš znatiželjniji o svijetu oko sebe dok si još mlad. Tako ćeš sačuvati sebe i posebno svoju porodicu od mnogo problema.

Biti golman znači biti hrabar, to je istina. Ali biti hrabar ne znači biti ignorant, Điđi. U dubini tvoje depresije, dogodiće se nešto lijepo i neobično. Jednog jutra, odlučićeš prekinuti svoju rutinu i poći na doručak u drugi restoran u Torinu. Tako ćeš gradom prolaziti novom rutom i hodati kraj umjetničkog muzeja.

Vani je poster na kojem piše – Chagall. Već si ranije čuo to ime, ali ne znaš ništa o umjetnosti. Imaš posla, morao bi poći. Ti si Bufon. Ali ko je Bufon? Ko si ti, zapravo? Znaš li?

Ovo je najvažniji dio ovog pisma. Moraš ući u taj muzej tačno tog dana. Biće to najvažnija odluka u tvom životu. Ako ne uđeš u taj muzej, nastavićeš živjeti kao fudbaler, kao Superman, sve svoje osjećaje i dalje ćeš zaključavati u podrum, a tvoja će duša i dalje propadati.

Ali ako uđeš unutra, vidjećeš stotine Chagallovih slika. Većina njih neće ostaviti nikakav utisak. Neke su dobre, neke su zanimljive, neke ti ne govore baš ništa. No onda ćeš vidjeti jednu konkretnu sliku koja će te udariti poput munje. Zove se Šetnja.

To je gotovo dječja slika. Muškarac i žena su u parku, imaju piknik i sve je čarobno. Žena leti u nebo poput anđela, a muškarac stoji na zemlji i smije se, držeći je za ruku. To je poput dječjeg sna. Ova slika prenijeće nešto s drugog svijeta. To će ti dati osjećaj djeteta. Osjećaj sreće u jednostavnosti. Osjećaj Tomasa N'Kona koji udara loptu 30 metara u zrak. Osjećaj tvoje bake koja te doziva iz kuhinje. Osjećaj sjedenja u mraku iza televizora, u molitvi.

Kako odrastamo, lako zaboravljamo na te osjećaje. Moraćeš se vratiti u muzej odmah sljedećeg dana. To je važno. Žena koja prodaje ulaznice čudno te gleda. Reći će ti: 'Niste li bili ovdje i juče?' Nema veze. Samo uđi. Ova umjetnost biće za tebe najbolji lijek. Kad otvoriš svoj um, unutrašnja težina koju osjećaš će se podignuti, kao što je ona žena na Chagallovoj slici podignuta u zrak.

Postoji nevjerojatna ironija u ovom trenutku. Nešto što nam je život ispisao. Toliko neobjašnjivih i prekrasnih stvari će se dogoditi da će ti se činiti kako su povezane. Ovo je jedna od njih. Jer kad budeš mladi igrač Parme, iz neznanja ćeš učiniti nešto što će te obilježiti. Uoči velike utakmice, želićeš učiniti veliku gestu, kojom ćeš saigračima i navijačima pokazati da si vođa, da si hrabar, da imaš snažan karakter.

I tako ćeš na svoju majicu napisati riječi koje si jednom vidio urezane na školsku klupu. Napisaćeš: 'Smrt kukavicama.' Pomislićeš da je samo motivacijska poruka. Nećeš znati da je to slogan ekstremno desnih fašista. To je jedna od onih pogrešaka koje će tvojoj porodici nanijeti mnogo boli. Ali te su pogreške važne, zato što podsjećaju da si i ti čovjek. One te stalno iznova podsjećaju da zapravo nemaš pojma ni o čemu, moj prijatelju.

To je dobro, zato što će fudbal učiniti dobar posao pokušavajući te uvjeriti da si poseban. Ali moraš zapamtiti da nisi nimalo drukčiji od barmena ili električara, s kojima ćeš biti prijatelj cijelog života.

Ovo će te izvući iz depresije. Ne prisjećanje na to koliko si poseban, nego prisjećanje da si isti kao i svi ostali. To ne možeš shvatiti sada, sa 17 godina, ali obećavam ti da je prava hrabrost u pokazivanju slabosti, a ne sramu zbog njih.

Zaslužio si dar života, Điđi. Baš kao i svi ostali. Zapamti to. Stvari su povezane na načine za koje si premlad i naivan da bi ih sada vidio. Žao mi je jedino što nisi ranije otvorio svoj um svijetu. Možda je stvar u tome što si ti takav.

I s 41 godinom i dalje ćeš osjećati taj žar u sebi. I dalje nećeš biti zadovoljan, oprosti što to moram reći. Čak ni trofej svjetskog prvaka u tvojim rukama neće smiriti taj osjećaj. Sve dok ne dočekaš sezonu u kojoj nećeš primiti nijedan gol, nećeš biti zadovoljan.

Da, možda je tačno da si oduvijek bio takav. Sjećaš li se prve zime kad si otišao u posjetu ujaku u planine u Udine? Ili je to uspomena koje se može sjetiti samo stariji čovjek? Bile su ti četiri godine. Tokom noći je sniježilo. Nikad prije nisi vidio snijeg. Probudio si se, pogledao kroz prozor i vidio san. Cijela zemlja postala je bijela.

Istrčao si van u pidžami, nisi uopšte razumio što je snijeg. Ali nije bilo oklijevanja. Gledao si u hrpu snijega i šta si učinio? Jesi li razmišljao? Jesi li se čudio? Jesi li utrčao u kuću po kaput?

Ne, skočio si ravno u snijeg. Neustrašivo. Tvoja baka je povikala: 'Đanluiđi!!!!!! Ne! Ne! Ne!' Bio si potpuno mokar i smijao se. Završio si s groznicom cijele sedmice. Ali nije te bilo briga. Bez oklijevanja. Ravno u snijeg. To si ti.

Ti si Bufon. Ti ćeš pokazati svijetu da postojiš.“

 

Izvor: index.hr
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog