Društvo

Kad heroji ne umru mladi

Peko Dapčević je vozio džip. Koča Popović spačeka. Da li su bili skromni, ili su odricanjem od službenih automobila i šofera, svako na svoj način, zapravo naglašavali svoju posebnost?

Jedan dijete iz crnogorskog sela, drugi iz gradske, buržujske porodice, nadrealista. Obojica su heroji partizanske legende, ali nezgodno je kad heroji dočekaju penziju, kada počnu da ih muče prostata ili staračka zaboravnost. Uskoro će i posljednji svjedoci Drugog svjetskog rata i nastanka Titove Jugoslavije i njenih heroja nestati sa lica zemlje, lijepo bi bilo da za nama ne ostanu baš sve same laži

Kada sam neposredno poslije Drugog svjetskog rata kao učenik Srednje tehničke škole u Novom Sadu prvi put čuo njihova imena, činilo mi se da je riječ o likovima iz legende, kao što su Kraljević Marko i Miloš Obilić. Nekoliko godina kasnije upoznao sam prvo Peku Dapčevića, a zatim i Koču Popovića. Uvidio sam, naravno, da su ljudi od krvi i mesa, ali i da njihovi životi nose one elemente tragedije, bez kojih nema ni junaka Ilijade na jugu, Kalevale ili Prstena Nibelunga na sjeveru, a pogotovu ne junaka u stvarnosti u kojoj živimo.

fotografije: istorijski arhiv beogradaLICA IZ BIOGRAFIJE P. DAPČEVIĆA: Jovan Gec,...

Pričalo se da je Peko ponekad vozio džip obučen u kožni kaput bez oznaka čina i da se izdavao za šofera generala Dapčevića. Ne znam da li je to istina, ali se uklapa u priču o njemu, u sve što sam o njemu saznao. Govorilo se da je jednom na Dedinju stao videvši tada čuvenog reditelja, glumca, komičara, Jovana Geca, i ponudio da ga odveze kuda želi. Kada su stigli na Terazije, Gec je htio da časti ljubaznog šofera, on je odbijao, da bi na kraju priznao:

"Nemojte čika Gec, ja sam Peko Dapčević."

Glumac ga je pogledao malo bolje i rekao:

"Stvarno! Mnogo ti hvala, ali ja više nikada u životu nikome neću ponuditi bakšiš..."

VOLI ME, NE VOLI ME: Ja sam Peka Dapčevića upoznao 1951. godine u Klubu književnika, u koji se nije moglo bez propusnica, koji je sljedovanja dobijao iz takozvanog diplomatskog magazina. Za mene i meni slične Klub je bio vrhunac socijalističkog raja, za Peka ili, na primer, Mošu Pijade, ona najdemokratskija mogućnost da se "sretnu sa običnim ljudima". Koliko ja znam, Koča Popović nije navraćao u Klub, iako je kao predratni pisac i član nadrealističkog pokreta svakako na to imao najviše prava.

...supruga Milena...

Bilo nas je nekoliko tada veoma mladih pjesnika, mislim da je jedan od njih bio pokojni Slavko Vukosavljević, a Peko nam se žalio: "Mene niko ne voli. Vole moju slavu, moj čin, moja kola, ali mene voli samo moj pas..."Pa je zamišljeno dodao: "...koga mi je Tito poklonio."

Već tada sam pomislio da je na neki način u tom čudnom raspoloženju uvukao Tita u monolog o tome ko ga voli ili ne voli, ali takođe i da muškarac koji tako dobro izgleda može valjda da obori s nogu svaku djevojku, bez obzira na slavu, čin, novac ili kola.

Sljedeći put sam ga vidio 1952. u Dubrovniku. Moja treća knjiga pjesama sa naslovom Vozovi objavljena je te godine, pa sam od honorara mogao sebi da priuštim odmor na moru. Prosto sam otišao u Putnik, tada jedinu, naravno, državnu agenciju, dobio dvije jednokrevetne sobe u hotelu Ekscelzior i poveo svoju sestru, koja je upravo maturirala.

