Intervju

Marko Bačanović: Poezija je ono što me odabralo!

Pjesnik Marko Bačanović nedavno je nagrađen književnom nagradom "Tragom Nastasijevića", a u oktobru ove godine osvojio je i treće mjesto na pjesničkom takmičenju Mili Dueli 2019, u konkurenciji od 550 autora iz cijelog svijeta.

U intervjuu za Frontal Bačanović govori o značaju ovih književnih nagrada, poeziji i planovima u budućnosti kada su u pitanju nove zbirke pjesama.

FRONTAL: Na ovogodišnji nagradni konkurs pod nazivom „Tragom Nastasijevića“ pristiglo je preko sto pedeset pjesama. U kategoriji „Poezija“  među tri najbolja rada našla se i Vaša pjesma Jaspis. Kako je nastala pjesma i koliko Vam znači ova nagrada?

BAČANOVIĆ: Pjesma Jaspis samo je jedan od fragmenata moje druge zbirke poezije, koja je već završena, uz povremena neizbježna dodavanja i izuzimanja koja će uslijediti. Zbirka nosi naziv Dvojnik i u dualno-monološkoj sonetnoj formi govori o podvojenosti univerzuma unutar jednog čovjeka kojim je ovladala sila poezije. Sa jedne strane imamo trivijalnog svakodnevničara, a sa druge pjesnika koji ga povremeno posjećuje u transcendenciji stvaralačkog čina. Najčešće se ova dvojica u potpunosti ne mogu razumjeti, a ipak im ne preostaje ništa drugo nego da koegzistiraju i sarađuju. Jedan drugome narušavaju stečenost zemaljskih dostižnosti, dok se drugi koji je medijum prvome najčešće u iste te dostižnosti otkrada, lišavajući tako onog preko puta vremena za realizaciju pjesničkog dara. Ograničenost zemaljskog obličja i bezgranična (samim tim i nedostižna) širina pjesničkog univerzuma, izmjenjuju se kao međusobno nesagledive krajnosti. Ponekad u obliku mržnje, a ponekad u obliku prisnosti, baš kao i bilo koji unutarsvemirski odnos dvije ili više jedinki. Mnogo je tu i paralelnih univerzuma koji se na tome (bes)putu susreću, a vezani su za druge ljude, kulture i filozofije i posmatranje njihovih vlastitih podvojenosti i kontradikcija. 

Sama pjesma nastala je kao i svaka druga, ostvarenjem spomenutog jedinstva u stvaralačkom činu – jedinstva o čijem smrtonosno-besmrtnom potencijalu pjesma i govori. Ne znam zašto je pored svih ostalih pjesama baš Jaspis na žiri ostavila najjači utisak, ali sam u svakom slučaju zahvalan, tim prije jer se radi o mojoj prvoj književnoj nagradi.

FRONTAL: Ove godine Vas je krenulo kada su u pitanju nagrade. Početkom oktobra ste osvojili treće mjesto na pjesničkom takmičenju Balkana - Mili Dueli 2019, u konkurenciji od 550 autora iz cijelog svijeta. U čemu je značaj tog takmičenja, s obzirom da se navodi da je cilj promocija međunarodne saradnje i borba protiv govora mržnje na Balkanu? 

BAČANOVIĆ: Mili Dueli je takmičenje koje će književne institucije najčešće podcijeniti, valjda zato što odudara od uvriježenog načina na koji se konkursi realizuju, ali zapravo je riječ o jednom sjajnom projektu mladog pjesnika i entuzijaste Nermina Delića, koji traje evo već sedmu godinu te neprekidno raste i ima nevjerovatan dalji potencijal širenja. Vjerujem da najbolja vremena za ovo takmičenje tek dolaze. Ono što ga čini jedinstvenim je potpuna transparentnost žirija, samim tim i vrlo mala mogućnost zakulisnog zloupotrebljavanja, čemu već decenijama svjedočimo na najvećem broju književnih konkursa. 


- Može li poezija da utiče na tu borbu?

