Kako komentarisati da 156 odličnih učenika nije moglo da se upiše u Medicinsku školu u Banja Luci, nego kao još jedan promašaj, nebrigu i potpunu otuđenost od stvarnosti onih koji bi morali anticipirati ili drugim riječima predvidjeti š t a t r e b a r a d i t i ! Već desetak godina (a vjerovatno i više) traje prava drama oko upisa u ovu banjalučku školu, a potreba za ovim kadrovima raste svake godine sve više, budući da Evropa i šire (mi naravno ne) zapošljava svake godine veliki broj naših medicinskih sestara, laboranata fizioterapeuta, njegovateljica i drugih kadrova iz medicinske struke.
U politici upisa u Medicinskoj školi, kojoj se u principu ne može zamjeriti objektivnost prijema, jer se vodi bodovnim sistemom i uspjehom osnovaca – nema međutim ništa novo što je Vlada i ministarstvo prosvjete uradilo OVE GODINE da POVEĆA broj razreda (osim eventualno jednog razreda kasnije) da recimo osnuje još jednu državnu Medicinsku školu u Banja Luci i da je smjesti u jedan od prostora, koji objektivno kod nas postoje, samo se čuvaju za tajkune, koji se grade za prodaju, a koriste za kladionice, za salone zabave, robne kuće, za kafiće na svakom ćošku itd.
Protivnici ovoga stava reći će da ja nemam UVID u situaciju, da nisam dovoljno stručna (nisam političar) da o ovoj temi raspravljam, da nema para za takav poduhvat. Stručni su izgleda oni koji su sve do kraja osnovne škole – djeci smislili 15–tak kg težak ruksak nepotrebnih sveski udžbenika, paraktikuma, blokova itd ! Pa djeca iskrivljene kičme čekaju deveti razred. I niko godinama ne poduzima ništa – iako svi to znaju. Nedavno sam nosila takav ruksak moje male unuke i htjela da napišem otvoreno pismo ministru prosvjete da ga pitam da li je ON ikada nosio jedan takav ruksak, djetetu,unuku – svejedno ! Kakav bi bio rezultat da jesam? Nikakav.
To što se svake godine mašinski tehničari, električari, pravnici ekonomisti i mnogi drugi mladi ljudi prekvalifikuju u Ljubuškom, Mostaru i drugim centrima za obrazovanje odraslih u medicinske tehničare, njegovatelje, fizioterapeute, to što stomatolozi rade kao medicinska braća – šta to koga briga! Ministri prosvjete se mijenjaju svako malo – pa kad bi i bili stručni za ono za šta primaju plate – postavlja se pitanje ko kreira politiku obrazovanja u ovoj zemlji, ko prati trendove, interesovanja, potrebe – ko to ne vidi da bi se mladima koji žele da upišu Medicinsku školu u Banja Luci NEGDJE možda i otvorila vrata za dobijanje posla, kad već u svojoj zemlji takvu šansu nemaju.
Ne bismo imali izgubljenu djecu po dvorištima škola, koje ne vole i nisu željeli da upišu, a morali su, klupe pune otpadaka sumnjivog porijekla itd, profesore koji sjede na biroima i uzaludno čekaju na šansu da rade ono šta su studirali. Ta izgubljena nada, očaj na licima roditelja, uzaludno gledanje na spiskove koji su (stvarno transparentno) obješeni na zidove škole i sajtove iste, jer su se ta odlična djeca potrudila da ostvare tih 66 – 67- 68 bodova. To je stvarnost, koja još jednom oštricom pogađa ovaj nesrećni narod. Nije to samo neuspjeh djeteta, nije to samo neostvaren san roditelja da mu dijete stekne za četiri godine svoj hljeb – jer za mnoge fakultet će ostati nedostižan san – to je saznanje da najvećem broju ljudi ostaje da čeka to neko sutra u strahu, u neizvjesnosti, prvo zbog zamršene političke, a time i ekonomske situacije, na koju obični ljudi nemaju baš nikakav uticaj – drugo i još teže – što će iz te situacije mnoge pogoditi još veće siromaštvo i beznađe. Dok se oni, koji su zauzeli pozicije da vladaju tim narodom – nadmeću šta će ko zgrabiti u opštem metežu koji je pred nama.
U društvu koje nema ni osnovnu socijalnu osjetljivost, u kojem samo neki pojedinci i poneko udruženje vodi brigu o starima i nemoćnim, gdje se briga za mlade svodi na jadikovke nadležnih kako nema u s l o v a da se nešto uradi i promijeni (a oni su sebi stvorili odlične uslove i njih se ne odriču) u društvu u kojem bi svaki kvart bezmalo trebalo da ima narodnu kuhinju, u kojem su najvažnije vijesti ko koga treba da svrgne, ko će koga preglasati, ko stoji iza kojeg klana, ko je malo bogat, a ko zaista drma bogatstvom i kako ga je stekao, ko je koliko uzeo ko je većina a ko manjina, ko je kupljen, a ko leti iz stranke u stranku, bez para, zamislite, iz ideala !
Da li ima išta pametno u ovome društvu za šta postoje uslovi ?! Izgleda da nema.
U takvom društvu – ko brine šta će biti sa onih 156 odličnih učenika, koji su željeli da se upišu u Medicinsku školu u Banja Luci !
