Društvo

Muhamed Šefket ef. Kurt – hrabri muftija koji je spasio tuzlanske Srbe

Nesebičnom hrabrošću i odlučnošću tuzlanskog muftije Muhameda Šefketa Kurta spašeni su životi hiljadama Srba čiju su smrt planirale ustaše upravo na Badnji dan.

Vihor Drugog svjetskog rata nigdje nije donio ništa dobro sa sobom. Od razaranja, uništenja, istrebljenja nedužnih ljudi pa sve do unaprijed isplaniranih smrti i protjerivanja u logore, tako bi se ugrubo moglo sumirati tadašnje vrijeme. Uprkos svim strahotama, veličina pojedinaca koji su rizikovali vlastiti život kako bi spasili druge, upravo u tako teškim vremenima najbolje dolazi do izražaja.

Ime tuzlanskog muftije Kurta upisano je zlatnim slovima u istoriju Bošnjaka naše zemlje i danas predstavlja sinonim za požrtvovanost i temelj suživota kakvom se teži.

Muhamed Šefket ef. Kurt je rođen u Travniku, u kući uglednog učenjaka Fadil efendije. Svoje školovanje je započeo u Travniku pred svojim ocem, nastavio u Mostaru, odakle je prešao u Sarajevo pa dalje u Damask kako bi izučavao arapsko pismo. Po povratku biva postavljen za imama i hatiba hadži Ali-begove džamije i muderisa njegove medrese u Travniku.

Sa suprugom Arifom dobiva osmero djece, seli se iz Travnika u Banjaluku pa zatim u Tuzlu, kako mu služba nalaže, ali tuga nad njihov skladni život se nadvila kada su izgubili tri sina u Drugom svjetskom ratu. Od tih gubitaka se nikada nisu oporavili ali su stojički svoju bol podnosili i čuvali samo za sebe, doslovno primijenjujući ono što islam propisuje u slučaju smrti najbližih: ”Tuga i žalost za umrlim treba da bude samo stanje srca i osjećaja, ali ni jedno ni drugo ne smije poprimiti vidne spoljne znakove.”

Upravo ovaj najteži period tuzlanskog muftije će biti preloman za herojsko djelo, koje mu je nakon 1945. godine donijelo odlikovanje ”Orden bratstva i jedinstva prvog reda“.

Već početkom rata 1941. godine 108 najistaknutijih Bošnjaka Sarajeva je usvojilo rezloluciju o iznimno teškom stanju i progonu srpskog stanovništva, zahtjevajući da se s tom praksom prekine. Slične rezolucije su usvojene i u Banjaluci, Bijeljini, pa čak i u Mostaru po direktivi Džemala Bijedića a u saradnji sa komunistima. Tekst tuzlanske rezolucije je prvobitno bio veoma oštar pa se odlučilo kako ista neće biti poslata, ali da će delegacija u sastavu jedanaest Bošnjaka i tri Hrvata otići u Zagreb i od vlade NDH zahtijevati da se prekine sa tim gnusnim zločinima. Same rezolucije nisu postigle veći uspjeh, a progoni, ubistva i mučenja su nastavljeni.

Početkom januara 1942. saznalo se da je na zasjedanju Tajnog ustaškog odbora za istrebljenje Jevreja i Srba u Tuzli donesena odluka da kao odmazda za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu, budu istrebljeni tuzlanski Srbi upravo na Badnje veče dok budu u Sabornom hramu.

Kako bi svoj plan proveli u djelo, ustaše su taj zadatak povjerili ozloglašenom Vjenčeslavu Montaniju, porijekom iz Italije, koji je u to vrijeme bio kotarski predstojnik za Brčko. Rečeno mu je da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da se, uz njegovu pomoć, izvrši odmazda nad Srbima, i to tako da se u pravoslavnu crkvu punu vjernika postavi eksploziv, i da se zatim razori srpska varoš u tom gradu i kompletno stanovništvo pobije i otjera u logore. 