Što se tiče govora mržnje, ne mislim da poezija može bilo koga efikasno da izmiri. Barem ne naočigled. Ako je poezija kao način života nekome već podarena, onda je pretpostavka da bi samim tim i bilo koji oblik mržnje trebao biti isključen. Sujeta, zavist i mržnja ovladavaju u momentu kada pojedinac već prestane da bude medijum poezije. Imate bezbroj aktuelnih primjera pretvaranja bivšeg, nekada i veoma nadarenog pjesnika u propagatora i tribuna neke dnevno-političke i koristonosne ideje. Tada se i izgubi osjećaj za pjesničku pravdu koja je iznad svake ideje i istine, pa i suprotnosti istine kao njezine ravnopravne varijable. To su već plebejski bubnjevi i ko jednom u njih krene da udara, nikakve poezije tu više nema niti može biti. Moje je mišljenje da je to zapravo i najčešće borba koja se odvija na nivou ličnosti, jer je poezija svakome od nas data, samo je trebamo naučiti uzeti i više nikada ne pustiti od sebe. Kada bi na individualnom nivou postala prigrljenija i masovnija, naravno da bi i u široj slici mogla da dovede barem do malo ljepšeg sagledavanja i razumijevanja okolnosti, koje su, generalno, oduvijek bile više prozaične, nego poetične.

FRONTAL: Kojim se temama najviše bavite u svom pisanju i smatrate li da poezija pomaže čovjeku da spozna neprolazne vrijednosti?

BAČANOVIĆ: Kao biće koje uvijek nastoji da posmatra sliku daleko širu i daleko dublju, nego nam to dozvoljava ograničenost znanja, iskustva i kratkosežnost većine ljudskih čula, rekao bih da me prije svega zanima božanstvenost mogućnosti ljudskog duha, nasuprot ograničenosti stečene stvarnosti, koja je mahom jednolična i neprekidno se ponavlja. To će se tako i dešavati sve dok čovjeka vlastiti duh ne obdari majstorstvom da mu neka realija koja mu stoji ispred nosa ne bude stvarnija i ne znači mu više od onoga kakvom je on uspije zamisliti, tj. u puno ljepšem i uzvišenijem obliku. Upravo je to neprolazna vrijednost poezije. Neki to zovu i umjetnost življenja. Tesla bi to čak nazvao „intuicija“ – mogućnost osjećanja istine, čak i onda kada je ona sasvim nedostupna svim našim logičkim zaključcima i mentalnim naporima. Pomalo nevjerovatno, u poljima egzaktne nauke, on ju je i sam pretpostavljao tačnome znanju. Zato i jeste bio jedini istinski prorok i najveći kreator kojeg je čovječanstvo imalo.

FRONTAL: Koje pjesnike lično volite čitati?

BAČANOVIĆ: Pitanje ove vrste mi je uvijek bilo najteže. Možda iz razloga što poeziju uopšte ne čitam mnogo, odnosno čitam, ali jako sporo, jer mi je potrebno mnogo vremena da to što pročitam ujedno i promislim. Kod mene je taj čitalački čin uopšte veoma sličan stvaralačkom. Mora da postoji grobni mir i potpuna izolacija pa da onda pokušam da sagledam s one strane napisanog i u gluvoći lista papira osjetim melodiju koja će me odvesti ili ne u samu srž tuđe kreacije. U najvećem broju slučajeva taj se put promaši, ali svi ti promašaji zapravo jesu putevi ka suštini nečega. Ti putevi do sada su me nekako najviše približili Šekspiru, ili recimo Batler Jejtsu ili Dilanu Tomasu, zatim Fernandu Pesoi do te mjere da sam čak uspio prevesti njegova do sada neprevedena djela. Od naših bih izdvojio u prvom redu Njegoša, Kulenovića, Kostića, Lalića. Postoji i jedan mnogima nepoznat savremenik, veliki pjesnik Radomir Mitrić, koji je svojim djelima već u mlađim danima, ispred silne savremenosti zajahao debelo u svevremenost.


FRONTAL: Koliko je na Vas i na Vaše pisanje uticao blizak susret sa stranim kulturama i univerzitetima?

