Prije nekoliko mjeseci u tekstu koji možete pronaći ovdje, pisao sam o nemogućnosti otcjepljenja Republike Srpske od ostatka BiH. Međutim, u teoriji postoji jedno ili dva rješenja koja bi se mogla realizovati, ukoliko bi se nekoliko uslova iz prethodnog teksta (dakle, ne moraju nužno svi) promijenilo u korist RS.
Činjenica je da jedini dokument koji opravdava i kako – tako definiše pravo naroda na samoopredjeljnje unutar neke multietničke države predstavlja deklaracija Organizacije ujedinjenih nacija iz 1981. godine. U ovoj deklaraciji se kaže da neka etnička grupa ima pravo da se otcijepi od države u čijem je sastavu u dva slučaja:
1) Ukoliko joj je ugrožen opstanak
2) Ukoliko vladajući režim u državi ima namjeru da uništi određenu etničku grupu (kosovski argument)
Republika Srpska ne ispunjava nijedan od ova dva uslova, jer Srbi u RS imaju mehanizme zaštite u zajedničkim institucijama BiH.
Međutim, u svojoj knjizi “Nedovršena država”, profesor Radomir Nešković iznosi jednu interesantnu tezu o potencijalnom otcjepljenju RS gdje kaže: “Predstavnici Srpske u zajedničkim institucijama BiH trebaju da čine sistematsku i kontinuiranu opstrukciju rada tih institucija kako bi se utemeljio argument da je Bosna propala, ne može da funkcioniše, najbolje je da se raspadne, disolucija je neminovna, neće je dva naroda itd.” Nešković ovo zove puzajućom secesijom, a sve što nam u ovom trenutku nedostaje jeste snažna međunarodna podrška (ovdje se situacija može promijeniti u narednih 10-ak do 20 godina) i obezbjeđenje ustavnog mehanizma za secesiju (za ovo bi bila potrebna kvalifikovana većina u PSBiH i Domu naroda). Dakle, ukoliko Srpska u narednom periodu uspije da uspostavi ovaj diskurs i izvrši pritisak na centralne institucije (što će biti ogroman izazov), te ispuni navedene neophodne uslove, postoji nada da će se jednog dana mirno razdružiti sa FBiH.
Ja ću u ovom tekstu skrenuti pažnju i na još jednu mogućnost, koja bi bila opasnija i vjerovatno dosta kontroverznija od ove prve, a to je da Srpska u međunarodnim krugovima izboksuje argument terorizma kao ugrožavanja opstanka Srba u BiH. Kako bi se to uradilo?
Pa poznato je da terorizam kao takav, u BiH uglavnom dolazi iz “nesrpskog” entiteta (Mostar, Bugojno, Sarajevo u nekoliko navrata i napad u Zvorniku koji je izvršen od strane čovjeka nastanjenog u Sapni, koja pripada Federaciji), tj. u prvom redu vehabističkog i od lobija povratnika sa džihadističkih ratišta. To su a priori pripadnici islamske zajednice (iako ovo nipošto nije pravilo), što umnogome doprinosi navedenoj argumentaciji. I tu dolazimo do naizgled paradoksalne situacije – što više ovakvih napada kao u Zvorniku, to veća korist Republici Srpskoj u težnji za samostalnošću.
Kako se terorizam shvata kao pošast modernog doba i pošto se u savremenom svijetu objavljuju ratovi terorizmu, to znači da se teroristi priznaju kao strana u ratu, pa bi se moglo polemisati o terorizmu kao prijetnji opstanka Srba u RS. Činjenica da ne postoji granica između entiteta daje prednost teroristima da veoma lako prodiru na teritoriju Srpske i tako relativno neometano vrše potencijalne napade.
Bilo kako bilo, o ovim teorijama vrijedi razmisliti jer pružaju uvid i daju novu nadu Srbima u Republici Srpskoj da bi jednog dana bez masovnog krvoprolića kakav se desio devedesetih, mogli ostvariti san – svoju samostalnu državu.
