Umorna od popisa, protesta, korodinacija nikoga ni sa kim i svih sa svima po potrebi- neku veče pogledah snimak svečnosti na Ajvatovici. Ne ulazeći u vjeski značaj skupa za Muslimane u BiH (što on zapravo i jeste), koji je sigurno ogroman i na koji Bošnjaci u BiH svakako imaju pravo, ipak moram reći da sam samom Ajvatovicom i njenim dekorom bila na naki način iznenađena. Nisam bila u prilici da pogledam i snimke sa nekih kulturnih dešavanja u povodu proslave dana Ajvatovice, a ona su kako je bilo najavljeno u programu bila brojna (pogotovo ako je nastup imala i Sarajevska filharmonija!). Moje razočarenje krenulo je onda kada sam, misleći da se radi o nečemu što podsjeća na Sinjsku alku – shvatila da skup na onoj livadi nema ništa slično s Alkom, osim eventualno slične poruke (mjesta nema za susjede druge vjere).
Tu nije bilo pomena o „promicanju suživota, dobrosusjedskih odnosa„ i sličnih fraza, nego je to bio događaj koji je ličio na sve osim na promicanja mira, zajedničkog života i pomirenja. Zašto? Vrlo jednostavno. Radilo se o dekoru i atmosferi. Zastave, uniforme kao one iz osmanskog doba, isukane sablje, gromki uzvici vojske u napadu, pjesme turskih ratnika – pjevača, zurle i bubnjevi itd. I mada se voditelj upinjao iz petnih žila da stvar svede na domaće tj bosanske okvire – bilo je jasno da se tu radi o promicanju nekadašnje, osvajačke turske imperije i svega onoga što ona sada, u ovome momentu, znači. Da se razumijemo, ja lično sam veliki obožavatelj promicanja turskog turizma, predivnih hotela, sjajnih domaćina, gostoljubivih ljudi – svega onog što je činilo odomore u Bodrumu, Antaliji i Alanji nezaboravnim. Ali, na moju žalost ovo je bilo nešto sasvim drugo. Bio je ovo otklon od moderne Turske, od onoga što sam gledala s azijskog mosta, diveći se modernom dijelu grada, koji mi je te godine ličio na novi dio Pariza.
Čini mi se da je tu na Ajvatovici nedostajao samo Reis Kavazović – pa da event bude kompletan. Ako se sjetimo da je recimo samo slika Svetog Save (Sveca koji nije ni ubijao niti kome zla učinio) ili nekog drugog srpskog Svetitelja u nekoj školi u RS izazivala ljutnju i bojkot naših susjeda – onda je jasno da multietnička teorija o tome da je teško, zapravo možda i nemoguće sagraditi most preko koga će preći svi u ovoj zemlji i naći se na dijelu kopna na kojem neće biti utega prošlosti, tereta strašnih sjećanja, isukanih sablji i bojnih sjekira – mjestu na kojem će naši unuci živjeti konačno mirno. Mislim da se tu radi o nemogućoj misiji. Ajvatovica je u svoj svojoj širini i ma šta da je trebalo da predstavlja, bila zapravo korak unazad, povezivanje s osmanskom tradicijom, a ne s modernom Turskom koja čeka da uđe u EU.Ona je bila pokazivanje snage i moći višemilionske, islamske zemlje koja štiti „svoje ljude„ – naspram šačice nekih koji neće da se pokore. Ma šta nakon ovoga komentarisali ili prigovarali ovom tekstu – postaje sasvim jasno čemu i kome se u drugom dijelu BiH odaje i priznanje i počast. I zašto!
Ipak, ja ne mogu da vjerujem da je Sarajevo, nekadašnji kulturni centar, grad koji je zračio nečim što je teško opisati, što znaju samo oni koji su u njemu živjeli i stvarali, a sigurno i danas grad brojnih intelektualaca ,akdemika, obrazovanih ljudi svjetskih putnika, slikara, književnika (koji se uzgred rijetko čuju, što je slučaj i ovdje u Republici Srpskoj), zahvatio duh one i onakve Ajvatovice, seoske, ruralne, skup koji, bar se nadam, nije potpuno prekrio onaj drugi dio zajedničke nam zemlje. Pri tome, jasno naglašavam da ne ulazim u vjerska osjećanja bosanskih Muslimana – Bošnjaka, jer bih onda morala pomenuti i to da odlika nas Srba nisu samo liturgije i obilazak crkava i manastira. Valjda imamo i nešto od onoga što se zove opšta kultura, evropsko obrazovanje, stremljenje ka rezultatima u umjetnosti, nauci, sportu..Ne bi bilo dobro da sebe vidimo samo kao pravoslavce, a da nam sve drugo što nas odlikuje nije važno. Ako nas je ipak duh prošlosti (Ajavatovica to jeste) nepovratno pogurao u tamne hodnike mržnje i osvete i odvojio od realnog života, onda duhovni lokalci, došljaci nikogovići, provincijalci, političke prostitutke, stranci na privremenom radu u BiH, i oni koji su, uzgred budi rečeno, jedva naučili da uđu u tramvaj (kad je riječ o Sarajevu) vladaju Bosnom i Hercegovinom tj. ovim prostorom. Čine to za ogroman novac i privilegije. Čine to zato da mi što duže ostanemo u mraku. I to im uspjeva. A svi pričamo da se trudimo da ovo konačno bude civilizovana, multietnička – evropska zemlja.