BAČANOVIĆ: Svakako da jeste, rekao bih prije svega što su mi svi moji dugoročniji boravci u inostranstvu otvorili vrata poznavanja jezika na kojima sam zatim mogao čitati originalna djela, samim tim i pokušavati prodrijeti bar u dio njihovih velikih mističnosti. Nevjerovatan je osjećaj kada najednom shvatite da možete čitati npr. Novalisa ili Hesea ili Bloka ili Ljermontova ili npr. Adama Mickijeviča, bez da vas pored svih drugih ograničenja, sputava još i u većini slučajeva katastrofalno bezosjećajan prevod. Ne bih rekao da je to direktno oblikovalo moje pisanje, ali se na nekom nesvjesnom nivou dio tih mojih književnih rudarenja utkao i vjerovatno se i može raspoznati u onome što stvaram. Nikada se ne bih usudio reći da sam ja prvi izmislio sve što sam napisao. Sam se ne trudim, ali neminovno je da će neko ko dobro poznaje i osjeti materiju i pronaći elemente nečega nekada pročitanog i spoznatog i to je jako lijepo. 

"Bilo na zapadu ili na istoku, nisam pronašao ništa posebno bolje 

i autentičnije od naše vlastite kulture i mentaliteta"

Na ličnom nivou, naravno da svaka od kultura sa kojom se susretnete znači jako mnogo u smislu pokušaja shvatanja onog dijela mentaliteta i duha, vezanog za određenu geografsku dužinu i širinu i određen etnos. Susret sa drugim i drugačijim svakako umnogome proširuje širine vlastitih horizonata, ali nikako ne bi trebalo da znači nipodaštavanje i sasjecanje elemenata vlastite kulture koju čovjek već negdje odnekud donese, što najčešće i bude slučaj sa našim ljudima koji su iz ekonomskih razloga prisiljeni emigrirati. Lično, bilo na zapadu ili na istoku, nisam pronašao ništa posebno bolje i autentičnije od naše vlastite kulture i mentaliteta sa čime bih se mogao duševno i duhovno poistovijetiti. Samo drugačije, rekao bih, i u praktičnom smislu funkcionalnije, ali istovremeno i neuporedivo ispraznije, za šta je nekome koga pokreće eho duše, odnosno sentiment, a ne oportunizam, potrebno imati jako dobar stomak. Sve u svemu, iskustvo je to koje obogaćuje jedino onda kada nije trajno. Nekako mislim da sam uspio maksimalno da iskoristim okolnosti pod kojima sam tamo boravio i da se vratim nazad daleko samospoznatiji, ako ništa, onda barem u smislu poznavanja onoga što nisam.

FRONTAL: Izjavili ste da ste „srećno nezaposleni i blagoslovljeni stvaračkim mirom uz postepeno sve veće gomilanje oblaka egzistecnijalnog nemira“. Kako je to biti „srećno nezaposlen“ u BiH?

BAČANOVIĆ: Iz trenutačne perspektive jako lijepo, ali je sve to vezano za objektivne okolnosti koje mi idu na ruku. Koristim znanje nekoliko jezika pa zaradim povremeno onoliko novca koliko mi je potrebno. Mogu reći da nikada nisam bio sretniji, jer sam konačno ostvario bar djelić svoga ideala, a to je da imam dovoljno vremena i energije za promišljanje i stvaranje. Kao i svaka uslovnost, i ova sa sobom nosi određenu praktičnu žrtvu, ali kada ste posvećeni onome što vam je zauzvrat omogućeno da radite, onda i ta žrtva postaje poprilično malena pa vam tek povremeno unosi taj, kako rekoh, „nemir egzistencije“. Imao sam tu privilegiju ili nesreću, zavisno iz kojeg ugla se gleda, da ostvarim dvije perspektivne karijere koje sam vrlo brzo pošto bih ih ostvario i napuštao, jer u svemu tome nisam mogao pronaći dio sebe, osim možda onog najgoreg, kojeg nikada ne bih pustio da se razvija i mnome vlada. Poezija je ono što me odabralo i za šta su mi trebale godine i godine da prepoznam kao dio sebe koji je najbolji, pa da zatim i sa praktične strane presječem i odlučim da ne mogu više dozvoliti da trošim vrijeme na stvari koje sa mnom nemaju nikakve suštinske povezanosti. Novac se može nadoknaditi vrlo lako, ako je čovjek domišljat, a vrijeme jako teško i nikako, a rekao bih da sam do sada izgubio previše i jednog i drugog. Negdje je valjalo tome stati u kraj. Novac i dalje trošim, a akumulišem sebi vrijeme za stvaranje na način na koji najbolje umijem. Ne gajim iluzije da se radi o dugovječnosti, jer bolni kompromisi iskrsavaju obično onda kada se čovjek ponajmanje nada, ali ću uvijek davati sve od sebe da ostanem unutar sebe u najvećoj mogućoj mjeri.