Pred hotelom se snimao film Svi na more, sa Milanom Puzićem i Milenom Vrsajkov, koju sam poznavao iz Novog Sada. Ona je imala tri sestre, a jedna od njih išla je sa mnom u školu. Milenu smo zvali Beba. Bila je jedna od najlepših djevojaka u gradu. Peko Dapčević je odsjeo u susjednoj vili "Šeherezada", rezervisanoj za njemu slične, ali je preplivavao kod nas "među obične ljude" i udvarao se – a kome bi drugom – nego Vrsajkovoj.

O svemu tome ima dosta pismenih tragova. Branko Ćopić je bio objavio svoju Jeretičku priču aludirajući baš na "Šeherezadu" i odnos nekih njenih gostiju prema "običnim ljudima", o filmu Svi na more objavio sam negativnu kritiku u "Omladini" pod naslovom "Milioni u more", a o ljubavi između Bebe i Peka ponešto u svom romanu Balerina i rat.

Sljedeći put sam Peka Dapčevića vidio na dočeku Nove 1954. godine u Klubu književnika. Ja sam došao poslije ponoći i priključio se stolu našeg tada najznačajnijeg književnog kritičara Zorana Mišića, a u jednom od počasnih uglova sjedili su Milovan Đilas i Peko Dapčević sa svojim ženama. Nešto poslije toga, u časopisu "Nova misao", Đilas je objavio svoju "Anatomiju jednog morala", koja se ispostavila kao jedan od uzroka njegovog sukoba sa Titom, partijom, i na kraju njegovog pada. Iako je to druga priča, ima i te kako veze sa Pekom, jer je odnos vrhovne vrhuške, bolje rečeno, supruga članova tog vrha, prema Bebi Vrsajkovoj – sada Mileni Dapčević – po mom mišljenju odigrao bitnu ulogu. Od Peka se očekivalo da se oženi drugaricom iz rata, a ne sa – bože sačuvaj – nekom tamo provincijskom glumicom.

DRUGARICE IMAJU RIJEČ: Do razračunavanja Partije sa Đilasom došlo je na plenumu CK 16. i 17. januara – nešto više od dvije nedjelje poslije tog dočeka Nove godine sa Pekom koji sam opisao. Iako su uzrok svakako prije svega bili Đilasovi teoretski članci u "Borbi", slutim, a naravno dokazati ne mogu, da mnogi konci vode i u spavaće sobe, na primjer, samog Tita, Kardelja, Rankovića i drugih, gdje su supruge uzbuđeno ukazivale na "Anatomiju jednog morala" i pominjale Peka i Bebu ili njenu najstariju sestru. Niko o tome nije govorio ništa slično, možda je moja mašta pobjegla sa mnom...

Činjenica je da je na plenumu govorilo 39 članova CK, Đilasa su branili samo njegova bivša supruga Mitra Mitrović i Vladimir Dedijer.

Koliko ja znam Peko je ćutao, ali mora da mu je bilo užasno neprijatno, jer je prije toga imao problem kad mu se voljeni, mlađi brat, pukovnik Vlado Dapčević, načelnik Uprave za agitaciju i propagandu Jugoslovenske narodne armije, ne samo izjasnio za rezoluciju Informbiroa, nego je 1950. pokušao da pobjegne iz zemlje i bio osuđen na dvadeset godine robije. Ovdje nema mjesta da pratimo Vladinu sudbinu, ali na Peka je sigurno uticala.

Sad je i u slučaj Milovana Đilasa bio umiješan, ni kriv ni dužan, zbog svoje ljubavi prema jednoj lijepoj, mladoj ženi, pa ništa nije prirodnije, nego da je ćutao. Ja mislim da nije mogao da ide protiv Đilasa, koji ga je jedini sa vrha podržavao, ali ni u snu nije pomišljao da ide protiv ičega što je Tito odlučio.

Tako je valjda i sam maršal to shvatio. Poslije skandala oko Đilasa i "Anatomije jednog morala", Peko nije mogao da ostane načelnik Generalštaba JNA, pa je od očiju javnosti sklonjen postavljanjem na mjesto ambasadora u Grčkoj.

