Priredio: Boris Maksimović
Tako je negdje
1903. Fejzo Čavkić pripovijedao jednu od legendi o tome kako su Šehitluci
dobili ime, a sve je zabilježio Aco Ravlić, vjerovatno najagilniji banjalučki
hroničar.
Legenda dalje
kaže kako su se trojica narečenih „šehita“ nastavili penjati dalje uz brdo. Ali
neće svi stići na vrh. Na pola puta jedan je poželio da predahne pa se osvrnuo
ka mjestu gdje su iz hajduci obezglavili, ali to je bilo kobno jer više nije
mogao da dostigne šehidske visine svojih sapatnika.
„Druga dvojica
izašla su na vrh brda koje se po njima nazvalo Šehitluci, jer samo šehidi mogu
nositi svoje odsječene glave te ići dalje gdje im je Bog odredio da se ukopaju“,
govorio je Čavkić.
Postoji i druga
verzija priče koja navodi isti detalj odrubljivanja glava, ali je drugi kontekst
i drugo vrijeme.
Po nekim izvorima
narod je prozvao brdo tim imenom tek nakon čuvene bitke pod Banjalukom koja se
desila 1737. Austrija je tada napala Bosnu iz četiri pravca, a njenim
jedinicama je komandovao princ Saksen fon Hildbirghausen. Kada je 24. jula
stigao pred banjalučki utvrđeni grad, današnji Kastel, austrijski princ je
zatražio od malobrojne uprave predaju grada.
„Kakve ključe od
careva grada?
Crn mu obraz na obadva svijeta,
Ko bi dao bez mrtvijeh glava
Svi volimo redom izginuti
Nego tebi ključeve opremiti.“
Tako je glasila
poruka koju je kasnije narodna pjesma uobličila u stihove. U ispomoć Banjalučanima krenuo je iz pravca
Mrkonjić Grada bosanski valija Ali-paša Hećimović sa, kako se navodi, 10-15
hiljada vojnika. Iz sela Kola uputio je svoje jedinice na desnu obalu Vrbasa,
što je, pokazalo se poslije, odlučilo pobjednika. Kasnije na putu od Podrašnici
prema Banjaluci vojnici Ali-paše nisu išli putem već kradom po šumama i
prelazeći Vrbas preko improvizovanog mosta. Zbog tih lukavstava su opkolili
jedinice generala Baranjija u nedjelju 4. avgusta. U toj borbi Krajišnici su
likvidirali između ostalog i bateriju topova kojom je komandovao kapetan
Korokoš. Ali bitka za tih 11 topova nije bila laka. Jedna legenda kaže da su u toj bici za topove
trojica Krajišnika izgubila glave tako što im je sabljom glave odrubio protivnik.
No, kako kaže legenda, bili su šehidi pa su se sa tako odrbuljenim glava popeli
na jedno visoko banjalučko brdo i tek tamo izdahnulu.
Treća verzija ovog
događaja zabilježio je Banjalučanin Ivo Šajinoviuć, a može se pronaći u
Zborniku za život i običaje Južnih Slavena u izdanju JAZU. On tu pripovijeda
jednu neobičnu legendu o gradnji džamije Ferhadije pod čudnim naslovom „Gamija
Veradija“. Ferhad-paša je pitao neimare nakon gradnje mogu li napraviti ljepšu
džamiju.
A oni naopako po se rekoše da mogu, ama za bolje
novce. To, veli, paši učmetisati, ko paši. „Vidi ti, veli, „šta Vla izgovara“,
te za sablju i osiječe glavu jednom. I čuj šta će se treviti! Veli, da je bez
glave poteko kroza svu čaršiju, pa kroz Hiseta, pa u Gorni Šer, pa više Gornega
Šera, na ’no brdo sve bez glave. A zvati se taj Čeh, a Turci iskrenuti u Šeh,
pa eno i danas se zove ono brdo Šehitluci.
Legenda je
legenda, a maštanje maštanje i biće da je navjerovatnije da su Šehitluci dobili
ime nakon boja pod Banjalukom 1737, zaključuje Aco Ravlić i navodi da je u čast
ovoj dvojici šehida bilo podignuto turbe u kojem su bili ukopani.
