Društvo

A onda je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu...

Nešto je pošlo po zlu

Kad Peter Handke sa Sofijom sleti na Aerodrom „Adem Jašari” u Prištini i prođe pored ogromnog crnog dvoglavog orla, čeka ga Dejan Baljošević u luksuznom automobilu „opel agila 1.0”. Pisac zaglavljen u zadnjem dijelu limuzine, koljenima nabada naslon Sofijinog sjedišta. Užasno je nervira, nešto je ozbiljno pošlo po zlu. Da bi smirili njenu neprilagođenost konformizmu odlaze u Orahovac u vilu Baljoševića koju ova porodica rentira za 30 evra mjesečno. Za rijetke neupućene, srpski dio starog dijela grada Orahovac nalazi se na Kosovu i doživeo je potpuni procvat uoči i poslije NATO bombardovanja, dok je susjedno srpsko selo Velika Hoča sa preko deset crkava iz srednjeg vijeka, odmah po oslobođenju 1999. i konačnom ulasku tenkova, postalo turistička atrakcija. Neuki balkanski seljaci su ovdje, okruženi bodljikavom žicom i tenkovskim cijevima, počeli proizvoditi vino koje je odmah preteklo marke "port noval" ili "romanee conti". Najbliže poređenje moglo bi da glasi Orahovac je Monako, a Velika Hoča je Sen Trope. Tu Handke pije bijelo vino iz vinograda koji se ovdje njeguju od Jelene Anžujske, Sofiju brinu veće količine i, može se reći, nešto je ozbiljno pošlo po zlu.

Ako se sve navedeno ostavi po strani, Sofija voli Jelenu Anžujsku, ona joj je zemljakinja. Poskakuje dok gleda njen portret na gračaničkom zidu. Njen suprug je okrenut leđima i više ga zanimaju slapovi svjetlosti na fresci Strašni sud u Gračanici. Traži prema sopstvenoj poetici uspjeli trenutak na kompoziciji. Niko ne zna za njihove posjete, rijetke su fotografije, nema novinara i medija. Oni ovdje imaju prijatelje, oni traže lica, neku vrstu duha i prepoznavanja. „Stigao je naš Pera“, kažu u Orahovcu.

A onda je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost i albanski dio Kosova je pao u trans kolektivne osude i pisanja protestnih pisama svim poznatim i dostupnim adresama. Pridružili su se različiti regionalni entiteti, kao da im od te osude budućnost zavisi i kao da se okrunilo nešto od svetinje njihovog identiteta i istorije. Akademije, premijeri, ministri, ratni veterani, ucviljene majke, rane što dvadeset godina nikako ne zarastaju i samo se obnavljaju najčešće mržnjom, napali su pisca. Dograbili su, svako prema svojoj moći, poneki kamen da bace na Handkea. Ispaljene su stotine fraza iz vokabulara pokojne Komunističke partije Jugoslavije. Veća količina nesuvislosti, besmislica i nemogućih zahtjeva odavno se nije našla na jednom mjestu. Tako je, bar na trenutak, nobelovac Handke, ako se isključi većina Srba, ponovo vaskrsao nesrećnu Jugoslaviju. Odavno se više nepismenosti, nekreativnosti i gluposti sa različitih strana nije sručilo na glavu jednog pisca.

Izgledalo je da nametljive pojedinosti prljaju i nagrđuju ljude i okolinu u kojoj se nalaze“, glasi jedna davna Handkeova rečenica. I desilo se upravo tako, svijet koji je napao Handkea najviše je govorio o sebi i svojoj fatalnoj mržnji. No, ipak će pažljiviji čitalac uočiti da se jedna osoba, pod očiglednim uticajem literature za plažu i ljubavnih romančića, istakla svojim književnim darom. Riječ je o Vljori Čitaku, kosovskoj ambasadorki u Vašingtonu.

Nešto je ozbiljno pošlo po zlu“, napisala je Čitaku i kandidovala se za Nobelovu nagradu. Bez obzira na otrcanost ove rečenice iza nje se krije strah od dolazećih procesa i bilo kakvih promjena. Zamrznuta istina uspostavljena bombama nije održiva, kao što se ni demokratija ne uspostavlja razaranjem i etničkim čišćenjem. Uplašili su se Handkea svjedoka, a on nije svjedok. Svaki njegov postupak je suprotan svjedočenju. On od jedne rečenice pravi svijet, sliku, vrijeme. Možda on pokušava da svijet i druge dovode u poziciju svjedočenja. Vljora Čitaku je u panici jer nema zemljake na gračaničkom zidu, iako živi deset kilometara dalje, ona ne može da čita svjetlost zbog nacionalne strasti u kojoj drugi ne postoje. Portret koji porodica Handke ima na zidu u Gračanici je njena kazna jednako kao i Nobelova nagrada. A gdje su tu ljudi, obični, mali, poniženi nesrećnici?

Ovdje počiva usamljeni Valentin Račing... s najmračnijim posmrtnim ostacima, oplakan od najbližih“, prepisuje zapis sa groblja u Koruškoj 1987. godine. Kada je, dvadeset godina kasnije, stigao na groblje u Retimlju kod Orahovca nije mogao zapisati ništa. Majke u crnim maramama palile su svijeće pored jednog jedinog patrljka preostalog od polomljenog drvenog krsta. Neko je pored komada drveta stavio crvenu jabuku. „Ovo je univerzum bola”, rekao je Handke i zaćutao. Nije rekao riječ o albanskim ekstremistima koji su uništili ovo groblje. Od tada on ovdje dolazi tiho i gleda lica ljudi i freske. Isto tako nečujno, primio je i književnu nagradu „Zlatni krst kneza Lazara“ 2009. koja se dodjeljuje u Gračanici.

Juče su se ispred ambasade Švedske, kako je i najavljeno, okupili Albanci da protestuju protiv Handkea. Organizator se nije pojavio, jer skup nije prijavljen policiji. Govornici od koji su neki imali bijele kape sa grbom velike Albanije, sjećali su se Miloševića, Rankovića, Draže Mihailovića i, naravno, Handkea. Protest je održan i zvanično odložen, moguće da će ih biti još.

U međuvremenu Handke će birati lica i slike. Prije nekoliko godina ušao je u Atelje Doma kulture „Gračanica” na podu su ležale desetine grafika. Odmah je prepoznao najbolju. Raspeće „Bez naziva“, slikarke Milene Cvetković. Otišlo je sa njim iz duboke tišine i univerzuma bola.

Handkea ne možete ni nagraditi, ni napadati jer „onaj ko mi protivriječi, (taj je) moj anđeo zaštitnik”, kaže pisac, decenijama prije ove Nobelove nagrade. On se rijetko može prevariti, on osjeća dok stoji ispred Bogorodičine freske sa kotaricom u Prizrenu da su je palili 2004, da je vijekovima bila ispod maltera dok je crkva bila džamija. Iznad svega, on zna da je freska lijepa. On čita duh i pristao bi da, svi koji ga napadaju, ćute zajedno s njim u spaljenoj Bogorodici Ljeviškoj.

 

Izvor: politika.rs/Živojin Rakočević
Twitter
Anketa

Na šta najviše trošite novac?

Rezultati ankete
Blog