NADREALISTA I REVOLUCIONAR: Koča Popović nije imao nikakvih dilema ni u odnosu na Informbiro, ni u vezi sa "slučajem Đilas". Mnogo kasnije reći će u jednom intervjuu da je Đilas u mnogo čemu bio u pravu, ali da je bio "fantasta" i da "nije umio da procijeni da nije bilo vrijeme da kaže takve stvari..."

Ja sam prvi put za Koču Popovića radio tek 1965. godine, dotle ga nikad nisam sreo. Bilo je to moje prvo iskustvo prevodioca na državnom nivou i više puta sam ga već opisao, jer je za mene tako značajno, ali u ovom kontekstu moram nešto da ponovim. Jugoslaviju je posjetio austrijski predsjednik vlade Jozef Klaus sa ministrom inostranih poslova Brunom Krajskim, našu delegaciju je predvodio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (vlade) Petar Stambolić, a šef diplomatije bio je Koča Popović. Ja sam sjedio s lijeve strane Stambolića, Koča sa desne, Austrijanci preko puta. Nisam imao nikakvog iskustva i kad mi se učinilo da je austrijski prevodilac pogriješio prevodeći Stambolića upao sam mu u riječ, ispravio ga i uplašio se da li sam napravio skandal. Potražio sam Kočin pogled iza Stambolićevih leđa, a on je klimao glavom. Razumio sam da želi da nastavim sa ispravljanjem austrijskog kolege, a to je dovelo do toga da je Klaus zatražio da prevodim na obje strane.

Kad se zvanični sastanak završio, a mi svi ustali, Koča mi je prišao i rekao otprilike:

"Znao sam za vas, ali nisam znao da ste tako dobri. Sada vas vodim kod Tita!"

To su čuli drugi naši iz Ministarstva inostranih poslova i šapnuli mi:

"Alal ti vera, Koča retko kada nekog pohvali..."

Ambasador i bliski Kočin saradnik Ivo Vejvoda napisao je negdje: "Koča je umio da bude opasan, ako je neko bio glup." Sam Koča je za sebe govorio da je "oštar". Prema meni je bio blag, ali me je držao na odstojanju. Ne mogu da zamislim da bi on mogao da govori o svojim osjećanjima pred jedva poznatim osobama, kao Peko.

Ja mislim da je jedan od razloga što je bio takav i to što je povukao rez između svoje nadrealističke mladosti i aktivne borbe za drugačiji život komuniste i borca, poručnika revolucionara u španskom građanskom ratu, a drugi što mu je problem sa mnogim partijskim drugovima bilo njegovo porijeklo – bio je izdanak bogate bankarske porodice i školovao se u Francuskoj.

Koča je dobro poznavao porodicu moje žene. Ona je, daleko prije nego što smo se mi približili jedno drugome i ostali u braku već preko pedeset godina, bila kao balerina na jednom prijemu povodom nove godine kod Tita, a tom prilikom joj je Koča pričao o njenom ocu, mom tastu, koga nikad nisam upoznao, jer je poginuo još na Sutjesci. Koča je pričao da je Milan Nikolić bio "težak čovek", jer nikako nije shvatao da "buržuj", kao što je on, Koča, može da bude komandant "pravom proleteru", kao što je on, Milan, koga su zvali "Krasni Flot". Međutim, Koča je tom prilikom hvalio njenog ujaka, nadrealističkog slikara Radojicu Živanovića, zvanog Noje, sa kojim je blisko sarađivao u nadrealističkom časopisu "Nemoguće". Noje Živanović je poginuo 20. oktobra 1944. godine u centru Beograda od zalutalog metka.

DŽIP I SPAČEK: Srpski političar Dušan Čkrebić je svojoj knjizi o Koči dao naslov "Koča Popović – duboka ljudska tajna" i rekao baš u intervjuu za "Vreme" da je taj izraz pozajmio od Mirka Tepavca. Ako je Koča za tako mu bliskog saradnika, kao što je bio Tepavac, i za visokog srpskog političara, kakav je bio Čkrebić, ostao tajna, možda je drskost da neko objašnjava takvu ličnost, a da ga je jedva poznavao. Međutim, sa distance ne mogu da se sagledaju svi detalji, ali se najčešće bolje sagledava cjelina, izviđanje iz aviona ili čak sa satelita daje drugačiju sliku, nego izvještaj patrole sa lica mjesta, uspješno približavanje stvarnosti moguće je tek povezivanjem svih na razne načine stečenih podataka.

Koliko znam, Koča je cijelog života vodio bilješke na francuskom jeziku, u arhivu ima preko 17.000 stranica, Čkrebić kaže da je nešto pročitao, ali da tek neko mlađi sve treba ozbiljno da prouči. Ja ih vidio nisam, to što je sam Koča izabrao da se objavi mene je razočaralo, ništa uzbudljivo niti tajnovito tu nije iznio. Shvatao sam to kao njegovu otmenu uzdržanost.

Kao što rekoh, Peko je odmah poslije oslobođenja vozio džip da ga ne bi prepoznali kao visokog rukovodioca, Koča je kao potpredsednik Republike, poslije Rankovićevog pada, formalno drugi čovek u državi, vozio spačeka, smiješnog, malog francuskog sitroena, nazvanog i deux cheveau – dva konja. Ja mislim da izbor automobila, ako nije uslovljen grubim materijalnim razlozima, izdaje karakter, ali i namjere čovjeka. Pekov džip je bio sredstvo kamuflaže, Kočin spaček, naprotiv, izazov. Mislim da je time htio da kaže: "Ja nisam kao oni! Ali ja nisam ni buržuj, ja sam običan francuski intelektualac."

Ni džip, ni spaček nisu dokaz skromnosti komandanata Prve i Druge proleterske brigade, Koče i Peka. Možda baš naprotiv, jer su oni i izborom kola naglašavali svoju posebnost, različitost od svog neposrednog okruženja.

HEROJI U PENZIJI: Čovjek koji je za predratni jugoslovenski komunistički pokret, za pripremu mogućnosti ustanka, daleko značajniji od njih, Ivo Lola Ribar, poginuo je 1943, star samo 27 godina, i tako ostao večno mladi heroj. Koča i Peko su doživjeli starost, fraza bi rekla, zasluženu starost. Koča je umro sa 84, Peko sa 86 godina, ali starost je tužna i nikako ne ide uz heroje. Ahil u Ilijadi i Zigfrid u njemačkoj sagi u Nibelunzima, Če Gevara u novom dobu, morali su da poginu mladi, sjajni, kao pobjednici čak i u smrti, a ne da ih doživimo oronule, zaboravne, nemoćne.

Peka sam posljednji put sreo u jesen 1987. godine u holu hotela "Slavija" u Beogradu. Ja sam tamo bio, jer su tu odseli gosti Oktobarskog susreta pisaca, ne znam kojim povodom se tu našao bračni par Dapčević. Prišao sam da ih pozdravim, ali Peko me nije prepoznao, Milena, sa kojom sam sarađivao i dok sam bio u Narodnom pozorištu, podsjetila ga je: "Pa to je drug Ivanji..."

Otuđeno je klimnuo glavom. Ne znam da li je to već bila staračka zaboravnost, ili me prosto nije zapamtio, ali djelovao je nekako izgubljeno, smanjeno, nimalo nalik na onog junaka koga sam upoznao i divio mu se nekoliko godina pošto je bio na čelu vojske koja je oslobodila Beograd, koji je kao pobjednik izašao iz rata.

O Kočinom dolasku na Sutjesku 1973. godine, na proslavu tridesetogodišnjice partizanskog proboja, pisalo je nekoliko pisaca, koji su upoznati sa događajima, na primjer, pomenuti Čkrebić, koji je bio tamo kao član rukovodstva Srbije, i Aleksandar Nenadović, kome je lično Koča pričao da je baš bio na Brionima, kao ranije često prije toga.

Sjećam se da mi je jedan službenik državne bezbjednosti rekao da je Koča volio da isplivava veoma daleko, pa mu je patrolni čamac jednom presjekao put i upozorio ga da u okolini možda ima ajkula: "Pustite me, momci!", odbrusio je Koča, "zar ste ikada čuli da su ajkule pojele nekog bivšeg ministra inostranih poslova?" Koliko se sjećam, nešto poslije toga, u Australiji je ministar inostranih poslova smrtno nastradao od napada bijele ajkule.

Koča, već obolio od prostate, sam je sjeo u svoj spaček, odvezao se pravo na Sutjesku po našim lošim putevima, javio se protokolu, koji nije znao šta će s njim i smjestio ga u neki šator, a rukovodioci i strani gosti su spavali u vilama ili hotelima. Koču je mučila prostata, svakih pola sata je po kiši i mraku morao da traži poljski toalet, a dok je u redu čekao večeru bezobrazno ga je gurnuo neki milicioner, pa je ljut i uvređen sjeo u svoja mala kola i vratio se na Brione. Pet godina ranije upravo je Koča u ime boraca raportirao Titu na proslavi. Ne zaboravimo, proboj na Sutjesci bila je Kočina strateška ideja, sa kojom se Tito u početku nije slagao, smatralo se da je on pobjegao sa Prvom proleterskom, ali pouzdani istoričari vjeruju da je baš to spaslo vrhovni štab, pa donekle i ishod narodnooslobodilačke borbe.

Nenadović ga je kasnije pitao da li je kao "bivši nadrealista" u tom iskustvu zaboravljenog heroja gurnutog u stranu vidio "grubu šalu na račun romantičarskog kondotijerstva?" Koča je odgovorio: "Pa i sam život je jedna vrsta igre, zar ne? Važno je ne izgubiti se, braniti sebe i svoje dostojanstvo, ako je to moguće... S tog stanovišta mogla je biti izvjesna uslovna prednost što sam bio nadrealista..."

Nadrealisti su bili veoma bliski psihoanalizi. Kako bi sam Frojd analizirao ličnosti Koče Popovića i Peka Dapčevića? Šta bi kao polaznu tačku našao u njihovom toliko različitom djetinjstvu? Peko se rodio u crnogorskom selu Ljubotinju sa svega pedesetak stanovnika, Koča u beogradskoj bogataškoj porodici. Peko je kroz sve peripetije ostao apsolutno odan Titu; Koča je imao svoje stavove i poslije pada Marka Nikezića i svojevoljne ostavke Mirka Tepavca, koji su bili "njegovi ljudi", Titu dao ostavku na sve svoje funkcije.

Vojni časopis "Front" je povodom Titovog osamdesetog rođendana 1972. htio da objavi niz izjava poznatih ličnosti o slavljeniku, pa je Koču posjetio tadašnji glavni urednik, Šime Kronja sa jednim stenografom. Koča je odbio, rekao da se povukao iz politike i da ne može da piše, Kronja je navaljivao da ne mora da piše, neka diktira, ali Koča samo što ga nije izbacio. Čkrebić piše da je rekao: "Uzeli ste mi dvadeset minuta od tenisa, pa znate da sam ja nadrealista, ja to ne mogu..."

Ispričao sam tužne priče o licima koja su, kako bi rekli slavopojci onog vremena – mog vremena – zajedno sa Titom ušli u legendu. Možda mnogi današnji sedamnaestogodišnjaci ništa ne znaju o Koči Popoviću i Peku Dapčeviću ili, u najboljem slučaju, kao ja kad sam bio njihovih godina, misle da su to figure iz mitologije slične Kraljeviću Marku i Milošu Obiliću. Doduše, ako kao zreli ljudi saznamo podatke o tome da je Marko Mrnjavčević, rečeni Kraljević Marko, u doba boja na Kosovu bio na turskoj strani, i kakve je razloge za svoje djelo imao Miloš Kobilić, koga je tek narodna pjesma prekrstila u Obilića, videćemo da su i oni bili u nekim segmentima ličnosti iz tragedija kao i Koča, kao i Peko.

Opširno svedočanstvo o vremenu o kome je riječ u ovom članku nalazi se u knjizi istog autora Titov prevodilac u izdanju Lagune.

 

Izvor: vreme.com 
Twitter
Anketa

Kada bi imali dovoljno novca za kupovinu novog automobila, koji automobil biste kupili?

Rezultati ankete
Blog