Kad se osvrnem na proteklih pet godina otkako pišem za Frontal prva i ključna misao koja mi pada na pamet jeste da se suštinski ama baš ništa u društvu nije promjenilo za to vrijeme, sem što je sistem, poput svake kuće koja se ne popravlja i ne uređuje, sve trošniji i zapušteniji.
Ono što je jasno i očigledno jeste da ozbiljnih i temeljnih promjena neće biti niti u narednih pet ili pedeset godina. Na kraju krajeva, nije ih bilo ni u zadnjih 500 godina kad je ovaj prostor u pitanju. Izuzev tehnološkog napretka za koji mi kao društvo nismo zaslužni, mada neki naši pametni ljudi lično jesu (poput Tesle ili Pupina), sve ostalo ostaje isto: korumpiranost, nespremnost prihvatanja racionalističkog poimanja svijeta, zluradost, sujeta, pakosna potreba da se viri u tuđe dvorište. Sitni smo u svakom smislu i to je hronično i neizlječivo stanje. Na kraju krajeva, dovoljno je pročitati šta su pisali Nušić i Domanović prije stotinu i više godina i uvjeriti se da su naše mane hronične i da se ništa ne mjenja niti se nešto ozbiljno može promjeniti.
Naravno, ovi gornji pesimistički redovi važe za naše društvo i sistem koji je to društvo generisalo. Pametni i pošteni ljudi i dalje, kao i uvijek, imaju šansu. Neka prate samo primjere Srba koji su uspjeli, poput pomenutih Tesle i Pupina, i neka bježe odavde glavom bez obzira. Ti ljudi će u svakom slučaju da naprave sebi pristojan život i omogućiće potomcima izvjesniju budućnost.
Uopšte više i nije važno ko je kriv za takvo stanje kod nas. Nema smisla upirati prstom u ljude: tako je kako je, valjda svako snosi neku svoju odgovornost za to. Mislim da je jedino važno rasteretiti one koji dolaze prostom istinom i time ih osloboditi iluzija i potrebe da svoj mladalački entuzijazam i energiju troše na uzaludne stvari poput mjenjanja stanja kod nas. Dakle, najbolje je tim mladim ljudima da odu tamo gdje mogu da uspiju, da ne trguju svojim principima zarad nestvarnih i maglovitih ideala i obećanja, te da ne izgube vrijeme i dušu baveći se našim istorijama, porazima, potrebama, reformama i ko zna čime sve ne. Prema tome, ne bi bilo loše da ljudi koji su spremni za nove početke jednostavno prihvate tu jednostavnu istinu da je ovdje jedan trajni kuršlus i da prosto zaborave na to i posvete se sebi i svom ličnom komforu, ne škodeći pri tom drugim ljudima.
Ko može, najbolje mu je da se i fizički udalji sa ovog prostora. Doduše, mnogo je teže mentalno iz njega otići. Zaboraviti loše navike i prihvatiti jedan drugačiji mentalitet. To je, dakle, teži dio posla. E sad, ko uspije da napravi tu mentalnu revoluciju u sebi taj čak ima šanse da ode odavde čak iako fizički ostane tu negdje. Tu je recept jasan: batalite sve ono što vas uvaljuje u bilo kakav glib, posvetite se sebi, usavršavajte se i povezujte se sa svijetom koristeći moderna sredstva komunikacije. Brige ovog svijeta i ovog nesrećnog društva odbacite od sebe i ne zamarajte se time jer na to ne možete da utičete.
Sam Frontal je u tom smislu veoma indikativan primjer: projekat koji je imao dobre ideje, dobru suštinu, koji je htio mnogo toga da započne i uradi. No, veoma brzo je udario u onaj zid u koji se obično udara kad biste da napravite iskorak u skučenim sredinama. On je ostao oaza civilizovanosti i ne sumnjam da će i u budućnosti da nastavi već uhodanim putem. No, djetetu je već pet godina i valja ga početi učiti da svijet nije šaren i fin već da je sumoran i siv. Potrebno je stoga biti realan.
Prema tome, Frontal je već načinio krupne iskorake samom činjenicom da je ostao svoj i da ide svojim putem. Taj put nije i ne može biti put spasa države, društva, nacije. No, to može i treba da bude jedan fini putić za pristojan svijet, da se ljudi prošetaju u trenucima slobodnog vremena, da se relaksiraju i druže sa ljudima sličnog senzibiliteta i kulturnih preferencija. To će biti dovoljno da Frontal omogući i na tome Frontalu treba biti zahvalan.
