Razgovarao: Boris Maksimović
Boško je hodajuća vremenska kapsula. Na momente se mučim da shvatim o
kojim državama pričamo. Rodezija je odavno postala Zimbabve. Zair je
odavno već DR Kongo. Aparthejda nema. Mnoge države su se pocijepale.
Mnogo se toga promijenilo otkako su se oni vratili ovdje. I nikako mu
nije jasno šta taj raščupani klinac pred njim hoće da čuje od njega. Sve
je već davno rečeno, kaže mi.
Počinjem priču o pokretu nesvrstanih koji je kao politička pozadina
omogućio tolikim zemljama da izrone iz anonimnosti i dobiju važnost na
svjetskoj sceni. Nema ništa fascinantnije od toga kako velike ideje
utiču na živote, malih, običnih ljudi iz našeg komšiluka.
I danas ima nesvrstanih, ali nema blokovske podjele svijeta zbog koje je taj pokret bio tako bitan.
Bio je to veliki pokret. Stotinu i pet zemalja. Svuda si mogao da putuješ i bio dobrodošao.
To vrijeme se nikada neće vratiti.
Neće. Malo je ostalo od života. Potrebna su stoljeća da prođu da bi se nešto promijenilo.
Zašto ste otišli dolje?
Ja sam u Afriku otišao jer nisam imao šta da izgubim. To je jedina
istina. Imao sam jedan par gaća i htio sam da kupim Fijat 1300. Danas
isto tako imam jedan par gaća, a nemam Fijat 1300. (smijeh)
Kako je sve počelo?
Prvo sam napustio Energoprojekt, jer mi nisu mogli garantovati da će
moja porodica moći prijeći sa mnom u Zambiju. Otišao sam u London na
razgovor za posao u jednu od najvećih svjetskih rudarskih kompanija
“Anglo-Ameriken“. Nisam tada znao engleski već sam imao svog prevodioca.
Nakon razgovora šef mi je rekao da je to sve u redu što sam uradio, ali
da zbog nepoznavanja jezika ne mogu da dobijem posao. Tad sam rekao
prevodiocu da mu kaže ovo: “Gospodine, ja sam u Jugoslaviji popravio
stotine i stotine mašina, a ni jedna od njih ne govori ni jedan strani
jezik.“ On se nasmijao i odlučio da mi da posao. Tada sam otišao na tri
mjeseca probnog rada u Zambiju i čitava porodica se mogla preseliti
zajedno sa mnom. To je bila 1972.“
Kasnije je život tekao. Trebalo je samo prelomiti sve to. Znao sam da
znam svoj posao i to mi je davalo sigurnost. Čovjek koji zna svoj posao
nigdje nije izgubljen. Ljudi nestaju, kad krenu idu do kraja. Moj put
je bio Zambija – Rodezija – Zair (današnji Zimbabve i Kongo prim. aut.).
A kako je bilo prelomiti sve to i kakav je bio posao?
Morao sam da vodim računa o sebi. U poslu koji sam ja radio ima puno
odricanja. Odricanja od života, od civilizacije. Puno daje, ali puno i
uzima. Gdje god da ideš, šta god da radiš, firma je uvijek na prvom
mjestu. Desilo mi se kasnije, kad sam prešao u Liberiju, bio sam na
aerodromu u Amsterdamu, krenuo na odmor kad sam primio poziv iz
Liberije, čuo sam da me zovu da se javim na šalter. Morao sam se odmah
vratiti. Ugovor važi tokom sva dvadeset i četiri sata. Nazovu te u tri
ujutro, moraš da ideš na gradilište.Uvijek sam bio sam. Dolje tada nije
bilo Jugoslovena, ali to je bilo dobro. Naučiš da se osloniš na sebe.
Kakvi su bili prvi dani na poslu?
Znao sam da se moram dokazati. Šef mi je prvih dana dao neki ogroman
motor da popravim i to mi je bio posao za sedam dana. Ja sam počeo ranim
jutrom da radim, radio sam čitav dan i kasnije, cijelu noć. Ali sam
popravio motor. Ujutru, on nama dijeli zadatke, mene šalje opet na
motor, ja kažem da sam završio. On gleda, ne vjeruje, odlazi da
provjeri, vidi sve radi. Tad je rekao:“Son of a bitch, I gave him a work
for one week, he finished it for one day!“
Afrika, i danas, a pogotovo tih godina u jeku Hladnog rata, prilično je nesigurno područje. Kako ste se snalazili?
Šest ratova smo preturili preko glave, kad se sve sabere. Jedne noći u
Zairu, Sese Sekovi vojnici su nam zaklali 115 bijelih radnika. Bilo je
to 1974. On nije plaćao svoju vojsku i policiju nego im je po
srednjovjekovnom principu davao odriješene ruke da pljačkaju koliko
hoće. Drugi put nam se desilo kad smo se iz Kinšase vraćali za Zambiju
nakon meča za svjetskog prvaka u boksu Ali – Forman. Znali smo za
postojanje brojnih kontrolnih punktova i imao sam iskustva sa njima.
