Prema
prirodnoj materiji on sam istupa kao prirodna sila. On pokreće prirodne snage
svoga tijela, ruke i noge, glavu i šaku da bi prirodnu materiju prilagodio sebi
u obliku upotrebljivom za njegov život.”
Jedva da je Karl završio svoju rečenicu,
Anthony nervozno, jer Marx nepotrebno komplikuje, uzviknu: „Rad možemo
definisati, bilo da je plaćeni ili neplaćeni, kao izvršavanje zadataka koji
zahtijevaju umni i fizički napor u cilju proizvođenja dobara i usluga za
zadovoljavanje čovjekovih potreba!“ Nema se tu šta komplikovati, mislio je
samozadovoljno Durkheim u sebi, i dodao da tip podjela rada u društvu određuje
tip društva, odnosno oblik solidarnosti koji postoji u njemu, i da ta
solidarnost može biti mehanička kao i organska. Weber se umješa i objasni da je
protestantski odnos prema radu kao sredstvu spasenja duše upravo izvor
kapitalističke posvećenosti radu kao samosvrsi. Nakon riječi „protestantski“ nasta
muk u sali, i da presjeku nelagodnu tišinu Bergson i Scheler u glas povikaše:
“A šta ćemo sa homo faberom?” Nastavi se nelagodna tišina.
Hannah Arendt se nakašlja, ustade,
ošinu pogledom svoje kolege i podsjeti da se pojmovi moraju preciznije odrediti
i da labour, work i activity, nisu jedno te isto: “Labour
predstavlja sve aktivnosti koje su nužne za održanje i stvaranje života, work
je rad koji stvara objektivni ljudski svijet, a activity označava
ljudsko djelovanje koje je povezano sa slobodom i kreativnošću u odnosu sa
drugima.” Ovi što su slabije poznavali engleski su se pretvarali da razumiju
razlike u nijansama, a Vladimir Filipović ustade sa svoje stolice da dodatno objasni
šta je rad i gledajući u zamišljenu tačku u daljini reče: "Rad označava
svaku djelatnost koja zadovoljava neku potrebu ili nuždu proizvodeći sredstvo
radi njezina zadovoljenja te na taj način ima svrhu izvan sebe. Kao što već
pokazuje sama riječ, taj pojam ima ponajprije negativno značenje i emocionalni
prizvuk zahvaljujući u prvom redu povijesnom kontekstu u kojem je nastao, naime
u antičkom ropstvu…” Halder Alois se ubaci: “Značenje i vrednovanje rada
pokazuju snažne povijesne promjene… S nestankom robovlasništva i kasnijega
srednjovjekovnoga kmetstva, a prije svega na poleđini samorazumijevanja
novovjekovnoga subjekta u njegovoj autonomiji…” Publika se glasno pobuni što ovaj
prekida druge dok govore, pa Alois ućuta, a Vladimir nastavi: “Pozitivno
značenje toga pojma obilježava proizvodnju sredstava za život ili tvorbu, za
razliku od činidbe (praxis) kao djelatnosti koja ima svoju svrhu u
sebi… U novome vijeku rad poprima opće pozitivno značenje i postepeno biva
istoznačan s tehnikom kao sredstvom oslobođenja čovjeka od prirodne nužde i
oskudice, pa tako još i Hegel govori o ‘oslobođenju radom'…” Marx pobjednički
uzviknu: ”Riječ je tu o oslobođenju radničke klase.“ Nasta žamor. Neko je
komentarisao za krug oko sebe da svijet u cijelosti postaje jedno polje rada,
da rad humanizira svijet… drugi se nadovezao da čovjek tako postaje radnik, i
da njegov etos postaje etos rada koji sadrži pravo na rad budući da se on sam u
radu ostvaruje, te sa svojim radnim učinkom dobija i potvrdu svog socijalnog
integriteta.
Carlo Vercellone koji se vidno
dosađivao, reče: „Drugovi, rad je danas postao fleksibilan, uz mogućnost
prelaska sa zadatka na zadatak umjesto monotonog repetitivnog rada, zbog čega
se radnik transformirao u polivalentnog radnika“, i još doda da „u kognitivnom
kapitalizmu načelo koje strukturira podjelu rada u okrilju tvrtke prelazi od
tehničke logike zasnovane na dekompoziciji zadataka na logiku učenja i
specijalizacije u jednome polju kompetencija.“ Okupljeni su negodovali,
dobacivali da priča nerazumljivo, da nije applicable i relevantno za
ovaj trenutak to što priča, iako su se slagali sa Komšićem koji je
prokomentarisao „da radnik u sustavu automatizirane proizvodnje nije više
unutar proizvodnog procesa već pored njega.“
Ženska sekcija nije imala volje da
se bavi temom kognitivnog kapitalizma u kojem dominantni oblik rada postaje
nematerijalni rad, koji stvara novu paradigmu rada, i koju je neko pokušao da
nametne, i na sve što je rečeno uzvikivale su da to nije tema. Na cinično
pitanje većine: „Drugarice, šta nam je onda tema?“, Nancy Fraser. neisprovocirana,
reče da je tema radna teorija vrijednosti odnosno, za neupućene, teorija
socijalne reprodukcije. Marx se nakašlja i podsjeti da je on davnih dana razvio
radnu teoriju vrijednosti, a njegova ćerka Eleanor ga podsjeti da su je ona, i
njene drugarice, bitno produbile jer su analizirale rad u kapitalizmu na
obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i
otuđenja. Arruzza doda da je baš nedavno napisala knjigu o queer
savezu marksizma i feminizma, ali to rijetko ko da je čuo. Atmosfera je
dostigla vrhunac, među okupljenima zavlada opšti metež, muškarci u publici su uz
glasan smjeh dobacivali seksističke šale uz povike da je naivno misliti da žene,
pa makar bile i lezbejke, nisu jednake sa muškarcima pred opresijom, neki čudak
doda: „pitanje je da li su jednake pred Bogom.“ Temperatura u sali na Bistriku je
rasla, približavala se ponoć.
