Kultura

Mihiz – najbolji čitalac najboljih pisaca

U Beograd je došao kao popin Bora, u Irig se vraća kao prva glava srpske kulture, rekao je Matija Bećković tog decembra 1997. na sahrani posljednjeg uticajnog književnog kritičara u Srba.

Ove godine dobili smo novo izdanje njegove sjajne "Autobiografije o drugima", a nekoliko mjeseci prije toga – konačno je u Irigu obnovljena kuća Borislava Mihajlovića Mihiza. Tu su se na kratko vratili i slikari čuvene Zadarske škole.

Stvaralac koji to nije dovoljno htio da bude. Tako su prijatelji opisivali Mihiza. I zaista - do danas - još nema čovjeka za čije ime se, formalno, vezuje tako malo proznih naslova, a čiji je duh prisutan u gotovo svim ključnim književnim djelima druge polovine XX vijeka. Praktično, Borislav Mihajlović Mihiz je  prvi i najznačajniji srpski pisac iz sjenke.

"On je bio nešto slično tome samo u kontra smeru, on je bio prvi i najznačajniji čitalac. Znači - ghost writer ne; on je to u stvari preventivnom kritikom, to je kritika pre nego što se knjiga pojavi. On je bio saradnik najznačajnijih pisaca epohe. Neki su govorili da je protraćio svoj talenat radeći taj posao; Igor Mandić je nedavno rekao da je on bio asketski intelektualac, da li je protraćio svoj talenat - ne bih rekao; mislim da je to sreća i za Mihiza i za srpsku književnost", smatra Vladan Bajčeta, istoričar književnosti koji je doktorirao na temi o Mihizovom djelu, a trenutno priprema Mihizova sabrana djela.

Mihiz je obilježio cijelo jedno razdoblje u srpskoj pa i jugoslovanskoj književnosti. Kao književni kritičar i stalni član Ninovog žirija od osnovanja do početka sedamdesetih godina, ali i kao vjerovatno najstrastveniji čitalac rukopisa. Prije nego što je postao beogradski student i "Dalaj Lama iz Simine 9a", bio je đak kojim se hvalila Karlovačka gimnazija.

Ipak, u susjednom Irigu, gdje se rodio, danas tvrde da u svemu tome najveći uticaj ima odrastanje među knjigama i u mjestu koje ima najstarije čitalište u zemlji - Srpsku čitaonicu.

"Njegov otac prota Gojko je bio perovođa Čitaonice i sekretar neko vreme  i to je sigurno uticalo, jer je rastao u kući u kojoj se cenilo znanje i ono što je važno - on je jedan od počasnih članova Čitaonoce", kaže Vera Novković, direktorka Srpske čitaonice u Irigu.

Mića Popović: "Postoje dva mišljenja - Mihizovo i pogrešno" 

Počasnu titulu stekao je tek 1990. godine i taj događaj u Irigu se prepričava gotovo kao anegdota. Mihiz je u svom godoru rekao da je bio uvjeren da su se ta priznanja dijelila šakom i kapom, ali da je utvrdio, poslije provjere, da u stvari prije njega je tu nagradu dobio učitelj Stevan Jelkić koji je obnovio rad Čitaonice, pa 27 godina, sve do Mihiza, nije nagrađen niko. To je, kako je naveo, bio znak da ga njegovi Irižani nisu zaboravili i da "nisu podlegli udvoričkom režimu", prisjeća se Vera Novković Mihizovog obraćanja Irižanima te 1990. godine.

Ipak, Irig je tek početkom ovog vijeka počeo da se odužuje svom zemljaku. Tako je prije tačno deset godina novoosnovana srednja škola nazvana po njemu.

Srpska čitaonica u Irigu, koja će uskoro obilježiti 178. godinu od osnivanja, kulturnim i istorijskim značajem prelazi okvire malog mjesta u kom djeluje. Prije 15 godina ustanovila je Mihizovu nagradu, godinama je zagovarala i obnovu kuće...

Konačno uređena, kuća je otvorena početkom godine. Za sada, čuva dio Mihizovih privatnih predmeta, ali kažu da utisak dnevne sobe u kojoj je u većoj mjeri oblikovana književnost druge polovine XX vijeka odaje kolekcija ikona na staklu. Sve ih je, baš kao u nekadašnjoj Mihizovoj dnevnoj sobi, složola istoričarka umjetnosti Ivana Simeonović Ćelić.

"Mihiz je bio moj ujak koga sam mnogo volela i njegova ćerka Mila me zvala da joj pomognem. Mislim da je sada u toj kući sve složeno tako da izgleda dobro", objašnjava Mihizova rođaka.

Osim nekih ličnih predmeta u kući se čuvaju i dva Mihizova portreta - jedan je djelo Mome Kapora, drugi - Miće Popovića.

Na tom Popovićevom portetu iz 1946. godine Mihiz izgleda tužno, priča predsjednik udruženja "Eustahija" iz Iriga Avkim Kvas. Zato je, kaže, došao na ideju da "Mihizu u goste dovede prijatelje".

Kako je Zadar doveo Beograd u Irig

Upravo zato, galerijski rad kuće započet je gostovanjem prijatelja: slike iz Poklon-zbirke Rajka Mamuzića tokom oktobra i novembra svjedočile su o duhu umjetničke pobune koja se odigrala odmah poslije Drugog svjetskog rata.

Istovremeno, ta izložba je dovela Beograd u Irig, kaže Kvas, jer su ljudi ciljano dolazili iz prestonice u Irig, samo da bi vidjeli izložene slike.

