To je skoro apokrifno poglavlje naše skorije istorije. Nakon dvadeset godina iskustva sa vizama i poniženjima čekanja u redovima i trpljenja domaćih egomanijaka u stranim ambasadama čovjek nekako kao da se boji da priča o putovanjima.
Danas imamo otvorene granice, ali para za putovanja baš se i nema. Putuju mladi koji “znaju šeme“, seminari preko nevladinih organizacija ili stipendije preko fakulteta, putuju neki srećnici koji su se obogatili, pa kao da se trude nadoknaditi propušteno, ali u globalu nemamo tu kulturu putovanja.
Ali, ako čovjek počne malo da čeprka po tom polju, ako samo svoj komšiluk pogleda, shvatiće koliko je ljudi iz njegove najbliže okoline proputovalo svijet. I ako počne sistematski da se raspituje kuda su putovali naši stariji tokom bivše Juge doći će do šokantnog saznanja da je gotovo čitav svijet obuhvaćen tom mrežom. Nisu to bila putovanja iz luksuza, bilo je to uglavnom trbuhom za kruhom, iz očaja i uglavnom zato što se nije imalo šta izgubiti, ali to se i danas radi, samo što naši ljudi idu u Italiju, Njemačku, Austriju i često ih tamo šikaniraju kao imigrante iz trećeg svijeta.
Pokušajte ovo: pitajte nekog starijeg da li u vašoj porodici postoji neko ko je radio u npr.Zambiji. Najvjerovatnije će vam trebati najviše dvije ‘konekcije’ i ne više od petnaestak minuta istrage. Preko stotinu zemalja nesvrstanih, a najviše njih iz Afrike, tražilo je jugoslovensku radnu snagu i nevjerovatno bogatstvo se krije u ljudima koji su tada išli po tim zemljama.
Svijet nam je postao preuzak. Neke nevidljive granice su se stisle oko nas. Nema više gvozdene zavjese, ali zato ima hiljadu manjih.
Kad mi je umro djed, poslužujući oko stola upoznam jednog od stotinu tetaka kojih ima u svakog porodici. Ne znam kako smo to spomenuli, ali reče mi on:“Ma ja sam proputovao čitav svijet, išao trbuhom za kruhom, po Evropi, Africi, Aziji…“ Nije to bila izjava zadovoljnog već tužnog čovjeka. Kasnije saznam da je radio po Indoneziji, po Kolumbiji i gdje sve već ne. To gotovo niko oko njega nije znao ili im bar nije bilo ni najmanje zanimljivo.
Stotine ljudi prolaze oko nas, stoje pred nama u redu za hljeb, žale se na vrućinu, skupoću i penzije, ali ćute o tome gdje su bili. A čitav svijet su obišli.
Napravite ovo malo istraživanje, raspitajte se po porodici kuda su putovali vaši i javite mi šta ste otkrili. Neke priče ne smiju da budu zaboravljene.