Pošto se saznalo za ovaj plan, organizovana je konferencija uglednih Bošnjaka Tuzle. Odlučeno je da tročlana delegacija, na čelu s muftijom Muhamedom Kurtom, ode Hohbajeru njemačkom komandantu tog mjesta, i njegovom zamjeniku potpukovniku Vistu, te traži od njih da navedeno spriječe. Kad je saznala koliko je protivljenje Bošnjaka ovakvim akcijama, njemačka komanda je pismenom naredbom zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja.

Istovremeno su slične akcije poduzimali i ugledni Hrvati, kao što su Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Zbog svega toga, ustaše se nisu usudile da provedu svoj plan. Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa tekstom upozorenja da, "niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi“.

Zalaganje Šefket-ef. Kurta za spašavanje srpskog stanovništva nije se završilo "intervencijom" u njemačkoj komandi Tuzle i on, s nekolicinom drugih uglednih Tuzlaka, odlazi u Zagreb s namjerom da od poglavnika NDH Ante Pavelića lično zatraži da se zaštite njihovi sugrađani srpske nacionalnosti. Milišić otkriva kako ih poglavnik tada nije primio, ali jest ministar u NDH Vladi Andrija Artuković, od koga traže da ustaše ne diraju "mirno srpsko stanovništvo". Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina.

Ustaški režim u Tuzli u jednoj dojavi od 9. juna 1943. godine negativno je gledao na nacionalnu ”pasivnost” uleme koja je postajala vidljivijom što je sudbina NDH bila neizvjesnija. Muhamed Šefket ef. Kurt označen je u toj dojavi kao ”potajni neprijatelj današnjeg poretka” i ”stari bizantinac – Srbin.“

Značaj djela koje je efendija Kurt učinio opisuje najbolje detalj sa njegove sahrane, na koju se okupilo preko 10.000 ljudi a neuobičajena molba prote Đorđa Jovanovića, da on bude taj koji će u efendijin grob sići prije njega, dočekati tabut s efendijinim tijelom i položiti ga u kabur, je bila uslišena.

Mnogi odlomci iz istorijskih dokumenata govre o veličini tuzlanskog muftije i njegovom nesebičnom poduhvatu.

Meša Selimović: ”S dubokim poštovanjem mislim i na tuzlanskog muftiju Muhameda ef. Kurta, dinamičnog, plemenitog, neustrašivog čovjeka. Svoj zaista veliki ugled muftija je založio da bi spasavao ljude iz ustaškog zatvora. (…) Kad je umro, na sahranu je došlo desetak hiljada ljudi, među kojima najviše Srba – seljaka iz okoline Tuzle. Potresan govor nad grobom održao je pravoslavni sveštenik Đorđe Jovanović, „crveni pop“, koji je cijeli rat proveo u koncentracionom logoru Dahau i čudom ostao živ.”

Vera Mujbegović: ”U Tuzli se otpor protiv terora nad Srbima , posle prvog talasa koji je odneo desetine života – vezuje za ime i svetli lik tuzlanskog muftije, Muhameda Kurta koji je sav svoj ugled založio za presjecanje krvavog kola…”

Prof. dr Mustafa Šehović: ”Ima ličnosti koje u kriznim situacijama reaguju ljudski, nevođeni nikakvom ideologijom osim svog ličnog poštenja. Takav je bio muftija Kurt. (…) Najveća nesreća je zaprijetila njegovim Tuzlacima Srbima – potpuno uništenje Srpske varoši i Pravoslavne crkve. Otišao je u Gestapo i po cijenu svog života zaprijetio da će svi Muslimani u šumu ako bude odmazde nad Srbima. Uspio je. Nije pakleni plan ustaša i Nijemaca ispunjen. Njemu to nije bilo teško, jer je govorio uvijek u Aljinoj kafani da je loš čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre. Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog čovjeka. On je bio častan primjer koji treba da služi, a dobrim djelima da se pomogne drugima. Sa ovog svijeta otišao je čista obraza.”

Muhamed ef. Lugavić: ”Muftija Kurt je ostao sinonim ovog grada. Mogu vas podsjetiti da je prota Jovanović, kad je umro rahmetli muftija Kurt, molio da ga i on spusti u mezar. ”

 

Frontal
 
Blog