Slike nastale tokom 1947. u Zadru, djela su Mihizovih prijatelja, tada tek mladih studenata akademije kod profesora Tabakovića, koji su tada pokazali otpor diktatu socrealizma. Naprasno odlučuju da odu na more da slikaju "po svom" i zovu i Mihiza sa sobom.

Mihiz je tada, pričalo se, bio "cvrčak koji je mrave tjerao da rade". O tom učešću jednog neslikara u tuđoj avanturi, sam Mihiz piše u "Autobiografijio drugima":

"Uskoro su počeli da pristižu i drugi i u našoj koloniji se sabralo desetak studenata (i studentkinja, naravno), gotovo trećina Beogradske likovne akademije. Radili su žestoko, uporno, kao seljaci od sunca do noći. U kišne dane, primoravali su mene, jedinog neslikara, da im po ceo dan poziram i usput naglas čitam francuske i ruske pesnike. Ne verujem da je i u jednoj starinskoj slikarskoj radionici majstor terao učenike na toliki rad, na koliki su zadarski slikari terali sami sebe. Čak sam i ja naslikao dva mala pejzaža grube i jake paste, služeći se prstima umesto špahtlom. Bili su vrlo moderni i vrlo grozni."

Sve što su stvorili u Zadru bio je nekakav impresionizam i postimpresionizam, ali je to davalo potpku za ono što će kasnije biti - jer svi oni će napustiti Akademiju i otići (najvećim dijelom) u Fransusku i tamo će stvarati svoju pravu umjetnost, navodi Ivana Simeonović Ćelić.

I zaista - svi tada mladi odmetnici iz Zadra postali su kasnije najpoznatiji srpski slikari, koji su svoj rad nastavili u inostranstvu, uglavnom u Parizu. Ali odmah poslije te zadarske epizode, najprije su bili izbačeni s akademije. Potom, ipak, vraćeni. Svi - osim jednog, Miće Popovića, kojem je ironično, ali iz današnjeg ugla proročki, rečeno da je "već gotov slikar".

Zadarska epizoda u životu svih njih, pa i Mihiza, ostala je prekretnica.

"Za nas sve je 1951. godina i Lubardina izložba prekretnica a u stvari Lubarda je mudro čekao diktat i lagano okretanje Tita prema Zapadu. A mi u stvari imamo raskid sa socrealizmom odmah posle Drugog svetskog rata, a poenta je da je to Zadarska grupa uradila bez diktata - oni su osetili tu slobodu u sebi i zadržali je ceo život", kaže Kvas, koji je bio i autor izložbe Zadarske grupe u Mihizovoj kući u Irigu.

Ivana Simeonović Ćelić naglašava da taj duh i tu slobodu koju su donijeli slikari Zadarske grupe u likovnu umjetnost, Mihiz je donio u književnost.

"Autobiografija - o drugima"

Sa obnovom kuće, Irig kao da ponovo živi slavu svog poznatog mještanina. Književna publika, s druge strane, kao da ponovo otkriva Mihizovo djelo. "Autobiografija", objavljena početkom 90-ih prošlog vijeka, ove godine doživjela je novo izdanje i to kod "Kontrast izdavaštva", relativno mlade izdavačke kuće, koja je do sada objavljivala uglavnom autore lijeve orijentacije, u koju se Mihiz, ideološki, teško može uvrstiti.

"Meni je žao što se svi više bave Mihizovim društvenim angažmanom, nego njegovim delom. Mislim da je njegov antikomunizam bio posledica toga što je zrelo doba proveo u vreme raspada komunizma", kaže izdavač Vladimir Manigoda.

Zadovoljan reakcijom čitalaca, ima i objašnjenje za veliko interesovanje za knjigu.

"Meni je zanimljivo to što sam knjigu viđao na polici i kod radikalnih levičara i radikalnih desničara i onda sam shvatio univerzalnost njegove (Mihizove) pojave u našoj kulturi i na to kako su društveni ekstremi koncipirali njegov rad", kaže Manigoda.

"To je slika epohe, nećete naći knjigu koja reflektuje posleratnu Jugoslaviju... to je Mihizova knjiga koja će se najduže čitati jer nam donosi podatke koje niko nije mogao znazi osim Mihiza jer se družio ali i imao uvid u zakulisnu komunističku nomenklatu, a književno gledano - to je delo koje govori ono što srpska književnost zna ali zaboravlja - da nisu samo romani i propovetke i poezija vrhovi, nego je vrhunac i memoarska proza", navodi Vladan Bajčeta.

Uskoro - i Matica srpska počinje rad na sabranim djelima, u sedam tomova. Prva dva već su u pripremi, a urednik tog projekta Bajčeta kaže da sve treba da bude završeno do Sajma knjiga, u oktobru naredne godine.

Da li obnovljeno intresovanje za djelo znači da je i danas moguć jedan Mihiz?

Nije moguć, smatra Bajčeta, pozivajući se na Mihizove riječi da nema dobre kritike bez dobre književnosti i da je teško da može da se ponovi to vrijeme kao što su bile 50-te godine prošlog vijeka, kada se književna kritika suočavala sa romanima kao što su "Prokleta avlija" ili "Proljeća Ivana Galeba" ili mnogi drugi romani tog perioda.

U to, Mihizovo, vrijeme, bilo je tek 30 do 40 romana godišnje u cijeloj Jugoslaviji.

U današnjoj Srbiji, gotovo ih je dvije stotine godišnje.


Izvor: rts.rs

 

Twitter
Anketa

Да ли ћете искористити туристички ваучер?

Rezultati ankete
Blog