Kapitalizam je veoma jednostavan društveno-ekonomski sistem: cijela njegova suština jeste pronalaženje dvije strane na osnovu obostranog interesa. Kupac i prodavac imaju interese koji se preklapaju u jednoj tački, tački pronalaženja obostranih potreba: kupac želi da kupi proizvod/uslugu odgovarajućeg kvaliteta za odgovarajuću cijenu koju je spreman da plati. S druge strane, prodavac želi da proda proizvod/uslugu po cijeni koja podmiruje troškove uz koje je proizvod/usluga nastao, plus njegov rad.
U osnovi ovog odnosa jeste sloboda volje. Dvije strane stupaju u odnos slobodno, vodeći se sopstvenim interesima. Isti princip djeluje i kad je u pitanju poslodavac-radnik: dvije strane se pronalaze na osnovu svojih interesa. Radnik ima interes da za svoj rad primi novac, dok poslodavac ima interes da od rada, ideja i sposobnosti radnika stekne profit.
Naši radnici često zaboravljaju da je vrijeme samoupravnog socijalizma prošlo i da oni nisu vlasnici sredstava za proizvodnju. Oni moraju da zarade prvo svoju platu da bi je dobili. U današnjem vremenu, kad je nezaposlenost ogromna, na tržištu rada postoji ogromna ponuda radne snage i zato su radnici prinuđeni da se neprestano usavršavaju i rade uvijek više kako bi bili konkurentni, odnosno kako bi ostali zaposleni. To je tako, život je surovo jednostavan.
S druge strane, domaći poslodavci vole da posmatraju samo onu stranu kapitalizma koja se odnosi na obaveze radnika, no često zaboravljaju da ispune svoje obaveze. Naime, poslodavci nisu u kapitalizmu viša klasa u odnosu na radnike, odnosno oni nemaju pravo da izigravaju ugovorne obaveze prema radnicima. Poslodavac i radnik su ravnopravni pred zakonom i poslodavac je obavezan da poštuje ugovorene obaveze prema svom uposleniku. Stoga, ukoliko radnik obavi ono što je ugovorio sa poslodavcem-ovaj potonji je obavezan da radniku za njegov učinjeni rad isplati naknadu i poštuje ostale ugovorom predviđene obaveze. Vrlo jednostavno, tačka.
Naši poslodavci često namjerno previđaju ovu svoju osnovnu obavezu. Oni mjesecima ne isplaćuju radnicima zarađene plate opravdavajući se teškom ekonomskom situacijom. To ne može biti opravdanje jer su radnici već zaradili te plate. Ako nisu, onda poslodavci trebaju da ih otpuste jer ne rade dobro svoj posao. Ali, ako jesu-onda poslodavac ima promptnu obavezu da poštuje njihov rad i isplati odgovarajuću ugovorenu naknadu.
Kao što je napomenuto, poslodavac i radnik su ravnopravni pred zakonom. Poslodavac posjeduje kapital, odnosno sredstva za rad, a radnik na raspolaganju ima svoj rad, znanje, iskustvo, ideje i ostale sposobnosti. Poslodavac nema pravo da potkrada radnika tako što mu neće isplatiti naknadu koju je ovaj već zaradio. Kod nas poslodavci mjesecima ne isplaćuju radnike što znači da naše poslodavce radnici faktički kreditiraju bez bilo kakve kamate. To je direktna pljačka i u zakon bi trebalo unijeti odredbe po kojima su zaposleni povjerioci prvoga reda, te da na osnovu svoje zarađene plate radnici steknu mjenicu koju u roku od 15 dana od dana kad je plata trebala biti isplaćena oni mogu podnijeti na isplatu poslodavcu, odnosno njegovoj banci, te time direktno od banke u kojoj poslodavac ima svoj poslovni račun dobiti svoj zarađeni novac ili blokirati račun poslodavca ukoliko ovaj nema na raspolaganju dovoljno novca i time ga dovesti u neugodan položaj koji može, na kraju krajeva, rezultirati i stečajnim postupkom u kojem bi se radnici kao stečajni povjerioci prvoga reda namirivali iz imovine poslodavca.
Prema tome, nedopustiva je današnja praksa da domaći poslodavci vozaju kola koja koštaju preko 20 i 30 hiljada maraka, a da im radnici mjesecima ne primaju platu ili primaju znatno nižu platu od one koju realno zaslužuje njihov rad i rezultati. Ako hoćeš da budež džek i da se „pokazuješ“ okolo kao uspješan tip-onda ispunjavaj svoje obaveze. Kao što tražiš od svog radnika da potpuno poštuje ugovor o radu, radnu disciplinu i maksimalan radni angažman-moraš onda i sam da maksimalno poštuješ ugovor o radu koji si potpisao, odnosno moraš da poštuješ drugu stranu. Jedno bez drugog ne ide.
Ovdašnje vlasti koje vole da kažu za sebe kako su socijalno odgovorne, socijaldemokratske, i kako vode računa o pravima radnika nikad nisu donijele odgovarajuće mjere koje na praktičan i veoma konkretan način štite prava radnika. Pomenuta mjera sa mjenicom je samo jedna od onih koje bi veoma efikasno zaštitile prava radnika. S druge strane, potrebno je napustiti promašeni i zastarjeli socijalistički koncept zakona o radu, fiskalne politike, sistema socijalnog osiguranja-i tako olakštati položaj poslodavaca. Odnosno, najjednostavnije rečeno, potreban nam je zdrav kapitalistički sistem koji će promovisati i štititi poštene radnike i poslodavce a koji će istovremeno oštro sankcionisati loše i nepoštene poslodavce i nemarljive radnike. Dakle, sistem koji nagrađuje sposobnost, marljivost i inovativnost, odnosno kvalitet.
Samo tako je moguće izaći iz ove žabokrečine u kojoj nesposobni i alavi guše sposobne i poštene.