Nosiš određenu količinu novca i daješ je vojnicima kako bi mogao da
prođeš. Tu bi uvijek bila bar dva-tri vojnika, jedan bi sa nama pričao
na engleskom, a onda bi međusobno pričali na svojim plemenskim jezicima
da ih mi ne bi razumjeli. Ali tada, bilo je drugačije. U Zairu smo
kupili jednu njihovu tradicionalnu košulju i stavio sam je na zadnje
sjedište džipa. Vojnici su to vidjeli i tražili su račun od mene. Ja ga
nisam imao, kupio sam to na ulici, a oni su me optužili da sam ukrao.
Trebao sam tada zadržati smirenost kao što se inače radi u takvim
situacijama, ali ja sam uzeo tu košulju, razderao je na tri dijela i
dao po dio svakom vojniku. To nisam smio da uradim, to je bilo jasno
prelaženje dozvoljenih pravila, a dolje moraš da poštuješ njihova
pravila ili te nema. Bez problema su nas mogli ubiti, niko nas ne bi
pronašao, ali se srećom završilo dobro, samo su nas zadržali
dvadesetčetiri sata i kasnije pustili.
Maličevići u ribolovu (Liberija)
Je li bilo susreta sa drugim Jugoslovenima po svim tim putovanjima?
Jedanput u Monroviji, gledao sam dnevnik i krajičkom oka uhvatio da
neka jugoslovenska firma upravo tih dana radi nešto u Liberiji. To je
brzo prošlo pa nisam stigao da vidim gdje i šta. Nazovem ambasadu u
Gani, koja je bila nadležna sa čitavo do područje, i oni mi potvrde da
ima petorica njih,iz jedne kruševačke firme rade u jednoj šumskoj
oblasti. Pošto sam bio član avio-kluba, iznajmio sam jedan avion, to
nije bilo skupo, a bila je uobičajna praksa za duža putovanja. Pilot je
bio Nijemac i mi se pogodimo za pedeset dolara po satu da me vozi. Nakon
nekog vremena stigli smo iznad te goleti, usred područja koje je svo
pod šumom, kružili smo neko vrijeme, oni su nas primijetili i
signalizirali gdje da sletimo. Čim smo aterirali ja sam iz svog glasa
viknuo:“Pa gdje ste zemljaci?!“ Oni nisu vjerovali šta im se dešava.
Kasnije, sjednemo na ručak ja i njih trojica. Pitam ja njih, zar ih nema
pet, kao što su mi rekli u ambasadi. Kaže ovaj jedan, ma ima nas pet,
ali druga dvojica su na spratu i mi međusobno ne pričamo. Zamisli, pet
Srba u sred džungle u Liberiji, i ne pričaju. Da ironija bude još veća,
ta druga dvojica su porijeklom iz Čelinca. Uspio sam nekako da ih
izmirim to veče, ali ostao je mučan ukus. Eto, kakvi smo mi ljudi.
Bježeći od rata u Liberiji došli ste u Jugoslaviju 1989. Sa
strane se puno jasnije vidjelo da će doći do raspada, kakav je bio Vaš
stav?
Mene je jedan prijatelj tih godina pitao gdje držim pare. Ja sam
rekao Jugobanka, naravno. On mi je rekao da obavezno prebacujem pare u
neku američku ili bilo koju drugu stranu banku. Ja sam mu se smijao u
lice i rekao da će se prije raspasti Amerika nego Jugoslavija. I nisam
prebacio pare u inostranstvo. Ogromne smo pare tada izgubili. Sad kažu
da će se ta stara devizna štednja možda isplatiti do 2020. Fanatično smo
voljeli tu zemlju. Ali, to je bio pogrešan način.
Uprskos svim tim nesigurnostima i tome što, kako ste rekli “nijedan dan ne liči na drugi“ipak biste se vratili dolje?
Uprkos svemu. Afrika je zemlja vječitog proljeća. Od Sijera Leonea do
Svazilenda i Južnoafričke Republike nema ljepšeg dijela svijeta.
Dvanaest mjeseci sve buja i cvjeta, stalno se nešto dešava u prirodi, a
ti tokom čitave godine hodaš u papučama. Da mi danas neko ponudi dio
svijeta gdje ću da živim, ja bih se opet tamo vratio.
Afrikanci su divni ljudi. Malo im treba da budu srećni. Mi Evropljani
smo pokvareni, nikad nam nije dosta. Šta god da se desi mi uvijek
hoćemo još. U Evropi je puno komplikovanije živjeti. Dolje ljudi
pronalaze sreću u malim stvarima i često su daleko srećniji od nas. Ko
ti je prijatelj, prijatelj ti je zauvijek. Ko nije, čuvaj ga se.
Kako Vam je danas?
Ja sam pogriješio i mjesto i vrijeme i biznis. Nisam našao nikakvu
satisfakciju ovdje. Kad sam ovdje došao s parama imao sam pola miliona
dolara. Htio sam se baviti s nečim čega nema. Vidiš, ovdje ima puno
kafića, ali nema sporta. Uložio sam u sport, u ove teniske terene, na
kraju sam bankrotirao. Uložio sam budućnost koja se ne može vratiti. Sam
vrh rukovodstva je ovdje nezainteresovan za sport. Ovdje sam promašio
300%.
Ali neće uvijek biti ovako! Dobra vremena uvijek traju duže nego zla,
samo što je zlo surovije pa ga zato više i duže pamtimo! Zla ne mogu
dugo trajati. I ti fantomi koji su legli na kapital, ne mogu još dugo.
Biće bolje sigurno, slušaj šta ti ja kažem!
