izvor: RTS
U vazdušnoj bazi „Edvards“ u pustinji Mohave u Kaliforniji 1949. godine sprovođeni su testovi koji je trebalo da utvrde koliko čovjek može da izdrži Ge (G) opterećenja. U tu namjenu su konstruisane sanke na raketni pogon nazvane „Dži viz“.
Ideja je bila da sanke dostignu 320 kilometara na sat, a onda naglo da ukoče čime bi putnik u njima bio izložen velikom opterećenju.
Zbog toga što je tada preovladavalo mišljenje da čovjek nije mogao da izdrži više od 18 G, u prvih 35 testova nije učestvovao nijedan čovjek.
Prvobitna oprema korišćena da izračuna silu koja djeluje bile su veoma nepouzdane, a vazduhoplovstvo je pozvalo kapetana Edvarda Marfija Džuniora, bivšeg pilota i inženjera, da napravi i nadgleda ugradnju novih instalacija i senzora.
Međutim, poslije dosta provjeravanja, kada je Marfi mislio da je konačno sve uspio da prilagodi, sprovedena je proba, a nakon nje senzori i uređaji nisu pokazivali nikakve nalaze. Nakon nove inspekcije, Marfi je okrivio tehničare koji su radili na vozilu.
„Ukoliko postoji bilo kakav način da pogriješe, pogriješiće!“, rekao je Marfi poslije inspekcije.
Konačno, uspjeli su da poprave instalacije, a ljudski dobrovoljac, vazduhoplovni poručnik Džon Pol Stap, učestvovao je u narednim testovima, kada je dostigao i izdržao do tada nezamislivih 46,2 G.
Prema mišljenju učesnika, najodgovorniji za davanje imena zakonu je poručnik Stap.
Na konferenciji za štampu, ovog vojnog ljekara su pitali kako je moguće da tako opasni testovi nikada nisu izazvali pogibiju.
Hrabri poručnik prokomentarisao je da su on i njegov tim tokom priprema uvijek imali na umu Marfijev zakon, koji im je umnogome pomogao u odstranjivanju grešaka.