"Zašto sama neizvjesnost i potraga, a ne izvjestan i stečen pronalazak, ne bi mogla da bude ta uzvišena ljepota iz koje može da se rodi čitav jedan kosmos ispunjen blagošću samospoznaje, pomoću koje je jedino i moguće spoznati, razumjeti i bezuslovno zavoljeti drugo ljudsko biće?"

Zašto je objektivnost i praktičnost funkcionisanja ovdje lošija, nego negdje drugo, postoji vrlo jasan i precizan razlog, a on nije vezan za to što smo mi lošiji, a neko drugi bolji, kako ljudi najčešće nepromišljeno i autodestruktivno rezimiraju. Svijet je oduvijek funkcionisao na jednak način. Jedni su nemali, da bi drugi imali i obrnuto, jedni su gladovali da bi se drugi prejedali; samo je to slika koju malo ljudi umije da nazrije, a sve zbijeni u svoju svakodnevničnu nedaću. Meni se čak i ta svakodnevnična borba čini kao daleko prihvatljivija i dostojanstvenija opcija, nego se jednostavno pustiti nizvodno i tim se bezvremenom razvodniti u morima istosti i patvorenog mira i komfora, gdje sticanje i gomilanje postaje jedina svrha postojanja. Zašto se baš u okviru te i takve nemilosrdne borbe i vatre koja nas prati i tu i tamo pati ne bi mogao pronaći mnogo teže dokučiv, ali mnogo uzvišeniji cilj? Ne čini li ga upravo ta nedokučivost umnogome i vrijednijim? Zašto sama neizvjesnost i potraga, a ne izvjestan i stečen pronalazak, ne bi mogla da bude ta uzvišena ljepota iz koje može da se rodi čitav jedan kosmos ispunjen blagošću samospoznaje, pomoću koje je jedino i moguće spoznati, razumjeti i bezuslovno zavoljeti drugo ljudsko biće? Neoplatonisti bi rekli „dovesti boga u sebi do božanskog u svemu“, a to je opet naša vlastita makrokreacija. Za nekoga su ovo možda bajke, ali ne za one koji su dovoljno jaki u njih da povjeruju.

FRONTAL: Izdali ste zbirku poezije „Dreka pamtivijeka“. Da li je u planu uskoro neka nova zbirka pjesama?

BAČANOVIĆ: Kao što sam već rekao, „Dreka pamtivijeka“ će sticajem okolnosti vezanih za izdavački neshvat izaći tek za koju sedmicu, u dosta izmijenjenoj verziji u odnosu na onu prvobitno zamišljenu prije godinu dana, a sve skupa u mome samoizdanju. Godinu dana sam stariji, rekao bih i godinu dana vještiji i bolji pa je zapravo druga zbirka „Dvojnik“, a koja je takođe gotova, trenutačno ono najbolje što imam za ponuditi, samo će posljedično sačekati svoje izdanje za nekoliko mjeseci, rekao bih do narednog proljeća. U međuvremenu planiram izdati i 35 Soneta i Zapise Fernanda Pesoe, do sada još uvijek neprevedene na naš jezik, jednako kao i pjesme Kšištofa Kamila Bačinjskog, kod nas potpuno anonimnog, a sjajnog poljskog pjesnika, palog u Varšavskom ustanku. Blizu je kraju i moja zbirka na engleskom jeziku. Za narednu zbirku pjesama već pravim skice i ideja je da je napravim potpuno multimedijalno. Materijala ima jako mnogo i jedino sam sa izdavanjem u popriličnom zaostatku, ali nadam se da će se i to uskoro posložiti onako kako bi idealno i trebalo, a to je da moja djela reflektuju i aktuelnost onoga što radim i što promišljam.



Autor: Danka Savić

 

Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog