Vasko Popa, "Pesma": "Osvaneš i pogledaš: sve je već tu, i drvo i zmija i kamen i sunce. Ništa se na tebe ne osvrće, ništa tebe ne pita, sve to stoji i ide po svome. I onda, iz nekog dubljeg inata, iz čega li, kreneš i ti da od blata, od sna, od golog daha, od čega god stigneš, nešto svoje, onako po svome stvoriš..."

Januar 1967: Pjesnik je, zaista, u pravu: zatečeni svijet nije i vlastiti svijet; on, zapravo, djeluje inspirativno ili, gotovo, izazovno - stvoriti nešto po svome, možda vlastiti svijet. U tom nemirenju s postojećim leži jedan od najjačih motiva čovjekovog stvaralačkog angažovanja. Tako počinje i sama stvaralačka avantura: po vlastitim modelima koji dobijaju oblik sna, mašte, prkosa, ljubavi, čovjek počinje graditi...

Ta čovjekova ambicija za mijenjanjem svijeta najjače je izražena u njegovim mladim danima. Zanimalo nas je zato, što bi to, po mladima, značilo mijenjati svijet? Rušiti da bi se gradilo ili samo graditi, nadograđivati, ili...? Zamolili smo nekoliko mladića i djevojaka koji nisu mlađi od 16 ni stariji od 20 godina da odsanjaju jedan budan san: kad bi oni bili u stanju da organizuju svijet, kako bi on izgledao?

Evo njihovih odgovora...

Svijet zaljubljenih u ljubav

Gordana Najdović, učenica drugog razreda Šeste beogradske gimnazije:

- Najprije bih svijet oslobodila mržnje. Mrziti - to bi bio najveći grijeh. Iako bih i kažnjavanje ukinula, za sve koji nisu zaboravili da mrze - čak bih predvidjela neku vrstu kazne. Iz tog svijeta prognala bih čak i svaku misao na rat.

U mom svijetu ne bi bilo bolesnih. A ako bi ih ipak bilo, onda bi svaka ulica morala imati svoju bolnicu. Ukinula bih dječje domove: ako bi već bilo djece bez roditelja, ona to ne bi smjela znati ni osjetiti... Možda je to trebalo reći na početku: moj svijet bi bio lišen siromaštva. A gladi - pogotovo. U njemu ne bi bilo siromašnih, ali ni bogatih (zašto uopšte činiti razliku među ljudima, pogotovo na tako vulgaran i drastičan način?).

Ljudi bi imali pravo jedino na duhovno bogatstvo i duševno blagostanje. Ukinula bih sve ostale vidove bogaćenja. Ne vjerujem da bi neko zbog toga bio pogođen. Moj svijet bi bio svijet slobodnog ponašanja; ljudi bi se ponašali onako kako žele i osjećaju: naravno, to ne bi smjelo prerasti u kaos i anarhiju. Proglasila bih opštu i slobodnu ljubav. 

Poštovala bih jedinu parolu: volite se ljudi. Žitelji novog svijeta bili bi, zaista, neobični: svi bi bili zaljubljeni u - ljubav.

Zabranio bih sve zabrane

Zoran Bošković, ljevač zaposlen u IMT, Zemun:

Pitate me: kako bih organizovao svijet? Vjerujte, vrlo jednostavno i vrlo rado. Prije svega: to bi bio svijet bez rata, bez atomske more, bez ljudskih žrtava, bez siromaštva. Zabranio bih sve - zabrane!

Svi ljudi bi imali, ne samo pravo na rad, već i pravo na zaradu. Svi bi uživali ravnopravnost, ali ne obećanu, već istinsku. U tom svijetu ne bi bilo kriminala, niti izrabljivanja. Mladi se ne bi oduševljavali gangsterima i siledžijama, već podvizima umnih i plemenitih ljudi.

Takođe, u tom svijetu ne bi bilo rasne netrpeljivosti. Mrziti nekog zbog toga što ima crnu ili žutu boju kože bilo bi beskrajno smiješno i neshvatljivo, kad se zna da su ljudi, bez obzira na boju kože, jednostavno, ljudi. A to je dovoljno. To je najviše od svega.

Svijet bez pretjerane i namještene uglađenosti

Melita Vlahovljak, učenica trećeg razreda Četrnaeste beogradske gimnazije:

Današnji tempo života je suviše brz i bučan; život današnjeg čovjeka prolazi u trci za novcem i drugim materijalnim moćima. Suviše je uskovitlan da bi ostavio čovjeka samom sebi, njegovim zadovoljstvima i osigurao ono najvažnije - duševni mir.

Svijet, kako sam ga ja zamislila, postoji samo u mojoj mašti i ja znam da je - neostvarljiv. Žudim za svijetom u kojem će čovjek postati središnja ličnost sa svojim bogatim unutrašnjim životom, svijet u kojem će svako samo svojom radnom sposobnošću i znanjem osigurati sebi položaj u društvu (bez protekcije, poltronstva i raznih privilegija).

Želim svijet u kome će već jednom žene, praktično, a ne samo teorijski, biti ravnopravne, svijet bez pretjerane i namještene uglađenosti, društvenih predrasuda i konvencija, svijet koji ide u pozorišta i na koncerte iz istinske potrebe, iz ličnog zadovoljstva, a ne da bi se pokazao u novoj toaleti na premijeri, svijet u kojem umjetnici (slikari i pjesnici) neće biti "nazovi umjetnici". Neminovno, takav svijet bi bio lišen malograđanštine i licemjerstva.

Kad bi mladi imali svoj kontinent

Vlada Petrović, student prava:

Mladi idu putem koji im odgovara i ne obaziru se mnogo na razne norme ponašanja, koje, na razočaranje starijih, ponekad i prekrše. Njima je jedino jasno da žele put koji vodi u jedan novi svijet, svijet gdje će im biti lijepo i gdje će biti manje usamljenih.

Pitajte mlade Amerikance ili Ruse bi li u njihovom svijetu bilo granica i graničara i vole li više buku topova od muzike s gitare, pa, ako mislite da će odgovoriti potvrdno, grdno se varate.

Ni najzagriženiji bitnici ne negiraju tekovine civilizacije. Oni, jednostavno, negoduju protiv onog što im život čini nepodnošljivim. Vjerujem, kad bi jedan od kontinenata, nekim slučajem, bio nastanjen ljudima mlađim od trideset godina, tu ne bi bilo ni borbe oko vlasti ni trke za profitom niti bilo čega drugog što ljude umjetno odvaja.

Vjerujem da bi tada i stariji poželjeli preseliti se na taj kontinent, bez obzira na nacionalnost, ideološku i vjersku pripadnost. Kad bi me neko pitao, smjesta bih glasao za svijet bez konzervativnih normi i umjetnih pregrada, za svijet u kojem ne bi bilo usamljenih u masi.

Očovječiti čovjeka

Slavjanka Adžić, student prava:

Zamisliti budući svijet! Znači li to pustiti mašti na volju: ili poći skoroj budućnosti i zamisliti je onakvom kakva bi stvarno mogla biti? Željeti novi svijet, znači li to pobjeći od nečega danas i, ako je to tako, od čega?

Zvuči apsurdno, ali izgleda da danas čovjek osjeća veoma jaku potrebu za bićem sličnim sebi, a u isto vrijeme i bježi od njega! Koji to motivi današnje umjetnike inspirišu da se u svojim djelima bave usamljenošću, besmislenošću, strahom? Je li to slučajno? Nije, vjerojatno.

Današnji tempo života dehumanizuje čovjeka. Urbanizacija čini od njega serijski proizvod, njegova je ličnost, prije svega u kulturnom smislu, osiromašena.

Svijet se približava jednoj od vjerovatno najvećih revolucija u istoriji - oslobađanju rada. Izvjesno je da bi ogroman porast proizvodnje uslovio i veliko skraćenje radnog vremena. U tom slučaju, čovjek bi imao mnogo više uslova da se posveti slobodnom radu, dakle radu iz ljubavi, i razvoju vlastite ličnosti.

Ljepota jednog takvog svijeta bila bi u tome što bi čovjek bio i ostao jedinstveni opit prirode. Njegova dragocjenost ležala bi u neponovljivosti njegove ličnosti, njegovog bogatog emotivnog života. Ogromno bogatstvo ljudske kulture, vjekovima stvarano, postalo bi mu dostupnije. Vrijednost ljudskog stvaralaštva došla bi do izražaja u samom čovjeku.

Biti svjestan, tada ne bi značilo - biti površan, što je, na žalost, danas čest slučaj. Sve bi to značilo sačuvati dragocjenu ljudsku prirodu od vrtoglavog vremena, očovječiti samog čovjeka.

Za društvo koje smo proklamovali

Žarko Korać, student psihologije:

Mislim da danas nije potrebno stvarati neku utopiju o društvu i ljudima. Društvo u kojem živimo, socijalističko, pruža sve mogućnosti za istinski humane i ravnopravne odnose među ljudima. Ipak, svaki dan čovjek se susreće s mnogim pogreškama i nerazumijevanjem.

Nailazimo na nacionalne i ekonomske zablude. Gramzivost, karijerizam i jeftina demagogija, sračunati na korist, podmeću nogu čovjeku. A on živi i gleda.

Zna da nisu svi takvi, da ima mnogo ljudi koji tako ne misle i zato mu sve to još teže pada. Mladom čovjeku, naročito.

Teško je razumjeti zašto je neko mlad - nacionalist, ako je rođen poslije rata. Zašto je neko bahat i bezobziran, a drugi nema šta jesti. Tako nestaju mnogi ideali u društvu. Ipak, ne može se mladima prebaciti da samo maštaju i da su apatični. Mnogi od nas se bore protiv svega što ne valja.

Poneki kažu: puno kritikujete, neki nas potiču: što šutite, ali se neke stvari ipak mijenjaju. Netko odustane od borbe, postane sitan demagog, veseli se svim teškoćama, zlurado se smješka. Ipak, većina se bori!

Iz toga, ako može poslužiti kao odgovor na pitanje - kakvo bi društvo trebalo biti, onda nedvosmisleno odgovaram: onakvo kakvo smo proklamovali da bude, ali uz stalnu borbu za njegovo ostvarenje. Jer istorija se nikad ne vraća unazad.

Razgovor vodio: Mihailo Blečić (Bazar, 1967.)

Izvor: index.hr