Dani lete, a vrijeme prolazi. Svaki dan smo sve stariji i bolesniji. Sve nas je manje i na pravom putu smo da postanemo nebeska- cyber nacija. Dok starimo čekamo dogovor oko bolnih stvari pa nam djeca nemaju matične brojeve što znači da ove godine sa djecom moram u fkng. Neum preko kozijih staza bez asfalta, a na evrospki put ćemo još malo sačekati jer izgleda da je tender Sejdić-Finci neinteresantan da bi se priveo kraju.
Hvala Bogu pa je mapa puta za viznu liberalizaciju taksativno navedena u Briselu i dostavljena na usvajanje bez mogućnosti dopisivanja i brisanja pojedinih uslova. Da je ukidanje viza bila naša dobra volja ne bismo dogurali dalje od Sremske Mitrovice. Imamo puno pravo da mislimo isto i kada su zajedničke registarske tablice i zajednički pasoši u pitanju. Da ih nisu nacrtali stranci i danas bi mnogi imali naljepnice na tablicama kojima pojedine dijelove privremeno stavljaju van vidokruga „većine“ gdje su pristigli. Dakle, smiješi nam se po svoj prilici da ćemo u ovoj vukojebini ostati do kraja. Baz perspektive, ali bez viza, a ujedno i bez JMBG u pasošu. Takav pasoš može se upotrijebiti na zimu jer je toplana dala posljednji trzaj i velika je vjerovatnoća da će na mjestu iste niknuti novi stambeni komplaks kao i na mjestu Fruktone i Fabrike duvana. Sve ovo normalnog čovjeka ubija svakodnevno, a mene je definitivno otjerala od TV-a u večernjem terminu jer vijesti više ne gledam iz revolta prema svemu.
Ali nisam daleko stigao, sve se prepričava i linka na Twitter-u pa dođe na isto. Trudim se da sve više vremena provedem vani sa ćerkom, ali rijetki su momenti da izađemo van a da nam ne priđe neko od baka i djedova i ne počne priču kako negdje daleko imaju unuku slične starosti i kako im mnogo nedostaje. I skoro svakodnevno čujem da penzioneri između sebe pričaju o kompjuterskim programima za komuniciranje. Devedeset posto naših bakica ne zna da kaže „penzija“ i „punomoć“, ali uz „pemziju“ i „ponemoć“ znaju da kažu SKYPE, VIBER i drugo. Zanijemio sam kada jedan penzioner drugom pored šahovskih figura pred galerijom kaže da koristi „mesindžer“ kada priča sa sinom. A ovaj drugi kaže i ja ga koristim ali „jahu je najbolji“. Jbt, gdje smo došli da nam se penzioneri bave IT tehnologijama kad pola njihovih porodica otišlo i vjerovatno se niko više nikada neće vratiti.
Pa kakav je život tih ljudi koji svaki dan čekaju osam sati naveče da upale kompujter da bi vidjeli djecu i unuke i kasnije se bolno isplakali. Na sve to dolazi podatak da ove godine imamo devedeset odjeljanja prvačića manje. Od toga čovjek zanijemi. Samo me jedna stvar plaši, a to je da ću ostati sam na način da nekada u starosti neću moći vidjeti svoju djecu kada to budem želio. Pa zašto bi moji bili ovdje kada su svi drugi na putu prema vani. Možda naši inovatori ponude novi izum u IT industriji, upijač za suze kao dodatak tastaturi ispod tipke SPACE. Kada se bakice i djedovi ispričaju sa svojima daleko da mogu da se isplaču kao ljudi.