Silvija Federici se neprimjetno popela
na malu binu i počela tiho da govori uperivši svoj iskričavi pogled na žensku
sekciju i poče: „Sestre naše, Eleanor, Rosa, Clara, Aleksandra i sve
vi prisutne, mi slijedimo vaše doprinose temama socijalno-reproduktivne pravde
i vaše misli su nas inspirisale.“ Podiže pogled i prema publici, buka se već
bila utišala i strasti smirile, i nastavi blago: „Ipak, ono što znamo kao teoriju
socijalne reprodukcije izraslo je iz feminizma ‘70ih, ali su za uobličenje ove
teorije najzaslužnije Lisa Vogel, Susan Ferguson, Nancy Fraser…“ uzvici iz
mase „dosta sa imenima, objasni nam šta je ta teorija“ prekinuše Silviju, ona
uzdahnu i reče kratko, parafrazirajući riječi Susan Ferguson: „Feminističko
razumijevanje socijalno-reproduktivne misli ukazuje na vezu i logiku klasnih
odnosa, društveno-opresivnih praksi i iskustava, dok je istovremeno usidren u
horizont revolucionarne promjene svijeta. Rasa, klasa, starosna dob, zdravstveni
ili migrantski status, kao i mnogbrojne druge karakteristike, temelj su različitih
opresija, povezanih sa radnim odnosima i iskustvima.“ Dio publike se isključio još
kod „usidreni u horizont“, a Simone de Beauvoir iskoristi priliku i teatralno upita
da li je dostojanstven rad isto što i potraga za slobodom. Neko iz mase poče da
nabraja: „Ali šta ćemo sa mistifikacijom rada, moralizacijom rada, objektifikacijom
rada, humanizacijom rada?!“ Hochschild podiže kažiprst i uzviknu: „A tek emocionalni
rad?!“ Ženska sekcija glasno uzdahnu. Maja Solar takođe uzdahnu, otvori svoj
laptop i zapisa: „Teorija socijalne reprodukcije čak i ne počinje od kategorija
‘žena’, ‘rodna opresija’, ‘seksizam’, ‘javno-privatno’, ‘diskurs o rodu’ i sl.
Glavno polje teorije socijalne reprodukcije ‒ unutar kojega se osnovne analitičke
i političke kategorije odmotavaju i pokazuju u svojoj povezanosti ‒ jeste rad.
Moglo bi se onda reći: teorija socijalne reprodukcije je teorija koja promišlja
rad, aktivnosti, prakse, delatnosti, brinjenja, njegovanja i snabdevanja,
prinude i pritiske, otuđujuće i oslobađajuće odnose kroz koje se forme rada
pojavljuju te koji omogućuju i neprekidno obnavljaju sistem. U toj analizi
rada, rodno uslovljena opresija reflektuje se kao neodvojiva poluga mehanizama njegovog
postojanja i reprodukcije. Dakle, orodnjena (gendered) dimenzija rada u
kapitalizmu nije slučajna.“
Epilog:
Dok smo izlazile iz sale u gluho
doba noći, moja genijalna prijateljica, poče da mi objašnjava da je u kontekstu
industrijske demokratije kolektivni ugovor, kao tradicionalni institucionalni
oblik zaštite prava radnika, sve manje zastupljen zbog slabljenja uticaja
sindikalnih organizacija, da je uvođenje upravljanja ljudskim resursima u
organizacijama, kao posebne poslovne funkcije, u skladu sa liberalnom politikom
kako bi se omogućilo poštovanje individualnih prava radnika, prije nego kolektivnih.
Nastavi da ne postoji zaštita kolektivnih prava, i da to slabi solidarnost, jer
je svako ostavljen da se bori za svoja individualna prava, da oštrica slabi jer
nema kolektivne organizacije da digne glas. Ovo ne znači da su ove dvije
zaštite suprotstavljene, i treba naći model da se štiteći individualna ne zanemaruju
kolektivna radnička prava i zaključi: „To su društveni paradoksi koje živimo.”
Nastavila je da priča kako građansko društvo počiva na vrijednostima
individualizma i da bez toga ipak nema pravednog društva, ali sam se ja
isključila i razmišljala kakav transparent treba da napravim za osmomartovsko
okupljanje za koji dan.
8. mart 2025. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji
za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš će
ove godine ukazati na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke
koje objavljujemo ususret 8. martu posvećujemo njihovim borbama i
pobjedama i njima pozivamo sve da ovaj praznik obilježe izlaskom na
osmomartovski marš. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.
Foto: Ilustracija/svesutovjeshtice
Ime i prezime
hroničarke ovog skupa poznato redakciji
FRONTAL
