Društvo

Nataša Mataušić, hrvatska istoričarka: U Sisku se nalazio logor za srpsku djecu, a ne prihvatilište!

Reagujući na nedavno prikazivanje dokumentarnog filma „Dječije prihvatilište Sisak“, hrvatska istoričarka Nataša Mataušić kazala je u intervjuu za Glas Srpske da se u Sisku, bez svake sumnje, tokom 1942. godine nalazio ustaški logor za srpsku djecu, a ne prihvatilište kako se to pominje u filmu.

Ona je istakla da je u logoru u Sisku svako šesto dijete umrlo zbog nebrige, nedostatka hrane i lijekova.

„Kada se priča o navodnom prihvatilištu zaboravljaju se neke stvari koje su i te kako važne. Zašto su ta djeca završila u „prihvatilištu“? Gdje su njihovi roditelji? Zašto ih je trebalo spasavati i od koga? Ova pitanja zaobilaze se u širokom luku, iako su odgovori dobro poznati“, kazala je Mataušićeva i poručila: „Ne namjerevam ga gledati. Čuvam zdravlje i živce.“

Prema njenim saznanjima na osnovu ličnih istraživanja, arhivske građe i naučnih tekstova, u Sisku se tih ratnih godina nalazio logorski sistem koji se sastojao od ustaškog „Sabirnog logora Sisak“ i „Prihvatilišta za djecu izbjeglica“.

U ustaški sabirni logor su bile internirane srpske porodice “pokupljene” u ratom zahvaćenim područjima Banije, Korduna, Moslavine, Slavonije i Kozare, a nakon akcija “čišćenja terena”. Nakon kraćeg zadržavanja, svi za rad sposobni muškarci i žene odvođeni su na prisilni rad u Treći rajh. Samo tokom 1942. godine odvedeno je 8.233 osoba. Djeca, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka, nasilno odvojena od svojih majki koje su poslane na prisilni rad, ostajala su u sabirnom logoru prepuštena “brizi hrvatske države”. Iz sabirnog logora ova djeca su bila premještana u “prihvatilište” gdje su dijelila istu, tragičnu sudbinu kao i tamo dopremljena kozaračka djeca.

„Prvi transport s 800 djece iz ustaškog logora Stara Gradiška stigao je u Sisak u pratnji sestara Crvenog krsta i Diane Budisavvljević 3. avgusta 1942. godine. Sljedeći dan, ovaj put samo u pratnji ustaških vojnika, organizovan je još jedan transport iz Stare Gradiške sa 650 uglavnom mlađe djece i dojenčadi. Pa opet sljedeći dan stiže još 1.200 djece iz sabirnih logora u Mlaki i Košutarici. Dva dana kasnije, dovedeno je još 68 djece iz sabirnog logora u Prijedoru. Bila su sve to srpska, pravoslavna djeca s Kozare i potkozarskih sela, ukupno njih 2.722. Moram napomenuti, da je prema mojim saznanjima, kroz ovaj logor prošlo ukupno 5.607 djece, od čega su gotovo polovinu činila djeca iz Banije i Korduna i drugih krajeva NDH. Ona su bila oduzeta majkama koje su poslane, nakon “trijaže”, na prisilni rad u Treći rajh“, izjavila je u intervjuu za Glas Srpske.

Hrvatska istoričarka kaže da je to bio logor u doslovnom smislu te riječi jer djeca nisu mogla napustiti logor bez odobrenja rukovodstva, a i dio prihvatilišta je bio u žici. Dalje, navodi da bi broj djece u logoru u Sisku bio i veći da nije jedan broj prebačen u Zagreb, a ukupno je prebačeno 2.368 gdjece koja su kasnije udomljena u porodice.

“Posljednja grupa od desetoro djece stigla je u Zagreb 8. januara 1943. godine. S tim danom ukida se “dječije prihvatilište” u Sisku, ali ustaški sabirni logor i dalje je nastavio da radi”, kazala je Matavušićeva.

Na pitanje ko najviše potiče revizionizam u Hrvatskoj, te koliko je sama crkva odgovorna, ona ističe kako je sve započelo famoznom tvrdnjom Franje Tuđmana o tome kako je NDH bila ostvarenje težnje hrvatskog naroda za samostalnošću.

“Dolaskom emigranata iz inostranstva i njihovo uključivanje u politički život Hrvatske dodatno je rasplamsalo godinama zatomljene stavove o pojedinim zabranjenim temama hrvatske istorije. Blajburg i Križni put, zločini partizana, Goli otok, broj žrtava koncentracionog logora Jasenovac..”, objšanjava hrvatska istoričarka i dodaje da i crkva ima veliku ulogu: "Crkva dakako tu ima veliku ulogu. Ne svi sveštenici i ne svi biskupi. Ali, velika većina. Vrlo će rado govoriti o partizanskim zločinima nad sveštenicima, ali ne i o onom velikom broju onih koji su se priključili NOB-u. Oni za njih ne postoje. To je klasična zabrana sjećanja."

Nataša Mataušić je završila je i diplomirala istoriju i arheologiju na Filozofskom fakultetu Zagrebu. Jedno vrijeme radila je kao kustos Hrvatskoga istorijskog muzeja i predsjednica Upravnog savjeta Spomen-područja Jasenovac. Dobar dio svoje karijere posvetila je istraživanju zločina u ovom ustaškom logoru, ali i stradanju žena i djece i NDH. Uskoro brani doktorat na temu “Diana Budisavljević i građanska akcija spašavanja djece žrtava ustaškog režima”.

 

Izvor: glassrpske

 

 

 

Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog